Pretraga

Tko su ljudi koji se potpisuju na znanstvene radove, a nisu na njima radili? Za srednja.hr objašnjava dvoje profesora

Oko 70 posto istraživača susrelo je kolege koji se potpišu na znanstveni rad, a nisu dali doprinos. Otkrili su to u opsežnoj studiji, među ostalim, i naši istraživači Ana Marušić, Rea Roje i Ivan Buljan, a o svemu je pisao ugledni časopis Nature. Za srednja.hr istraživači nam pojašnjavaju ključne točke svoje studije na oko 50 tisuća europskih i američkih istraživača i odgovaraju na pitanje – tko su ljudi koji ne rade, a preuzmu zaslugu?

znanstvenica u laboratoriju

Foto: Pixabay

Rad o negativnim istraživačkim praksama, na kojem su radili naše istraživačice i istraživači Ana Marušić, Rea Roje i Ivan Buljan s Medicinskog fakulteta u Splitu, još nije ni objavljen. Još nije prošao ni recenzije, ali je o njemu već pisao ugledni časopis Nature. Naši su istraživači u suradnji s kolegama bacili svjetlo na neke dosta upitne prakse u znanosti i istraživačkom radu, a podatke su prikupili na uzorku od gotovo 50 tisuća istraživača iz Europe i Amerike.

Izdvojeni članak
znanost u laboratoriju

Oko 70 posto znanstvenika kaže da se na radove potpisuju autori koji nisu dali doprinos

Za početak, važno je naglasiti da je o spomenutom članku doista pisao časopis Nature, ali mora se reći da se još u ovom trenutku radi o članku koji nije prošao znanstvenu recenziju te nije službeno objavljen u nijednom časopisu. Ipak, rezultati istraživanja su zaista sveobuhvatni, dobiveni na uzorku od skoro 50 tisuća istraživača iz Europe i Amerike. Rea Roje i Ivan Buljan za srednja.hr, detaljno, ali jasno objašnjavaju zašto su njihova otkrića zabrinjavajuća i zbog čega dolazi do etički upitnog ponašanja među istraživačima.

Oko 70 posto istraživača ima iskustva s kolegama koji se potpišu na znanstveni rad, a nisu dali doprinos. Je li to negativna pojava?

Ono što prvo upada u oči je da se većina istraživača susrelo s fenomenom dopisivanja autora na projekte i radove. Stoga je važno objasniti da je u modernoj znanosti autorstvo na znanstvenim radovima svojevrsna valuta. Najgrublje rečeno, što više (i bolje) publicirate, to ste poznatiji, imate više šanse privući financiranje za svoja istraživanja i lakše napredujete. Iz tih razloga, autori radova znaju dopisati osobe koje nisu dale dovoljan doprinos u istraživanju te se zapravo na taj način trguje uslugama („ja tebi autorstvo, ti meni nešto drugo“). Zbog tih razloga, ali i drugih nepoštenih istraživačkih praksi, razvio se pojam znanstvenoistraživačke čestitosti. Znanstvenoistraživačka čestitost i etika svoj su razvoj započeli u SAD-u nešto ranije nego u Europi. Već tijekom 80-ih i 90-Fih godina 20. stoljeća u SAD-u su se počeli stvarati dokumenti i inicijative za promicanje znanstvenoistraživačke čestitosti.

Dokumenti su sadržavali definicije nepoštene istraživačke prakse (falsifikacija, fabrikacija i plagiranje istraživačkih podataka i rezultata istraživanja) i postupke kako se pridržavati dobih istraživačkih praksa. To je možda jedan od razloga zašto je nešto manji broj znanstvenika iz SAD-a, u usporedbi s Europskim znanstvenicima, prijavilo iskustvo s potpisivanjem autora na projekte i radove, čak i kada nisu dovoljno doprinijeli da zasluže to autorstvo. Također, danas znamo da uzrok ovakvih slučajeva loše istraživačke prakse ne treba tražiti samo u istraživačima, već trebamo uzeti širu sliku u obzir i promatrati što se sve događa u znanstvenoj zajednici te koja je uloga istraživačkih organizacija, organizacija koje financiraju istraživanja i znanstvenih časopisa.

Zašto pojedini istraživači to uopće rade?

Ponašanje pojedinih istraživača često je produkt djelovanja sredine u kojoj istraživači rade. U današnjem izrazito natjecateljskom okruženju u svijetu znanosti koje potiču znanstvene organizacije i drugi dionici, u kojem se znanstvenici trude objaviti što više radova i u najboljim znanstvenim časopisima kako bi izgradili svoju i reputaciju organizacija, napredovali u karijeri te proširili mrežu znanstvenih suradnika, nije čudno što postoje odstupanja od dobre istraživačke prakse.

Upravo je projekt SOPs4RI, u sklopu kojeg je i proveden ovaj veliki upitnik, nastojao izgraditi alate za znanstvenoistraživačke organizacije i organizacije koje financiraju istraživanja kako bi omogućio bolje funkcioniranje znanstvene zajednice i bolju implementaciju dobrih istraživačkih postupaka. Neke od razvijenih alata i istaknutih područja u kojem bi organizacije trebale djelovati kako bi se izbjeglo sudjelovanje istraživača u lošim istraživačkim praksama objavili smo u komentaru u časopisu Nature (Mejlgaard N, Bouter LM, Gaskell G, et al. Research integrity: nine ways to move from talk to walk. Nature. 2020;586(7829):358-360. doi:10.1038/d41586-020-02847-8).

Jeste li se i vi u svom istraživačkom okružju susretali s takvim praksama i kolegama?

Osobno se nismo susreli s navedenim lošim istraživačkim praksama, ali smo imali priliku čuti o tome kroz sudjelovanje na konferencijama, seminarima i edukacijama iz područja znanstvenoistraživačke čestitosti i etike. Također, kroz rad na projektu SOPs4RI imali sam priliku sudjelovati u mnogobrojnim istraživanjima (intervjuima i fokus grupama) tijekom kojih bi se često razgovaralo o različitim negativnim iskustvima koje su znanstvenici doživjeli u svojoj karijeri. Provedeno istraživanje pokazuje da je praksa dopisivanja autora još uvijek raširena, iako se možda o tome ne govori javno. Također, vrlo je teško istraživati postotak nepoštenog autorstva, jer se radi o osjetljivim pitanjima na koje je vrlo teško dobiti iskren odgovor.

Danas su znanstvenici možda puno svjesniji što se smije, a što ne smije te koje su moguće sankcije za kršenje pravila. Nadalje, danas znanstvenici na raspolaganju imaju raznovrsne dokumente i smjernice koji im mogu pomoći u slučajevima kada nisu sigurni je li nešto dobra istraživačka praksa ili ne. Na primjer, upravo za problem potpisivanja autora na znanstvene radove, danas imamo jasna pravila tko svojim doprinosom zaslužuje autorstvo. U medicini to su pravila Međunarodnog odbora urednika medicinskih časopisa (International Committee of Medical Journal Editors). Smjernice su dostupne na ovoj poveznici.

Također, danas znanstvenici na raspolaganju imaju i brojne edukacije, a koje provodi i naša istraživačka skupina pod vodstvom prof. dr. sc. Ane Marušić. Riječ je o Ljetnoj školi odgovorne znanosti koja se održava krajem ljeta na Medicinskom fakultetu u Splitu, a naši polaznici su bili znanstvenici s hrvatskih i međunarodnih sveučilišta. U sklopu ljetne škole sudionici imaju priliku sudjelovati na Virt2ue treningu, što je još jedna inicijativa u čijem razvoju smo sudjelovali, a koja je produkt rada na još jednom Obzor 2020 projektu.

Tko su, obično, ljudi koji se potpisuju na znanstvene radove?

Moguće je da će se češće potpisivati znanstvenici koji su u prilici iskoristiti svoj položaj. Postoje također slučajevi u kojima se znanstvenici mogu dogovoriti ukoliko se jedan potpiše na rad drugog, drugi će tu uslugu i vratiti. Sve to kako bi se stekao veći broj publikacija. Kako smo prethodno naveli, uzroke ipak ne treba tražiti samo u istraživačima već u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici. Treba pronaći odgovore na pitanja kako motivirati znanstvenike i nagrađivati njihov trud i rad, a da to nije broj publikacija. Danas područje znanstvenoistraživačke čestitosti značajno radi na traženju odgovora i rješenja na navedeno. A jedan od potencijalnih rješenja je sve veći naglasak na otvorenoj znanosti i metodološkoj kvaliteti istraživanja.

Treba li takvim praksama stati na kraj?

Svakako, no to je dugotrajan proces. Znanost je jako napredovala u tom području i stalno se smišljaju nove inicijative kako prevenirati navedene loše istraživačke postupke. Kada je riječ o sankcijama za kršenje znanstvenoistraživačke čestitosti, one danas ovise o države do države i institucija. No, znanstvena zajednica intenzivno radi i na ujednačavanju ovih praksa na međunarodnoj razini, što također doprinosi promociji znanstvenoistraživačke čestitosti.

Jedna od negativnih istraživačkih praksi je i neadekvatna recenzija. Koji je tu glavni problem?

Što se tiče recenziranja znanstvenih članaka, važno je objasniti da su recenzenti znanstvenici koji ustupaju svoje vrijeme i znanje kako bi procijenili kvalitetu znanstvenih članaka koji su predloženi za objavu. Znanstvena recenzija je svojevrstan pečat ili potvrda kvalitete. S obzirom da su u podlozi cijelog procesa ipak ljudi, postoje problemi u recenzijskom postupku zbog brojnih psiholoških i društvenih čimbenika. Slijedom navedenog, smanjenje kvalitete recenzijskog postupka može dovesti do vrlo ozbiljnih posljedica.

Svakako bismo rekli da takve nepoštene istraživačke prakse otvaraju vrata manje kvalitetnoj znanosti, odnosno objavi znanstvenih rezultata koji se ne mogu reproducirati uslijed metodoloških manjkavosti ili pogrešaka. A ponekad se može dogoditi i da se objave lažni podaci, no takvih slučajeva je danas malo. Recenzenti imaju vrlo važnu ulogu u znanosti, ali i odgovornost da taj posao obavljaju u skladu s važećim smjernicama i pravilima, temeljito i odgovorno, te bi naglasak uvijek trebao biti na obrazovanju recenzenata i povećanje njihove kvalitete, uz naravno davanje jasnih priznanja za rad.

Za kraj, problem koji uočavaju istraživači je i manjak supervizije nad mlađim kolegama. I nama o tome na terenu pričaju. Što je s tim?

Sigurno postoje takve prakse, a sasvim sigurno im treba i stati na kraj. Mentori imaju veliku odgovornost obrazovati i stvarati nove mlade znanstvenike. S druge strane, mladi i novi znanstvenici uče od svojih mentora ne samo na temelju onoga što im je rečeno već i prateći ponašanje mentora. Stoga, ako se mentori ne pridržavaju dobrih istraživačkih postupaka i ne predaju preveliku važnost znanstvenoistraživačkoj čestitosti i odgovornoj znanosti, možemo očekivati da će i ti novi mladi znanstvenici u budućnosti postupati na sličan način.

Mentorstvo je vrlo zahtjevna uloga, puno više od samo potpisa na papiru. Ponekad uz druge brojne znanstvene obaveze, vrlo se lako pogubiti u mentorstvu. Projekt SOPs4RI je mislio i na ovu bitnu stavku znanstvenoistraživačke čestitosti. U svojim razvijenim alatima, projekt je osmislio i smjernice za mentore, ali i studente.

Zaključno, na suzbijanju nepoštenih istraživačkih praksi treba raditi i taj je proces dugotrajan. Uzroci pojave, oblici i posljedice tih praksi su raznolike i trebaju biti promatrane s više strana. Bilo bi naivno očekivati da će sve nepoštene prakse iščeznuti povećavanjem administracije i kontrole nad istraživačima, poglavito jer se s pojavom novih tehnologija pojavljuju novi oblici nepoštenja. S druge strane, jedna od temeljnih zadaća svakog znanstvenika je graditi povjerenje u znanstveni pristup, a to znači prihvatiti i korake koji vode do povećanja povjerenja.

znanstvenica u laboratoriju
Share via
Copy link
Powered by Social Snap