Prije 128 godina rođen boem koji je zadavao muke na državnoj maturi iz Hrvatskog jezika

Po mnogima jedan od najvećih i najzanimljivijih hrvatskih pjesnika, Tin Ujević, rođen je na današnji dan prije 128 godina. Tragajući za univerzalnom ljepotom i mirom duše, Ujević za života ispisuje stihove kojima, među ostalim, oslikava svoju usamljenost, bol, unutarnje nesuglasje, a kasnije pokušaje izlaza iz takvog stanja. Njegov buran život i pjesničko djelovanje možda najbolje opisuje njegova Igračka vjetrova, pjesma koja u kombinacija s lirskom prozom Dva puta jao maturantima na ovogodišnjoj maturi i nije najbolje sjela. No, kad se Ujevićeve riječi pokušaju povezati s pjesnikovim boemskim životom, idealima, političkim angažmanom i doživljajem svijeta, mnogima problematičan esejski zadatak postaje puno lakši.

Dramska igrano-dokumentarna serija Tin – 30 godina putovanja
Foto: Youtube Screenshot

Velikan hrvatskog pjesništva Augustin Josip Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u turskoj kuli u Vrgorcu, nedaleko od Dizdara. Kao treće dijete oca učitelja, već je prije škole samostalno učio čitati i pisati.

Još se od djetinjstva često selio, što će se kasnije odraziti na njegov lutalački motiviran i neusidriv životni put.

Odlazi u sjemenište, napušta ga pa prekida svaki odnos s obitelji

Maturanti nakon eseja na A razini Hrvatskog glasno uzvikuju 'jao': 'Nisam znala ni što čitam'

Prva tri razreda pučke škole završava u Imotskom, a četvrti u Makarskoj, gdje pohađa i dva razreda građanske gimnazije. Godine 1902. u Splitu završava prvi razred Biskupske klasične gimnazije, upisuje drugi, a potom, po želji roditelja odlazi u sjemenište. Ondje provodi 5 godina, spremajući se za svećeničku službu, no s vremenom gubi duhovno zvanje pa ga napušta 1907. Školovanje zatim nastavlja u splitskoj gradskoj klasičnoj gimnaziji da bi dvije godine kasnije maturirao s odličnim uspjehom.

Netom nakon maturiranja, dolazi na praznike obitelji u Vrgorac, ali tog ljeta prekida svaku vezu s obitelji i od nje odlazi bez ikakvih financijskih sredstava.

Pa iako o tom dijelu svog života Ujević ne piše niti ga spominje, autori nekih tekstova o njemu kazuju da se tada mladi Tin zaljubio u jednu djevojku te je obitelji najavio skoru ženidbu, čemu su se oni oštro usprotivili. Štoviše, roditelji su mu zaprijetili da će ga se razbeštiniti ako to učini. Ujevića je to, čini se, povrijedilo pa se, iako s djevojkom ne ostaje, udaljuje od obitelji.

Zbog političkih govora osuđen na izgon: Kreće tragom Baudelairea

U školi proglašen neperspektivnim za poeziju, a sada dobio uglednu nagradu za najboljeg mladog pjesnika

Ujesen 1909. dolazi u Zagreb gdje na Filozofskom fakultetu studira hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju. Tad se, kako stoji na Hrvatskoj enciklopediji, približava Matoševu književnom krugu te počinje objavljivati pjesme i kritike.

Nakon snažne polemike s njim, razilaze se, no ovaj pjesnik u svojim početcima ostaje pod Matoševim utjecajem. U tim godinama Ujević napušta i svoja dotadašnja pravaška uvjerenja te se okreće jugoslavenskom integralizmu. Zbog takvih političkih tendencija i snažnih govora, u Hrvatskoj biva osuđen na desetogodišnji izgon pa ga nemirni duh vodi u Pariz.

Ondje nakratko ulazi u Legiju stranaca i polazi pjesničkim putem francuskih modernista, najviše Baudelairea s kojim dijeli mnoge zajedničke silnice. Zato ga se često opisuje hrvatskim Baudelaireom. Istovremeno, Ujević šalje članke i pjesme hrvatskim časopisima pa je u pjesničkom zborniku Hrvatska mlada lirika iz 1914. zastupljen s čak 10 pjesama.

Ponovno se priključuje političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, no 1917. prekidaju suradnju. Razočaran politikom unitarnog jugoslavenstva, odustaje od sveukupne politike i posvećuje se književnosti.

Tako 1920. izdaje Lelek sebra, a šest godina kasnije Kolajnu, dvije neopetrarkističke zbirke nastale u Parizu, koje su voljom nakladnika razdvojene i tiskane u Beogradu. U toj ranoj fazi, Ujević tematizira intimne doživljaje svijeta i sebe, ponajviše patnju i bol, ali i ljubavna i politička razočarenja.

Usamljenost kao prokletstvo: Hodao je otrcanog kaputa punom rukopisa

Dajmo im počast: Na današnji dan umrla tri hrvatska književnika koje čitamo u lektiri

Shvaćajući poeziju kao bit svog postojanja, već u Leleku sebra Ujević pronalazi originalni put svoje lirike. Kroz cijelu zbirku provlači motiv usamljenosti, koju neshvaćeni pjesnik nosi kao prokletstvo. Kolajnom pak stvara vrijedan kanconijer hrvatske poezije koji bi se, prema književnom povjesničaru Miroslavu Šicelu, mogao Tinovim riječima nazvati ‘razdobljem grča, požara, ljubavi, smrti, očaja i propalih iluzija’.

Te su mu prve zbirke donijele književni ugled, ali i status boema, po kojem je i danas najpoznatiji široj javnosti. Od najranije faze svog stvaranja hodao je u otrcanom kaputu punom rukopisa, a iako je prevodio i pisao pjesme, feljtone i polemike, živio je siromašno, na marginama društva.

Nakon Pariza, odlazi u Sarajevo, potom u Split, a onda u Zagreb gdje živi do smrti 1955., bacan kroz život kao igračka vjetrova kojima se, čini se, prepustio.

Upravo je uz Ujevićev skitalački život, koji je provodio uz vino, povezano mnogo anegdota. Navest ćemo neke koje se često prepričavaju kad se želi približiti njegov život.

‘Dok sam živ, ne date mi ni stan, a kad umrem, dat ćete mi cijelu ulicu’

[FOTO] Svevremenska opomena A. B. Šimića osvanula na dojmljivom grafitu uz Šumarski fakultet

Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. “Bez riječi”, odgovori mu mirno Tin.

Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu. Međutim, konobarica odbije njegovu narudžbu jer on nije prikladno odjeven za takvo mjesto. Bez ljutnje otiđe i vrati se u svom jedinom i najboljem odijelu te naruči kavu. Nakon što mu je konobarica donese, on ustane, rastegne džepić od sakoa i polije kavu te kaže: «Vi ste ovu kavu donijeli mom odjelu, a ne meni.

U Sarajevu je tražio stan i nisu mu dali pa im je rekao:”Dok sam živ, ne date mi ni stan, a kad umrem, dat ćete mi cijelu ulicu.

No, ne treba Ujevićevu poeziju shvatiti jednoličnom i isključivo pesimističnom, kako su je shvatili poneki maturanti nakon esejskog dijela ispita ovogodišnje mature iz Hrvatskog. Shodno njegovu burnom životu, i njegove su pjesme nastajale, najjednostavnije rečeno, različitim stilovima.

Od osobnog ponora do visine i rezignacije

Da nije bilo tragične avionske nesreće, književnik s popisa lektire danas bi slavio 91. rođendan

U kasnijim se zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono Ujević od osobnog ponora uzdignuo prema visini (Visoki jablani), filozofsko-antropološkim temama i spoznaji o ljudskom zajedništvu (Pobratismo lica u svemiru). U posljednoj pak zbirci, Žednom kamenu na studencu iz 1954., prelazi u fazu rezignacije – pomirenje sa svijetom i samim sobom.

Za svoja života ovaj pjesnik nije pokupio ni jednu nagradu, no zato danas brojne ulice, kao i prestižna nagrada za pjesnička ostvarenja nose upravo njegove ime.

Na kraju, teško je riječima opisati Ujevićevu veličinu. Svoj put usamljenika upisao je u 29 kutija rukopisa i 17 knjiga sabranih djela. Raznolika po temama, motivima i atmosferama, njegova se poezija nalazi na vrhu hrvatskog kanona te predstavlja svojevrsnu sintezu klasičnog i suvremenog.

‘Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.’ 

 

 

Odgovori