Pretraga

Ne sudi lektiru prema kratkom sadržaju! (Patnje mladog lektirnog djela)

Što se tiče tolerancije općenito, moglo bi se reći da su mladi danas, više no ikad, osvješteni o problemima diskriminacije i osuđivanja drugih na temelju njihova izgleda, nacionalnosti, rase, seksualnosti i slično. Naučili smo da svatko zaslužuje imati jednaka prava, kao i da ne možemo praviti zaključke o ljudima i njihovim osobnostima na temelju jednog pogleda ili jednog kratkog upoznavanja. No, vrijedi li to za baš sve ljude, čak i one koji pripadaju svijetu fikcije?

„You know my name, not my story“ svojevrsni je moto koji je obilježio cijelu našu generaciju i, koliko god nas nekad možda živcirao, predstavlja veliki iskorak prema boljim međusobnim odnosima u društvu. (Zato ne osuđujemo druge ni na temelju tračeva o njima koje čujemo, recimo, na kavi, pa bilo to i od najbliskijih prijatelja. Zar ne?)

Mladi, buntovni, cmizdravi

No što je s onima koji ne postoje u našem stvarnom svijetu kao što postojimo mi, odnosno, što je s fikcionalnim likovima? Što je s onima koji nemaju svoj glas kojim bi se branili jer im je zacementiran između dviju debelih korica knjige? Što je s mladim Wertherom, s buntovnikom Holdenom, s grozničavim Raskoljnikovom i sa svim ostalim vrlo živo okarakteriziranim likovima čiji svjetovi skupljaju prašinu na policama knjižnica, a kojima kao srednjoškolci ipak uzimamo za pravo na čelo lijepiti etikete poput „cmizdravac“, „slabić“, „psihopat“, a njihove svjetove nazivati „sapunicama“ ili „besmislicama“? Što je s (uglavnom) nepročitanim, a ipak danas toliko omraženim lektirama?

Zašto (ne) čitamo lektire

Možda čitaš lektire i voliš ih. Možda si pročitao par lektira u osnovnoj i srednjoj školi i nisu ti se svidjele pa si odlučio prestati gubiti svoje dragocjeno slobodno vrijeme na nešto što te jednostavno uopće ne zanima. (U tom slučaju vjerojatno pročitaš kratki sadržaj za slučaj da te profa prozove na satu pa da nešto znaš izblebetati.) Možda čitaš lektire, ne sviđaju ti se i to radiš čisto iz obaveze. Možda je za tebe jedina uloga književnosti da te zabavi pa čitaš samo knjige koje ispunjuju ta tvoja očekivanja, a u djelima koja čitate u školi ne vidiš ništa posebno. Ipak, jasno ti je da velik broj ljudi u njima uživa i to poštuješ. (Kao što i oni, barem se nadamo, poštuju tvoj ukus.) Možda više od književnosti voliš glazbu, filmove, stripove ili nešto deseto.

Svaka od ovih opcija je u redu. Svatko ima pravo na svoj ukus i na svoje mišljenje, kao da i svoje slobodno vrijeme provodi kako želi. Danas je ionako praktički nemoguće natjerati sve učenike da čitaju lektire ako im je to baš toliko odbojno.

Ali nije u redu ne pročitati lektiru, baciti pogled na kratki sadržaj i zaključiti da je to djelo najveća glupost koju je itko ikad napisao i da to nitko nikad ne bi trebao pročitati (dobro, možda malo pretjerujem), a pogotovo nije u redu to svoje mišljenje nametati svima oko sebe (bilo na satu bilo na kavama između satova). Zašto?

Književno se djelo ne može prepričati

Mislim, naravno da se može prepričati, tako i nastaje taj famozni kratki sadržaj. S prepričavanjem uglavnom i započinjemo svaku analizu lektire na satu da bi se lakše orijentirali, a pitanja vezana uz sadržaj djela često se nađu u testovima i na maturi da bi se provjerilo jesmo li pročitali lektiru. Ali kratki sadržaj nije ni približno dovoljan da napravimo ikakav zaključak o samom djelu. (Kao što nam ni samo tema neke pjesme zapravo ne govori puno o njoj.)  Zašto bi, na primjer, Goethe krenuo pisati cijelu opsežnu knjigu o Wertheru ako je sve to mogao napisati u nekoliko stranica? Zato što nije mogao, očito.

Primjer: zašto Werther pati

Ako si pročitao kratki sadržaj Patnji mladog Werthera i zaključio da se radi o nekom ljigavcu i njegovom cviljenju u dvjesto stranica zbog nesretne ljubavi prema zauzetoj ženi, vjerojatno tu knjigu vidiš kao ništa drugo nego telenovelu (i to telenovelu bez neke posebne radnje, dakle, dosadnu) stavljenu na papir (kao da ih nije dovoljna muka gledati, nego bi Goethe još da se to mučimo čitati!). Lik je nesretno zaljubljen, lik cmizdri zbog gluposti, uf, koja novost…

S druge strane, da si čitao roman, vrlo brzo bi se počeo osjećati kao Wertherov bliski prijatelj, jer bi čitao njegova intimna pisma. Dobro, možda ne baš prijatelj, ali u svakom slučaju bi ga odmah doživio kao pravu, živu osobu koja ti povjerava svoje najdublje misli i osjećaje. Kao posljedica toga, a i zbog raznih suptilnih i ne tako suptilnih Wertherovih rečenica, shvatio bi da je tema romana, kao i Wertherove patnje, puno kompliciranija (i smislenija, i bolnija) nego ta (opet, famozna) nesretna ljubav.

Postalo bi ti jasnije po čemu sve on ne pripada svijetu u kojem živi, odnosno, da ga doživljava puno intenzivnije nego ostali te da za neke stvari zbilja nije on kriv. Vidio bi da Werther nipošto nije apsolutni pesimist ili vječiti cmizdravac, a i možda bi te baš on nekim svojim pismima potaknuo da uživaš u ljepoti prirode, na primjer. Naravno, postalo bi ti jasno i što zapravo znači taj famozni Weltschmerz (uf, čak i sam naziv vuče na šmrcanje), a prepoznao bi i mnoge značajke stvaralaštva u razdoblju u kojem je djelo nastalo. Sat lektire u školi imao bi puno više smisla!

E, sad neka te živcira!

Možda ne bi bilo tako, možda bi te Werther i dalje nervirao, možda bi ga prezirao, ali barem bi za to imao neke svoje utemeljene razloge (naglasak na utemeljene). No, jedno je sigurno – čitanjem te lektire upoznao bi još jednu osobnost i još jedan svjetonazor, a samim time bi doživio jedno novo iskustvo koje bi ti obogatilo život. Da ti se dogodi, recimo, da u budućnosti upoznaš nekoga tko je sličan Wertheru ili je samo u sličnoj situaciji, vjerujem da bi ti bilo puno lakše zamisliti kako on gleda na svijet i osjetiti puno veću empatiju prema toj osobi koju bi bez toga možda bio sklon osuđivati.

Ta lektira samo je jedan od brojnih primjera. Previše puta čujemo da se djela poput Zločina i kazne, Lovca u žitu i Stranca, i njihovi likovi osuđuju isključivo na temelju ukratko prepričane radnje. I da, to smeta onima koji sate i sate provedu upravo upoznavajući se i razmišljajući o tim likovima.

Dakle, ako i unatoč tome odlučiš ne čitati lektire – okej, ali pusti ih da žive! Ne osuđuj ih na temelju kratkog sadržaja! To jednostavno nije fer ni prema autoru, ni prema djelu, ni prema onima koji to djelo čitaju i cijene.

Za više iz rubrike lektire pogledajte ovdje. Cjelovit popis lektirnih naslova za maturu 2019./2020. pronađite ovdje.