Malo smo analizirali duel Bernardića i Plenkovića: Evo najžalosnijih trenutaka

Prvo sučeljavanje Andreja Plenkovića i Davora Bernardića dosta se precizno može sumirati fotkom ispod. No, mi smo si dali truda. Analizirali smo svih 120 minuta i, kako je svega bilo napretek, složili smo listu onih baš najžalosnijih trenutaka debate.

Davor Bernardić i Andrej Plenković
Foto: screenshot RTL

Andrej Plenković i Davor Bernardić, dvojica žestokih protivnika u utrci za funkciju premijera, po prvi su se put sučelili uoči parlamentarnih izbora. Damira Gregoret ugostila ih je u studiju RTL televizije gdje su, po 60 minuta svaki, odgovarali na njena pitanja te međusobno polemizirali. Internet već pršti reakcijama. Analizirali smo dvosatnu rasrpavu pa iz hrpe nelogičnosti izdvojili najžalosnije trenutke.

Napad nije najbolja obrana

Plenković je od samog starta krenuo u sebi prepoznatljivom stilu – s podsmijehom i podignutim obrvama – a uglavnom s tek indirektnim odgovorima na pitanja koja su mu upućena.

Plenković: Gospodin Bernardić dolazi uvijek s ovim naučenim onelinerima da ponovi sve što su radili SDP-ovi zastupnici četiri godine.

Ovo je prvi dio njegovog odgovora na kritiku da se Vlada nije dobro nosila s epidemijom koronavirusa. Bernardić se posebno dotaknuo slučaja doma za starije u Splitu koji je postao žarištem zaraze. Umjesto da se fokusira na ono što je rekao Bernardić te ga argumentirano pobije, premijer se osvrnuo u dosta podrugljivoj maniri na njega samog. Zašto je to problematično? Prvo, zbog toga što premijer na taj način izbjegava odgovor na kritike koji javnost ima pravo čuti i što je zapravo svrh sučeljavanja. Drugo, zato što pitanje iznosi li Bernardić (ili bilo tko drugi) naučene linije teksta uopće nije relevantno. Čak i da je tako, na svaku se kritiku može odgovoriti, a s obzirom da se radi o organiziranom sučeljavanja, upravo se to od sugovornika i očekuje. Plenković se ovdje zapravo ogriješio o političarima omiljeni ad hominem (doslovno protiv čovjeka), a pogreška se sastoji u napadu na karakter ili osobnost protivnika umjesto pobijanja njegova argumenta.

Plenković: Vi ste htjeli Hrvatsku u izvanrednom stanju, to ljudi trebaju znati. Govorite o Hrvatskoj kao nesigurnoj zemlji, kao da želite što više korone i što veću štetu zemlji u kojoj želite biti premijer.

Pitanja koja si ovdje trebate postaviti su sljedeća: želi li Bernardić nužno zemlju u izvanrednom stanju? Je li to način na koji treba shvatiti njegove (i brojne tuđe) kritike o popuštanju mjera i djelovanju Stožera? Odgovor do kojeg biste trebali doći je – ne. Prilično je jasno da iza većine kritika stoje neki motivi – netko želi čuti istinu, netko dobiti pokoji politički poen, a netko samo dobiti priznanje da je u pravu. No, neovisno o tome koji se motivi nalaze iza upućivanja kritika, ako su one učestale i opravdane, na njih se, od još uvijek aktualnog premijera očekuje odgovor. A čak i da nisu utemeljene, od njega se unutar sučeljavanja očekuje da objasni zašto nemaju utemeljenja. Plenković to ne radi, već podilazi učestaloj pogrešci u zaključivanju.

Ta se pogreška na hrvatskom može nazvati argumentom slamnatog čovjeka (eng. strawman). Radi se o namjernom iskrivljavanju riječi protivnika, uglavnom na način da mu se inputira neki argument koji je puno lakše pobiti, kako bi se stvorio dojam pobjede u raspravi. Tako vaš protivnik postaje slamnato strašilo kojeg je vrlo lako srušiti u dvoboju. U ovom specifičnom slučaju to se postiže nekom vrstom sugestivnog apela na neželjene posljedice. Drugim riječima, želi se sugerirati ako Bernardić kritizira vlast zbog popuštanja mjera, onda bi očito htio kaos u zemlji. A kako nitko ne želi biti okarakteriziran kroz prizmu tako neprihvatljivih težnji, onda je najbolje da zapravo odustane od prvotne kritike. To je efekt koji se spomenutog retoričkog figurom želi postići. No, u stvarnosti ne postoji neka vidljiva (a kamoli jaka) veza između kritiziranja rada Stožera i Vlade u pogledu epidemije koronavirusa i neke sadističke želje da u Hrvatskoj imamo groznu epidemiološku sliku.

Za sve su krivi novinari

Najviše je pažnje na društvenim mrežama Plenković zasigurno odnio prozivanjem Maje Sever, HRT-ove novinarke koja priprema priloge za emisiju Nedjeljom u 2. Plenković je navedeni ‘argument’ iskoristio referirajući se na papire s kojih je Bernardić očitavao podatke.

Plenković: Zar je Vas Maja Sever spremala za emisiju? Vidim neki plavi logo na vašim papirima. Mislio sam da je HDZ, kad ono Vama konkurentska televizija…Ovaj SDP nema ništa svoje pa mora researchere s konkurentske vam televizije koristiti.

Ono što je premijer ovdje učinio valjda je najjednostavniji, od davnina korišteni retorički potez. Prozivanjem novinarke u centar rasprave uveo je novu temu tako prebacivši fokus na nešto drugo. Umjesto da bude stjeran u kut i prisiljen da odgovori na kritike protivnika (doslovno ono što je Bernardić očitao s papira, Plenkovič je skrenuo pozornost na papire i njihovo podrijetlo. U argumentacijskoj teoriji nazvali bismo to izvrtanjem teza u svrhu privida pobjede nad protivnikom. Tu bismo pogrešku i retoričku figuru mogli nazvati dimna zavjesa (eng. red herring). Način je to skretanja pozornosti s nekog bitnog, relevantnog pitanja na nešto o čemu je govorniku lakše raspravljati, uglavnom na nešto što će prividno ‘pokopati’ protivnika.

Bernardić: Stožer je počeo donositi političke odluke. Stožer je postao politički.

Što je točno ovim Bernardić htio reći? Stožer civilne zaštite je političko tijelo od prvog trenutka. Imenovala ga je Vlada, a odluke koje donosi, budući da se odnose na način na koji živimo, gdje se i koliko krećemo, kakvim uslugama imamo pristup, su nužno političke. Kada bismo mu pristupili maksimalno dobrohotno, možda bismo mogli ‘političke odluke’ shvatiti kao ‘stranački pristrane’ ili ‘nestručne’ odluke. U tom bi smislu morao potkrijepiti svoje navode, ali s njima ne bi bilo ništa po sebi problematično. No, Bernardić to nije eksplicitno naveo. Reći da je stožer postao politički i da je počeo donositi političke odluke ne znači ništa osobito jer je politički od samog početka i to je trivijalna tvrdnja. Osim toga, način na koji se riječi ‘politika’ i ‘politički’ ovdje (a učestalo i u drugim prilikama) koriste jest da bi označili nešto negativno, nemoralno, neprihvatljivo. Kada to dolazi iz usta političara, ne izgleda baš skroz vjerodostojno ni dosljedno, već apsurdno nalik onoj – vjeruj mi, ja uvijek lažem.

Bernardićeve besmislice

Bernardićeva žuta minuta nastupila je u drugoj polovini, a svoj vrhunac doživjela negdje gotovo u završnici sinoćnje debate. Tada je, među ostalim, izrekao i ovu besmislicu.

Bernardić: Niste vi profesor da ovdje ispitujete.

Radi se zapravo o dosta lošem pokušaju izbjegavanja odgovora na pitanje. Kao i Plenković, Bernardić se ovdje koristi napadom na osobu kako bi bacio dimnu zavjesu, kako bi skrenuo pozornost s pitanja koje mu je sugovornik postavio. Problematično je koristiti se ovakvim sredstvima jer, kao što smo već i spomenuli na drugom primjeru, naposljetku nemamo odgovor na pitanje te navedena primjedba (je li netko profesor ili ne) uopće nije relevantna za raspravu. Na kraju dana, obojica sudjeluju u sučeljavanju, odgovaraju na pitanja novinarke te međusobno jedan drugomu upućuju pitanja i kritike. Ako Plenković nije profesor pa nema pravo ispitivati Bernardića, kako onda Bernardić uopće može uputiti nekoliko pitanja premijeru te u isto vrijeme ostati dosljedan? Kratak odgovor – ne može.

Bernardić: Nitko nije tako pametan kao vi. Kako ste vi tako pametni, a mi svi jako glupi?

Ova izjava pak dolazi kao odgovor, među ostalim, i na Plenkovićeve navođenje svojeg diplomatskog iskustva. Umjesto neke argumentiranje primjedbe, pitanja ili, recimo (premda mnogima nezamislivog) slaganja s premijerom, Bernardić kaže ovo. Ne treba tu puno objašnjavati zašto ova primjedba u danom kontekstu rasprave o europskim i vanjskim poslovima te diplomaciji nema smisla. Jasno, možda se Bernardić samo htio osvrnuti na premijerovo držanje koje su mnogi već nebrojeno puta okarakterizirali kao arogantno. Međutim, i to se moglo postići argumentima – recimo, ukazivanjem na neke obrasce ponašanja premijera u samoj debati ili na neke specifične izraze koje je upotrijebio. To se nije dogodilo.

Argumentacijska nezrelost

Tema sučeljavanja, zahvaljujući premijeru Plenkoviću, u nekom su trenutku postale i godine. Četrnaest ili četrdeset, važno je naglasiti da to nikada nije dobar argument.

Plenković: Imao je 14 godina, ja mu savjetujem da barem pročita nečije memoare…nadoći će to, tek Vam je 40.

Ageism, odnosno neki vid diskriminacije i/ili diskvalifikacije ljudi na osnovi godina nije samo moralno-politički problem. Pitanje je to relevancijske i, kolokvijalno rečeno, logičke prirode jer nije jasno otkuda neka relevantna veza između godina s jedne, i znanja ili vještina s druge strane. Ako se raspravlja o Daytonskom sporazumu i ulasku BiH u Europsku uniju, koju razliku govori li nešto 50-godišnji premijer ili 40-godišnji lider opozicije? Poanta je – čak i da je premijer htio ukazati na neku svoju iskustvenu prednost pred Bernardićem, to nije direktna posljedica ni zasluga njegovih godina. Godine su tek neki nužni preduvjet u smislu da dok nismo dovoljno odrasli nemamo šansu steći određeno iskustvo, znanje i vještine. Primjerice, djeca ne mogu imati diplomatskog iskustva ni biti predsjednici. No, kada pričamo o odraslim ljudima, godine su irelevantne. Postoje stariji ljudi bez znanja, vještina te političkog i drugog iskustva, kao i mladi koji su u kratko vrijeme postigli i znaju puno više. Plenkovićevu izjavu stoga treba sagledati kroz jedinu preostalu prizmu, onu retoričku, a ovo okarakterizirati kao argumentacijski nezreo pokušaj diskvalifikacije sugovornika iz rasprave.

Plenkoviću se još može zamjeriti što na neka pitanja nije dao odgovor, za razliku od svog protivnika Bernardića. Tako primjerice ne znamo može li premijer zamisliti svoju obitelj s iznosom minimalne plaće niti bi li članu svoje stranke sugerirao da se javno deklarira kao homoseksualac. Možda bi netko sad mogao reći da se ne radi o nekim iznimno bitnim pitanjima, odgovor na koja bi sugerirao važne političke odluke budućeg premijera, no činjenica je da na njih nismo dobili odgovor.

Bernardiću se može prigovoriti što je za većinu svojih odgovora konzultirao neki papir, pri čemu se na par trenutaka i pogubio. Iako je za raspravu generalno pohvalno pozivati se na izvore i imati reference, to nije potrebno činiti za svaku izrečenu tvrdnju. Nekim je informacijama i podacima poželjno raspolagati i bez upotrebe rekvizita, pogotovo ako se radi o vrlo izglednom kandidatu za premijera kao što je Bernardić.

Za više ovakvih sadržaja zapratite stranicu Nelogično.

Odgovori