[INTERVJU] Psihijatar dr. Sakoman koji je liječio brojne poznate ličnosti: ‘Mi misaono možemo putovati u neviđene sfere’

‘Uvijek sam smatrao da čovjek ne može biti samo u svom brlogu, čeprkaš, kopaš, skupljaš hranu itd. Mi misaono možemo putovati u neviđene sfere. Čovjek mora biti svjestan svojih mogućnosti, svojih potencijala’

Piše: Martina Anđelić

Razgovor s dr. Sakomanom
Foto: Časopis Dvanaesterac

Nakon što smo iz naše školske arhive iskopali kako je jedan od naših najpoznatijih liječnika pohađao našu Dvanaestu, odlučili smo potražiti ovog sjajnog čovjeka kako bi naše novine obogatio svojim velikim iskustvom. Riječ je o dr. Slavku Sakomanu, kako ga je javnost prozvala,  najpoznatijem ‘doktoru za droge’. Ali i čovjeku koji je između ostalog odradio četiri desetljeća staža, specijalistu neuropsihijatrije, redovitom profesoru , stvoritelju Republičkog registra liječenih alkoholičara, osnivatelju programa tretmana u zatvorskom sustavu, voditelju više znanstvenih projekata, autoru knjiga. Čovjeku čiji je prijedlog Nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe droga prihvaćen od strane vlade Republike Hrvatske, ali i od strane Hrvatskoga sabora te još mnogo toga. Mogli bismo tu još mnogo nabrajati.

Simpatični i nasmijani doktor ugostio nas je u prizemlju njegova doma, nedaleko od bolnice u Vinogradskoj gdje je radio cijeli život. Razgovarali smo o početcima XII. gimnazije, pojavi bullinga, ali i lokacijskim stereotipima. Otkrio nam je i kako je bilo raditi s velikim šefom psihijatrije Hudolinom, što je od njega naučio, kako je preživio prijetnje smrću te prisilnu mirovinu.

Povodom 55. obljetnice naše gimnazije vratiti ćemo se malo u prošlost i prisjetiti se kako je sve započelo. Naša gimnazija osnovana je davne 1962. godine. U vrijeme kada ste Vi bili njen đak, bila je smještena u današnjem Prilazu Baruna Filipovića. Opišite nam kakva je atmosfera vladala unutar učionica.

Jednostavno rečeno, atmosfera u toj gimnaziji djelovala je, s jedne strane vrlo uređeno, mirno i čisto, nije bilo ni šuma, a učiteljice su tapkale po stubama. A onda odjedanput dođe rulja. U mom razredu je bilo 22-je ljudi i mi smo bili matematički smjer. Od toga broja bilo je nekih sedam, osam huligana. I bili su veliki kao da su propadali razrede, pa su bili veći i visinom i fizičkom snagom, izgledali su stariji od nas. Sudar između te mirnoće i tišine, reda i pravila te tih huligana koji su bili nemirni i pušili cigarete. Neki od njih su prodavali ljudima ciglu. I ako nisi htio kupiti ciglu dobio bi batina. Bilo je i alkohola.

Što kažete na ‘lokacijske stereotipe’? 

Teško bih to mogao komentirati. Dubrava je nekada bila pod  stigmom. Joj, oni su od tamo, oni su iz Dubrave…  Znači od ove stare lokacije, nastavni kadar je zapravo samo promijenio mjesto i mora se duže voziti tramvajem. Dubrava je sada, praktički jezgra grada. Nema više tu stigmu. Tamo je i čuvena Vojna bolnica sa svim čudima tehnike, policijska akademija, dakle masa toga se dogodila u tom dijelu grada tako da mislim da to više nije slučaj.

Razgovarali smo već o huliganima i bullingu koji se događa i danas. Mislite li da je moguće ostvariti potpuno nestajanje takvog oblika ponašanja?

Baš mi se javio sin iz Kijeva. Referira mi doživljaj tih ljudi i kaže da  su ljudi nevjerojatno različiti u tom spektru od, anđeoskih i dobrih do demonskih priroda. Evo to je jutros bila njegova poruka. Kad promatraš učenike, ta različitost obilježava ljudsku prirodu, od genskih konstrukcija i utjecaja odgoja. Odgoj je stvar orijentacije roditelja i u smislu davanja značaja i provođenja koncepta odgoja. Ti možeš imati koncept odgoja talijanskog mafijaša, dakle odgoj da ti sin bude veći mafijaš od tebe, ali sin ne želi biti mafijaš. Dakle željeni utjecaj nije izvršen. Ili da se iz jedne potpuno patološke i agresivne strukture rodi sin koji se bori protiv mafije i kriminala. To znači da ti vanjski utjecaji mogu također imati znatan utjecaj i oni egzistiraju u tom životu. Upravo  bi škola trebala imati jedan od najvećih utjecaja, ali upitna je i kvaliteta  obrazovnog sustava te proces obrazovanja. Time sam se puno bavio. Hrvatska je po odgovorima na pitanje ‘Voliš li školu?’ na zadnjem mjestu već dvanaest godina. Zašto je to tako? Zato što je prosvjetni sustav marginaliziran u političkom životu i u ekonomskom smislu investicija u obrazovanje je loša.

Kako vam je gimnazija pomogla da odredite svoj životni poziv i upišete studij psihijatrije? 

Pa, najdraži predmet bila mi je biologija, te sam se najbolje slagao upravo s profesoricom iz biologije Olgom Pininski.  Znao sam biologiju i više nego što je trebalo i kod nje sam uvijek bio povlašten. Kada bi se pisala kontrolna zadaća iz biologije,  rekla bi mi ‘ne trudi se, odi tamo u kabinet’.  Znači, stvorila je jedan osoban odnos i njezina je direktna sugestija bila da ću biti odličan doktor.  Medicina je bila  izazovan studij. Zanimale su me prirodne znanosti, čovjek i želja za pomaganjem. Sve je to pridonijelo izboru psihijatrije.

1971. godine dopisnicom na kućnu adresu dobili ste poziv na specijalizaciju od čuvenoga šefa psihijatrijske klinike dr. Hudolina koji je te godine osnovao odjel za ovisnosti. Što je za vas predstavljao taj poziv znajući koliko mu je taj odjel bio važan?

Mene je psihijatrija zanimala. To je činjenica. Imala je aspekt mentalnog i čovjekovog ponašanja. Bio sam vješt s prstima, nevjerojatno vješt i lijevom i desnom rukom. Meni su i kirurzi govorili da trebam biti kirurg jer sam šivao kao singerica trbuhe i kožu nakon operacija. Nekada su to radili studenti ili stažisti. Međutim, odbacio sam statičnu kiruršku struku i na kraju je ostala psihologija. Znači čist posao, imaš čovjeka i on je malo puknut, lijevo, desno i sad promatraš zašto je tako i kako mu pomoći. Staž sam odradio u Vinogradskoj. Kako sam bio vješt u razumijevanju ljudi, za mnom su ti duševni bolesnici naprosto hodali. To što sam radio bilo je očigledno dobro i stiglo je do dr. Hudolina. I sada imaš sliku o Hudolinu i svi se tresu pri samom spomenu na njega, a on meni pošalje dopisnicu, onu žutu, ako želim specijalizirati neka dođem na dogovor. 

Kako je bilo raditi s velikim šefom Hudolinom?

Hudolin je bio svjetski čovjek, predsjednik Svjetske organizacije socijalne psihijatrije. On je bio prvo ime u psihijatriji. Trebao bi imati ulicu u gradu. Govorio je više jezika, držao je brojne kongrese, putovalo se ne znam gdje sve ne. Čovjek ne može vjerovati što smo sve uz njega prošli i naučili. Bio je čovjek teške naravi. Njega preživjeti i ostati čitav u glavi nije bilo jednostavno. Morao si napraviti barem dvostruko više od onoga što on zahtijeva, a zahtijevao je strašno puno.

Dr. Sakoman
Foto: Časopis Dvanaesterac

Od 1976. godine specijalist ste neuropsihijatrije. Uža specijalnost su vam bolesti ovisnosti.  Poznato je da se svi Hudolinovi specijalisti nisu mogli nositi s tipom pacijenata ovisnika. No, vi ste u tome uspjeli.

 Odjel za ovisnosti o drogama se izgradio i bio je prekrasan, ali s tim pacijentima nitko nije mogao izaći na kraj. To su bili zanesenjaci koji su duboko u nekoj filozofiji bili kontrakultura i koji su prošli svijeta, Indiju, Pakistan… tamo gdje se proizvodi heroin, nisu to bili neki uličari. Liječnik koji nema osjećaja za njihovu filozofiju s njima nije mogao komunicirati. Nisu ih poštivali niti je bilo autoriteta. Njihova filozofija je bila bunt protiv autoriteta. Ja sam ih čitao kao letak. Govorili su ili će se odjel zatvoriti ili to netko drugi mora raditi. Pred vratima odjela sreo sam Hudolina koji mi je rekao ‘Čuj bi li ti uzeo ovaj odjel?’. Ja sam tamo radio kao specijalizant. To je tada bio jedini odjel u području Istočne Europe specijaliziran za ovisnosti i Hudolin ga je smatrao iznimno važnim. Rekao sam, dobro šefe, nema problema. Vrlo brzo sam nakrcao odjel pacijentima, teškim narkomanima iz cijele bivše države. Posao je bio katastrofalno težak. Ili poludiš i pobjegneš ili ojačaš pa te više ništa ne čudi u životu.

Što ste preuzeli od Hudolina i koji ste iskorak napravili?

Od Hudolina sam baštinio taj javno-zdravstveni pristup u definiranju profesionalnog identiteta.  Zašto se taj klinac drogira, kako je počeo, koje su okolnosti dovele do toga?  Ja sam bio preventivno orijentiran, bio je i Hudolin, samo nije imao djecu i nije razumio roditeljstvo i dječju prirodu. Radio je na prevenciji alkoholizma šireći sustav za prihvaćanje teških alkoholičara. Razvio je najbolji model za njegovo liječenje. Osamdesetih godina dominira droga, a alkoholizam je smanjen. Napravio sam iskorak prema školskom sustavu. Škola je bila definirana kao sustav koji mora na neki način korigirati defekte obiteljskog sustava.  Uspostavio sam i kontakt s policijom, pa u čitavom Zagrebu nije bio niti jedan overdose. U Zagrebu nitko nije mogao prodavati drogu, a da ja nisam znao. Surađivali smo s policijom i broj dilera je opadao.

Početkom 90-ih pomogli ste u tzv. ‘čišćenju Splita’ od heroina. Uz vašu pomoć uhićeno je dvadesetak ovisnika što je uzdrmalo tadašnju kriminalnu strukturu. Tim ste činom postali trn u oku organiziranom kriminalu. 2006. dobili ste prijetnju o likvidaciji. U održavanju vaše sigurnosti pomogli su i mnogi ‘krimosi’, vaši bivši pacijenti koje ste liječili. Kako danas gledate na taj period života?

Prijetnje smrću su bile puno puta. 2006. je bilo najgore i tada sam vidio da ako želim poživjeti moram jednostavno biti oprezniji. Ali, devedesete godine Split je gorio od droge. Ja sam preko splitskih ovisnika dobio sve moguće informacije o tome. Kao da je netko htio uništiti i oslabiti Split i to preko heroina. Uspio sam dogovoriti akciju središnje zagrebačke policije da interveniraju u Splitu. 2006. godine pristupila mi je osoba iz obavještajne i prenijela mi odluku o likvidaciji. To se na kraju nije dogodilo, ali sam konačno shvatio da je vrag  jak, ne izazivaj, trebaju neke druge metode. Ne treba ići preko medija. Jednostavno sam se više prilagodio realitetu i zaštiti vlastitih interesa.  Preživio sam i  dočekao mirovinu. Možete gledati sebe, odraditi posao pošteno i ići kući. Uvijek sam smatrao da čovjek ne može biti samo u svom brlogu, čeprkaš, kopaš, skupljaš hranu itd. Mi misaono možemo putovati u neviđene sfere. Čovjek mora biti svjestan svojih mogućnosti, svojih potencijala.

Liječili ste i kralja funka Dinu Dvornika. Kakav je bio popularni glazbenik? Kako je bilo raditi sa njim?

Dino je bio eksponiran i bio je jedno veliko ime na našoj sceni. Jedan veliki inovator u stilu koji je kreirao. Bio je izvrstan. Međutim, on je samo jedna od osoba kod koje je produktivnost i kreativnost u tom svijetu glazbene umjetnosti droga upropastila kao i mnoge druge glazbenike. Bio je drag čovjek i dobar u srcu. Droga ga je jednostavno lišila života. To je samo dokaz da sve ono dobro i fino i vrijedno što čovjek ima, tu klicu života, droga je u stanju razoriti.

Među svim pacijentima koje ste liječili bilo je i smrtnih slučajeva. Koliko se vama kao liječniku, čiji je pacijent smrtno stradao, teško nositi s tim?

Bilo je puno smrtnih slučajeva. Depresije je teško liječiti, pojedu ti dušu. Imaš nekoga tko se želi ubiti, a ne možeš mu pomoći. Ali ja sam doživio jednu tragediju smrti koja mi je bila zastrašujuća, bratova prometna nesreća s kojom je suočavanje bilo toliko dramatično da sve te druge smrti…. Konačno i svaki pacijent na kraju ima svoju dozu odgovornosti i ima u rukama mogućnost izbora.

U svojoj karijeri napravili ste mnogo toga. Imajući na umu i znajući koliko ste se trudili i koliko ste uložili u svoj posao, kako ste se osjećali kada vas je 2013. godine, tadašnji ministar zdravstva Ostojić ‘prisilno’ poslao u mirovinu iako ste vi htjeli ostati u radnom odnosu?

Imao sam uvjete za mirovinu. Bio je dogovor s visokom politikom da ostanem još neko vrijeme raditi. Međutim, jedan od političara… Da, Ostojić! On je dao direktivu i eto.  Obaviješten sam bio da bih trebao nastaviti raditi. Ali to se nije dogodilo i što sad.

Na koji način danas djelujete u borbi s ovisnostima i kako vam je u mirovini?

Djelujem kroz stručne radove za ministarstvo prosvjete, odnosno agenciju. U mjesecu borbi protiv ovisnosti održao sam dosta zanimljivih skupova s puno mladih ljudi. Bio sam u Dubrovniku, Koprivnici, Istri, Labinu, Poreču…  Radim i dalje edukativne stvari na terenu. Predsjednik sam Stručnog savjeta ureda za droge. Bavim se sobom i dalje sam dinamičan. Imam troje prekrasnih unučića.  Imam puno prijatelja, evo baš danas idem na tenis.

I savjet za one koji se zanimaju za struku o ljudskoj spoznaji?

Psihologija i psihijatrija su struke koje su nevjerojatno atraktivne. Niti jedna struka ne omogućava toliko duboku ljudsku spoznaju uma i psihe kao te dvije. Znači, onoga koga zanima izvor ljudske prirode, tko smo mi, zašto smo takvi kakvi jesmo. Zašto smo nekada toliko blesavi, naivni, glupi, a nekada genijalni, psihologija je ta struka koja će se u društvenom smislu baviti čovjekom, a psihijatrija je tu ako vas zanima zašto su ljudi pomaknuti i kako da ih popravite. To je struka koja je iznimno zanimljiva i izazovna i vrijedi   pokušati u tome uspjeti.

*Autorica ovog teksta učenica je 4. razreda XII. gimnazije u Zagrebu. Intervju je objavljen u trećem broju časopisa Dvanaesterac kojeg možete pregledati na ovoj poveznici.

Odgovori