[Studentska patrola] Ručali smo u najnovijoj zagrebačkoj menzi: Nije baš dobro prošlo

Nedavno je otvorena nova menza u gradu, i to na fakultetu kojemu je zaista trebala menza. Tekstilno-tehnološki fakultet se nalazi na Črnomercu, što je udaljeno tek dvadesetak minuta od najvećeg studentskog doma u Zagrebu, ali i dalje dovoljno daleko da se ne stigne na Savu otići na ručak u pauzi između predavanja.

Menze na fakultetu služe upravo tome – toplom obroku između predavanja. Naravno, nekad se počastimo odlaskom do obližnje pekare na burek ili pizza cut, ali i to ubrzo dosadi. Hrana u menzi je daleko od najzdravije ponude koja postoji, ali je i dalje puno bolji izbor od pekare.

[Studentska patrola] Brza menza na Savi kao najbolja menza u gradu?

Stoga, kada su studenti TTF-a čuli da se na njihovom fakultetu otvara menza, sigurno su bili oduševljeni, kao što bi bio svaki normalan student. Sigurna sam da trenutno, doduše, nisu presretni.
Ovoga puta smo se zaputile sve do Črnomerca kako bismo proveli studentsku patrolu, i nažalost, put se nije isplatio. Čini mi se da će ovo biti prva negativna patrola ikada, znači stvaramo povijest!

Svijetla točka

Ono što mi se svidjelo jest to što je menza odmah kraj samog ulaza na faks, čak ne morate niti ući na faks da biste ušli u menzu. Na nekim fakultetima se pak morate provlačiti, pa tražiti red kako biste shvatili gdje je ulaz u menzu, i slične avanture. I to je otprilike jedina pozitivna stvar ove menze.

Čim uđete u menzu, vidite da se radi o prostoru koji nije stvoren za menzu. Veličine je malenog kvartovskog kafića, a ima vjerojatno manje sjedećih mjesta od istoga. Nije vam jasno koji je red za što – čekate li red za naručiti hranu ili za preuzeti hranu?

Zbunjenost

Kada napokon dođete do blagajne, shvatite da je izbor gotovo pa nikakav, no ipak imaju panirani pileći, pomfrit i pizzu pa se ne žalite, ali i dalje… Zatim se prebacite u red za preuzeti hranu i tada kreće pakao.
Kao prvo, shvatite da se red ne miče. Ljudi samo stoje i čekaju, a zatim odlaze sjesti za stol i nije vam jasno što se događa. Zatim shvatite da u menzi ima tridesetak mjesta (i to sam puno rekla) te da zaista nećete gdje imati sjesti kada napokon dođete do hrane. Na svu sreću, mi smo vidjeli da postoji par stolova i ispred menze, a kako je bilo sunčano i toplo, nije bio problem sjediti vani. Mada, kako kreće zimsko vrijeme, sigurna sam da to više neće biti tako lijepa opcija.

Dok čekate red, shvatite da menza uopće nema kuhinju, već iza pulta gdje poslužuju hranu imaju nekoliko friteza u kojima rade male količine hrane, tako da kad posluže pet osoba, već ostanu bez porcija, te onda opet moraju spremati hranu. A studenti naravno cijelo vrijeme čekaju.

Ne znam je li mi se ikada dogodilo da sam se našla na neorganiziranijem mjestu, nego u menzi TTF-a. Shvaćam da su im ovo prvi dani te da se tek uhodavaju, ali zaista nije u redu da studenti zbog toga ispaštaju – bila je jedna cura u redu koja je molila da joj daju što god imaju, zato što je žurila na predavanje.I upravo je to ono što je problem – odlazak u menzu na faksu nije izlet, već puko preživljavanje, svi su uvijek u žurbi i računaju da neće potrošiti više od 30 min na ručak, a i to sam puno rekla.

Čekanje…

Naručili smo panirani pileći file i pomfrit, zato što smo bili u žurbi i nismo htjeli čekati da nam ispeku pizzu. Iskreno se bojim koliko bi vremena čekali da smo naručili pizzu, zato što smo pohano i pomfrit čekali deset minuta. I to ne deset minuta otkako smo ušli u menzu pa došli na red, već deset minuta otkako smo naručili, pa dok nismo sjeli za stol i pojeli.

Kada smo napokon dobili hranu, tek je onda uslijedilo pravo razočaranje. Dok je panirani pileći bio prosječno dobar, pomfrit je bio polusirov te pun ulja – dvije stvari koje pomfrit ne bi trebao biti, a pogotovo kada ga čekate deset minuta. S time da je ispred vas u redu možda petero ljudi.

Nakon što smo pojeli uz sunce i pogled na zaista prometnu cestu, popraćeno uz zvuke automobila, odnijeli smo tanjure i pola dana se zbunjeno čudili tome što smo doživjeli. Vjerojatno kada bi postojalo nekakvo natjecanje za najmanju menzu, TTF-ova bi bila missica ili barem prva pratilja.

Dobra ideja, loša izvedba

Čak i uz opraštanje neorganiziranosti teta u menzi, zaista je fascinantno kako je netko mislio da će menza u tako malom prostoru biti dobra ideja. Imati menzu je super, ali samo ako za to postoji prostor, inače se radi više o varci nego ičemu.

Jedino što mogu pohvaliti, uz lako pronalaženje ulaza u menzu, jest što je menza zaista čista i uredna i ta dva metra kvadratna izgledaju super. Pitanje je kako će to izgledati za par mjeseci, kada više neće biti ‘tek otvorena’ menza.

Sve u svemu, odlazak do TTF-a je bio veliko razočaranje, pogotovo kada ste netko kome to uopće nije usput, a zaista se veselite toplom obroku za manje od pet kuna. No, vrijeme je i da damo konačan, objektivan (koliko to može biti) sud.

Konačan sud

  • čekanje: 1/5 (sve sam objasnila)
  • raznolikost izbora: 2/5 (ekstra bod zbog pizze)
  •  porcije: 2.5/5
  •  ljubaznost teta: 2/5 (požurivanje na blagajni, čekanje na posluživanju)
  • instagramičnost jela: 3/5
  • okus: 1.5/5 (sirov pomfrit…)
  • čistoća menze: 5/5

Dok čekate našu sljedeću patrolu, bacite oko na video koji smo snimili. Odlazak u menzu je poseban ritual, a studenti su nam otkrili čemu se posebno vesele!

Odgovori