Pretraga

Književni egzistencijalizam – a što je sad pak to?

Promatramo li povijest književnosti, a i povijest općenito, možemo zaključiti da je 20. stoljeće definitivno donijelo set velikih promjena. Od avangarde pa do postmodernizma u fokusu je bilo osporavanje tradicije, rušenje većine tradicionalnih vrijednosti te uvođenje nekih novih, većinom vrlo zbunjujućih pojmova. Jedan od njih bio je i egzistencijalizam.

Paklena naranča (screenshot iz filma)

Egzistencijalizam kao književni i filozofski pravac utemeljio je Jean-Paul Sartre, francuski pisac kasnoga modernizma. Riječ je o pravcu čija je osnovna ideja da, za razliku od predmeta koji nastaju s određenom namjerom, kod čovjeka egzistencija prethodi esenciji, što znači da on sam ima slobodu i odgovornost samostalno izabrati što će jednoga dana postati.

Sartre i njegova Mučnina – početak egzistencijalizma

Osim što je napisao filozofske eseje Bitak i ništavilo i Egzistencijalizam je humanizam, zbirku pripovjedaka Zid, angažirane drame Muhe i Iza zatvorenih vrata te 1964. godine odbio Nobelovu nagradu za književnost, Jean-Paul Sartre autor je i romana Mučnina. Riječ je o filozofskom i egzistencijalističkom romanu pisanom u obliku dnevnika glavnoga junaka Antoinea Roquentina, koji se zbog umetnutih filozofskih dijelova može nazvati i roman esej.

Odgovornost za smisao vlastitog života (tj. vlastite egzistencije) u Roquentinu izaziva osjećaj nelagode i tjeskobe koji prerasta u osjećaj mučnine. On svoje postojanje smatra besmislenim, zapušta povijesna istraživanja kojima se bavio, a ljudi koje promatra čine mu se stranima i neprijateljskima. Na kraju romana dolazi do ideje da bi besmislenost vlastitoga postojanja mogao prevladati umjetnošću te odlazi u Pariz kako bi se posvetio pisanju romana.

Camus i njegov Stranac – egzistencijalizam u širem smislu

Iako je Sartre u svojim djelima gotovo potpuno razradio ideju egzistencijalizma, on se može razabrati i u djelima još jednog poznatog francuskog književnika kasnoga modernizma – Alberta Camusa. U svojem romanu Stranac (1942.) te eseju Mit o Sizifu Camus razrađuje ideju apsurda ljudske egzistencije, no taj apsurd kod njegovih likova ne izaziva mučninu, nego ga oni pak svjesno prihvaćaju. Objasnit ću.

Uzmimo za primjer Mersaulta, glavnoga lika Camusjeva romana Stranac. Mersault je mladi bankovni službenik koji je potpuno ravnodušan prema svemu što mu se događa i prema svima koji ga okružuju. Živi otuđeno od društva koje smatra apsurdnim, no istovremeno sam prihvaća apsurd ljudskoga života – ne želi lagati i pretvarati se da život ima smisla, ne želi pristati na ono što smatra samo igrom na koju ga društvo prisiljava. Ne mari za društvene konvencije, krši sustave pravila (ubija čovjeka samo zato što mu je u jednom trenutku zasmetala sunčeva svjetlost), a odnos zločina i kazne ne znači mu apsolutno ništa.

Otuđeni pojedinac protiv suvremenog društva…

Nakon vrlo nenadanog i usputnog ubojstva jednog Arapina Mersault se nalazi u istražnom zatvoru i čeka svoju presudu. Iako bi mu se primarno trebalo suditi za počinjeno ubojstvo, tužitelj kao glavnu krivicu ističe Mersaultovu bešćutnost te opisuje njegovo ponašanje nakon majčine smrti – na bdjenju je pio kavu i pušio, na pogrebu nije plakao, dan kasnije otišao je s djevojkom u kino… Mersault se, osjećajući da mu smrtnu kaznu donosi društvo prepuno laži, ne pokušava opravdati, nego mirno prihvaća presudu i očekuje jutro i javno izvršenje smrtne kazne uvjeren da smrt nije ni po čemu gora ni besmislenija od života.

Malo prije smrti pomislio je na majku.

I što sad s tim egzistencijalizmom?

Egzistencijalistička književnost, bez obzira radilo se tu o egzistencijalizmu u užem ili širem smislu, sugerira i razrađuje različite stavove egzistencijalističke filozofije, od kojih su najvažniji potpuna osamljenost pojedica, apsolutna sloboda ljudskog izbora i suočavanje sa smrću te osporavanje uobičajenih načina života kakve društvo često nameće. Likovi su ili egzistencijalisti ili pak ljudi koji egzistencijalnu problematiku ne razumiju pa žive u prividu građanskog života i službi različitih ideologija.

Iako sama ideja egzistencijalizma pomalo zastrašuje, na navedenim je primjerima vidljivo kako je egzistencijalna problematika uistinu nešto što se ne može olako shvatiti ili pak potpuno ignorirati jer ćemo, ne učinimo li nešto od svojega života, prije ili kasnije postati samo višak (ili možda bolje stranac) u ovom društvu punom laži i obmana.