Pretraga

Odrastanje u internatima za elitu

A- A+

Internati (eng. boarding school), kao ustanove za zajednički život i školovanje učenika, uglavnom samo dječaka ili samo djevojčica, uobičajena su pojava diljem svijeta. Oko 0,5 posto školske djece u SAD-u i jedan posto djece u Ujedinjenom kraljevstvu boravi u ovakvoj vrsti ustanova. Internati, često kršćanskog etosa, postoje i u Kanadi, Južnoj Africi, Novom Zelandu, Australiji, Kini i mnogim drugim dijelovima svijeta.

www.stjodijon.com

Slanje djece u internate, takozvane „najbolje škole“, u dobi od 6-7 god. (osnovne škole), odnosno, od 13 god. (srednje škole) tradicionalna su praksa među imućnijim obiteljima u Ujedinjenom kraljevstvu. Mnogi internati diljem svijeta osnovani su i ustrojeni po uzoru na britanski model. Preuzimajući velik raspon pravnih obaveza i odgovornosti prema učenicima koji kućama odlaze tek nekoliko puta godišnje za školske praznike, internati postaju svojevrsna zamjena za roditelje.

Internati kao sadističke institucije

– Ako vladu, sudstvo, financijski i vojni sektor vode ljudi koji su svoje formativne godine proveli u ovako bizarnim, pretjerano ritualiziranim i prilično sadističkim institucijama, tada ne možete imati baš najzdravije društvo – Andrew Samuels, psihoterapeut i pisac

Stajališta u pogledu boravka u internatu podijeljena su. Neki zagovaraju ovaj oblik školovanja s argumentom da, osim što pruža velike akademske prednosti, služi i „izgradnji karaktera“, osamostaljenju od obitelji, jačanju individualnosti i sposobnosti za napredovanje u društvu i zauzimanje vodećih pozicija, dok drugi smatraju da se radi o društveno dopuštenom obliku zlostavljanja djece. 

Vrlo je malo istraživanja provedeno u vezi sa psihološkim učincima boravka u internatu te se najnovije spoznaje temelje uglavnom na opažanjima iz kliničke prakse. Studije slučaja bivših učenika internata ukazuju na traumatiziranu djecu, koja su, iako kasnije najčešće profesionalno uspješna i socijalno vješta, zapravo odrasla osjećajući se napušteno od vlastite obitelji i zatomljujući emocije, a često trpeći i vršnjačko nasilje, pa i druge oblike zlostavljanja. 

Perspektiva roditelja 

U anketi provedenoj u Australiji, roditelji su navodili da školovanje u internatu razvija cjelovite i uravnotežene osobe koje su neovisne, oslanjaju se na sebe, tolerantne su i samilosne, a 92 posto izjavilo je da bi za svoje dijete opet izabralo takvu školu. 

Neki su od najčešćih razloga zbog kojih se roditelji odlučuju na slanje djece u ove, izuzetno skupe škole obiteljska tradicija, osobna pogodnost, napredovanje u karijeri te vjerovanje da internat može djetetu pružiti više od same obitelji.

Izdvojeni članak

Fotogalerija: Fotke najluksuznijeg švicarskog internata koji pohađaju djeca svjetskih moćnika

Kontroverznost školovanja u internatu 

U internatu djetetovi skrbnici postaju nepoznate, strane osobe i sustav kao takav, a zbog nemogućnosti kontakta s obitelji, ono se osjeća kao da je izgubilo osobe kojima je bilo privrženo. Nevjerojatno je da se dijete smješta u institucionalnu skrb ne zbog teške socijalne ili političke situacije kao što je rat, neimaština i sl., nego u svrhu školovanja. 

Djeci u internatu, baš kao i u dječjem domu, pružena je odgovarajuća zdravstvena skrb, zadovoljavaju se njihove tjelesne i obrazovne potrebe, no ona tamo nemaju roditeljsku ljubav i nemaju zadovoljene emocionalne potrebe, što je preduvjet zdravog psihičkog razvoja. (Vidi članak – I kako to da se ovaj tip školovanja, kojim se krši više članaka UN-ove Konvencije o pravima djeteta, dopušta i da se smatra tek kontroverznom praksom? 

Kao što navodi psihoterapeut Nick Duffell, autor knjige „Kako se stvaraju ‘oni’“ (2006), za to postoji nekoliko razloga. Slanje djece u elitni internat obitelji zauvijek potvrđuje njezin status u društvu, a djetetu pruža odgovarajući akcent i etiketu elitne škole, koji su sami po sebi karta za uspjeh. Nadalje, unosna djelatnost kao što su privatne škole ne želi se baviti psihološkim učincima odvajanja od obitelji.

Izdvojeni članak

Najčešće posudbe među stanarima zagrebačkih studentskih domova

Isto tako, oni koji su djetinjstvo proveli u internatu, osjećali bi sram kada bi kao odrasle osobe pomislile da ‘nisu uspjele’ ili da su na neki način ‘oštećene’. A osim toga, posljedice takvog načina odgoja i obrazovanja velikom su dijelu javnosti i nepoznate. I konačno, javnost teško pronalazi razumijevanje za osobe koje su u životu imale i više nego dovoljno privilegija. 

Uvjeti života u internatu 

U dovoljno dobroj obitelji članovi obitelji prilagođavaju se potrebama djeteta, a dijete okruženju u kojem odrasta te je međusoban utjecaj recipročan. Za razliku od toga, u internatu, dijete se mora prilagoditi nefleksibilnom rasporedu i zadanim pravilima. Tu nema privatnosti, budući da se jede i spava u velikim zajedničkim prostorijama i to u točno određeno vrijeme. 

Svjetla se navečer gase u određeno vrijeme, neovisno o potrebama i aktivnostima učenika. U prošlosti, u nekim školama kupaonice nisu imale vrata i tuširanje se obavljalo kolektivno. Vršnjačko nasilje često je prisutno, bilo zbog toga što malobrojno osoblje ne stigne pratiti odnose među velikim brojem djece, bilo stoga što se ono prešutno dopušta. A ponekad dolazi i do fizičkih nasrtaja i seksualnog zlostavljanja koji su uglavnom zataškani.

Izdvojeni članak

Gadne sankcije: Ne napišu li zadaću, učenici moraju jesti stočnu hranu

Iako se intelektualni razvoj potiče, emocionalna je autonomija suspregnuta. Kada je jedan dječak napisao pismo: ‘Dragi mama i tata, jako sam tužan’, osoblje škole pročitalo je pismo i natjeralo ga da ga ponovno napiše u pozitivnijem tonu. Tuga, strah, zabrinutost, uznemirenost i slični osjećaji nisu dopušteni i djeca brzo nauče ne otkrivati ih. 

U internatima za mlađu djecu (od šest ili sedam godina), kontakt s obitelji u prva tri tjedna boravka u školi bitno se obeshrabruje, uz argumentaciju da on uznemiruje i djecu i roditelje. Kao ‘lijek’ protiv čežnje za domom, nudi se rad te je stoga dnevni raspored ispunjen aktivnostima. Osoblje zna da je tri tjedna života u takvim uvjetima dovoljno da dijete izgubi svaku nadu da će odatle skoro otići. Već pri prvom posjetu kući, djeca se doimaju hrabro i susprežu se od žaljenja, čime stječu i pohvale od roditelja. 

Traumatizacija i sindrom internata 

Djeca koja se osjećaju sigurno u svojoj obitelji prirodno će, kada se za to osjete spremnim, poželjeti postupno se osamostaliti i razviti vlastiti identitet izvan obitelji. Oni neće, kako se neki boje, ostati vezani uz ‘mamine skute’. Razlog je tome taj što će im sigurnost stečena u krugu obitelji omogućiti da se osjećaju sigurno i u vanjskom svijetu te da slobodno i nesputani strahom od napuštanja i odbacivanja istražuju svijet. No, odlazak u internat nije postupno i prirodno odvajanje, već svojevrsna amputacija. 

Traumatičan je trenutak shvaćanje da povratak kući nije moguć. Velika količina energije koju je proizveo neuroendokrini sustav kao odgovor na stres nije se mogla utrošiti niti kroz borbu niti kroz bijeg te je došlo do ‘smrzavanja’ ili ‘prepuštanja’ danoj situaciji. To je strategija preživljavanja koja omogućuje svakodnevno funkcioniranje, odnosno prilagodbu na život u internatu.

Izdvojeni članak

Strava u elitnoj školi: Učenike palili glačalom, silili na oralni seks i tjerali da jedu gnojivo

Psihološki učinak ove traume pogađa srž djetetove osobnosti. Dijete iznenada gubi privržene osobe (roditelje, braću i sestre), ali svoju ranjivost ne smije pokazati već se mora doimati hrabrim. Izražavanje emocija ne dopuštaju stroga pravila internata koja djeci kao utjehu nude raspored pretrpan aktivnostima, a vršnjaci izražavanje emocija smatraju slabošću zbog koje su uvijek spremni na zadirkivanje. Roditelji, koji su odluku o internatu donijeli ‘u najboljem interesu djeteta’ i to još skupo platili, također očekuju da se dijete prilagodi školi. Ako dijete, koje se ionako već osjeća odbačenim, ne zadovolji roditelje svojim dobrim funkcioniranjem u školi, boji se da će morati pretrpjeti još neku težu kaznu. 

Dijete rezonira ‘Ako je škola dobra, a meni se ne sviđa, mora da nešto nije u redu sa mnom’ i tako čini nasilje nad vlastitom percepcijom i uči sagledavati stvari, ne onako kako ih sâm doživljava, već kako mu je rečeno da treba. Psihološki konflikt nastaje tako što, ignorirajući vlastitu intuiciju i vlastito emocionalno iskustvo, dijete sâmo sebi ponavlja ono što su mu rekli roditelji i nastavnici. To su obično poruke poput ‘to je za tvoje dobro’, ‘jednog ćeš dana biti zahvalan za ovakvu priliku’ ili ‘izgradit ćeš doživotna prijateljstva’. 

I dok se čini kao da se dijete prilagođava školskom sustavu, ono zapravo prolazi proces nesvjesnog psihičkog cijepanja (splitting) kao načina skrivanja pravog, ranjivog selfa unutar vanjskog, čvrstog, sigurnog i socijalno vještog oklopa. Dijete tad više ne iskazuje nikakve emocionalne potrebe, ali ni ne prepoznaje vlastitu potrebu za intimnošću. 

Tako nastaje sindrom internata ili kako to Duffell naziva ‘ličnost koja strateški preživljava’ (strategic survival personality). Da bi pobjegla od svojih emocija i odvratila pažnju od sebe, djeca mogu nesvjesno pribjeći različitim ponašanjima kao npr. zlostavljanje ‘slabije’ djece koja više iskazuju emocije, natjecanje s drugom djecom u školskim i dr. aktivnostima, pri čemu osjećaj vlastite vrijednosti u potpunosti postaje ovisan o ‘uspjehu’ ili ‘neuspjehu’, zauzimanje uloge ‘klauna’ ili ‘dežurnog zabavljača’, izoliranje od društva, poprimanje uloge žrtve i sl.

Izdvojeni članak

Nema ozbiljnih sankcija za nedolično odjevene u hrvatskim obrazovnim institucijama

Budući da su u takvom okruženju prisiljena ‘preživljavati’, odnosno oslanjati se isključivo na sebe daleko prije no što su za to spremna, djeca postaju vrlo oprezna i razvijaju nepovjerljiv i obramben stav prema svijetu. Stoga i kasnije kao odrasli ljudi, mnoge situacije pogrešno tumače kao prijeteće te reagiraju agresijom ili povlačenjem, što ozbiljno narušava bliske odnose. 

Sjećanje na gubitak pretrpljen u djetinjstvu blijedi, a bijes koji je taj gubitak izazvao potisnut je. Osobe koje se ne mogu sjetiti većinu detalja iz djetinjstva potiskuju bolna sjećanja, a zbog njihove dugotrajne potisnutosti, svijest o sebi vrlo je niska. 

No, gubitak se učvršćuje obrascem koji se ponavlja sa svakim novim praznicima i pakiranjem kući, odnosno povratkom u internat. Obično se u terapiji otkrije kako je sâm čin pakiranja posebno stresan za bivše učenike internata. 

Obrazac funkcioniranja stečen u internatu održava se i u odraslosti. Bivši učenici internata obično razviju duboke i vrlo ovisničke veze s određenom osobom te iznenada emocionalno ili stvarno tu osobu napuste, što ona doživi kao napad ili odbacivanje. Taj se obrazac može često primijetiti i u terapiji koja zna završiti naglim prekidom, jer se počinje javljati bijes povezan s ovisnošću o drugoj osobi.

Izdvojeni članak

Student ‘neprimjereno’ sjedio na klupi pa dobio kaznu od 900 kuna

Bivši učenici internata ne doživljavaju bliske odnose kao izvor podrške, već kao nešto što će ih ‘uloviti’ i ‘razotkriti’. Često postižu visok društveni status, izrazito puno rade, a vrlo malo ulažu u odmor i opuštanje (Duffell, 2006). No, osobe koje je iskustvo internata najviše pogodilo jedva uspijevaju zadržati posao ili intimnu vezu. Mnogi bivši učenici trebaju i žele stručnu pomoć, no mrsko im je takvu pomoć tražiti jer su naučeni biti nepovjerljivi, samokritični i ne tražiti pomoć te im stoga pomisao na terapiju izaziva sram. 

Zaključak 

Iskustvo boravka u internatu tijekom formativnih godina za svakoga može biti traumatično. Intenzitet traume ovisi o temperamentu, karakteristikama ličnosti i dobi u kojoj je dijete otišlo od kuće. Škole su, ma kako elitne bile, samo institucije i one kao takve ne mogu nadomjestiti roditeljsku pažnju, iskren interes za dijete i podršku koja mu je potrebna za rast i razvoj. Emocionalni razvoj djeteta i tinejdžera u internatima prekinut je nepotrebnom traumom zbog separacije od roditelja, kao i životom u okruženju koje ne omogućuje prirodno istraživanje i odrastanje.

Članak je preuzet s portala istrazime.com

Share via
Copy link
Powered by Social Snap