Nastavnici o pripremi za ‘Školu za život’: ‘Ovo ne vodi nigdje, svi se osjećaju glupo samo ne žele javno priznati!’

Krajem ožujka odabrano je 46 osnovnih i 26 srednjih škola u Hrvatskoj koje će sudjelovati u eksperimentalnom programu Ministarstva obrazovanja ‘Škola za život’. Samo tri mjeseca prije uvođenja eksperimenta u škole, Ministarstvo i dalje nema odgovore na vrlo konkretna pitanja koja mahom postavljaju roditelji, ali i nastavnici. Već smo o tome pisali, kao i o problemima s edukacijom nastavnika za obveznu informatiku u 5. i 6.  razredima osnovnih škola. Problema je mnogo i u edukaciji nastavnika za Školu za život, o čemu progovaraju naši sugovornici iz odabranih eksperimentalnih škola.

Ovako nastavnici eksperimentalnih škola vide pripremu za ‘Školu za život’ | Montaža: srednja.hr

Ministarstvo obrazovanja, prevođeno ministricom Blaženkom Divjak i njenom pomoćnicom Lidijom Kralj, zamislilo je eksperimentalni program ‘Škola za život’ kao pilot-projekt kurikularne reforme. Već nakon samog predstavljanja ‘Škole za život’ u ožujku, bilo je jasno da ona nema veze s Cjelovitom kurikularnom reformom, prvenstveno zbog odustajanja od koncepta cjelovitosti i pribjegavanja kozmetičkim promjenama koje ne donose sustavnu promjenu.

Nastavnici o pripremi za obveznu informatiku: Naše edukacije su neprofesionalne, samo 10% nas bit će spremno najesen

Odustajanje od cjelovitosti Ministarstvo je zapečatilo prijedlogom izmjena Zakona o odgoju i obrazovanju, iz njega izostavljajući krovni kurikularni dokument (ONK), kao i okvire za darovite i učenike s teškoćama te okvir za nove oblike vrednovanja.

Bez obzira na sve to, parcijalna Škola za život najesen ulazi u 46 osnovnih i 26 srednjih škola u Hrvatskoj. Rijetko kome od roditelja je jasno što ona pretpostavlja i kakvu to revoluciju donosi u učionice njihove djece, a mnogo toga nije jasno niti samim nastavnicima iz eksperimentalnih škola. Kako nam govore, problematične su njihove edukacije koje se odvijaju isključivo u online okruženju, a i dalje nema naznaka kada će neku od edukacija ‘odratiti’ uživo.

Nastavnici dobivaju jezikove juhe kada kritiziraju nepripremljenu Školu za život: Zato žele ostati anonimni

Pričali smo s nastavnikom iz jedne od eksperimentalnih osnovnih škola te s nastavnicom iz jedne od eksperimentalnih srednjih škola. Oboje su, kao i njihovi kolege u priči o obveznoj informatici, htjeli ostati anonimni. Govore nam da su već dobivali jezikove juhe kritizirajući nepripremljenu Školu za život, stoga ćemo ih u tekstu zvati Vladimir i Ana.

Kako su se kredibilitet i odgovornost Ministarstva obrazovanja u jednom danu rušili kao kula od karata

Vladimir iz jedne od eksperimentalnih osnovnih škola, na samom nam početku govori kako ga se posebno dojmila izjava ministrice Divjak u kojoj tvrdi da edukacija nastavnika za Školu za život napreduje odlično.

– Nismo imali još niti jedan posjet u školu uživo, s nikim nismo još do sada ni probali riješiti neke konkretne zadatke. Sve se svodi na virtualnu učionicu koja sama po sebi ima ograničenja. Možda ćemo od 1. rujna imati neke posjete školi, ali zar nije da tada već počinje i nastava? Zar ćemo edukacije imati tijekom eksperimentalne provedbe? Nemamo još niti nastavne materijale, nemamo ni udžbenike. Zašto se žuri ako većina toga nije spremna, pita se ovaj nastavnik i dodaje kako ga tješi činjenica što u svojim pitanjima nije usamljen.

‘Teško je uopće i reći da je to neka edukacija jer kritika i sugestija nema’

Kaže da mu je pristupilo puno kolegica i kolega i podijelilo s njim svoja mišljenja o tome da uopće ne vide svrhu takve edukacije te da je sramotno i žalosno kako ih pripremaju.

Posljednjim potezom Blaženka Divjak zaplesala je na grobu Cjelovite kurikularne reforme

I Vladimir i Ana u detalje nam opisuju spomenute online edukacije. Kažu da se apsolutno sve odvija na online platformi Loomen. U sklopu teme koja se obrađuje, iznose se ishodi za nastavnike, rok za izvršavanje aktivnosti, uvjeti za značku (dokaz da je tema ‘apsolvirana’), predavanje s temeljnim pojmovima u kojem se upućuje na važne dokumente, načela rada i slično. Na kraju se nalazi zadatak ili zadaci koje postavlja administrator.

– Edukacije su kao forum – napišem ono što mislim da je najbolje moguće rješenje zadatka, a na kraju se ispostavi da pišem ono što inače radim, bez kurikularne reforme, ili ono što bih voljela raditi da ima više prostora u sadašnjim planovima. Za izvršene zadatke dobivaju se značke. Teško je uopće i reći da je to neka edukacija jer kritika i sugestija nema. Postoji oznaka ‘sviđa mi se’ i ocjena. I to je to. Nema povratnih informacija, objašnjava nam srednjoškolska profesorica Ana iz jedne od eksperimentalnih škola.

‘U pravim edukacijama virtualni dio kreće tek na kraju kad se cijela stvar polira do savršenstva’

Pitamo ju i o pripremi za prilagodbu nastavnog procesa novim oblicima vrednovanja i ocjenjivanja. Ana nam kaže da se samo govori o tome da će se učenike morati i opisno vrednovati. Dodaje i kako se boji da će daroviti učenici ostati marginalizirani u cijeloj priči. Pitamo ih oboje o najavi iz MZO-a kada su lansirali Školu za život, o tome da će nastavnici imati pripremu, podršku, najmanje 4 savjetničke posjete školi, superviziju te kontinuiranu suradnju.

[PROPAST CJELOVITE KURIKULARNE REFORME] Komentar: Kako je za jeftine političke poene slomljena ideja CKR

– Sve se to spominjalo, da, ali za sada nema ničega. Bojim se da ništa nećemo niti imati, kaže Ana, a Vladimir se nadovezuje i dodaje kako se samo 3 mjeseca prije ulaska eksperimenta u škole, edukacija nije preselila iz online u offline svijet.

Problematizira i obrnutu logiku takvih edukacija.

– U pravim edukacijama virtualni dio, video konferencije ili forumi obično dođu tek na kraju, nakon dobrih godinu ili više dana radionica, zadataka, sastanaka ali ne virtualnih. Virtualno se kreće tek na kraju kad se cijela stvar polira do savršenstva. Svi tada znaju što se od njih očekuje i nije problem na taj način završiti proces do kraja, priča nam Vladimir i objašnjava kako je sve to izgledalo 2015. kada je krenula priča s Cjelovitom kurikularnom reformom.

Gdje je nestao entuzijazam u školskim zbornicama?

Kaže da je zadatak stručnih radnih skupina bio održati u apsolutno svim aktivima edukaciju i upoznati ih s kurikulumom.

Paralelni svjetovi svečanih dvorana i egzodusa mladih: Hrvatska je iznevjerila svoju budućnost

– Odgovoriti nam na pitanja koja su nam se tada nametala. Nakon toga smo svi zajedno rješavali jedan konkretni zadatak (u grupama) vezan uz novitete u kurikulumu. Tako je to postavio i zamislio Boris Jokić. Nitko se tada nije brinuo oko ničega i niti jedan učitelj nije bio u strahu. Priča je savršeno išla svojim tijekom, prisjeća se ovaj nastavnik.

Pitamo ih kakva je atmosfera u njihovim školama, je li entuzijazam na razini i što pričaju s kolegama u školskim zbornicama.

– Nakon početnog entuzijazma sve se počelo stišavati. Nekako kolege negoduju govoriti javno o tome, ali mislim da nekima počinje biti jasno da ovo nije dobro pripremljeno. Naravno, nisu to svi. Neki su oduševljeni. Zabrinuta sam jer ne znam što točno moram, osim što trebam ispoštovati navedene ishode. A kako ću to učiniti… To ne znam jer zapravo ne znam ništa. Jedino što znam jest da moram skupiti značke, ali ne znam koja je njihova svrha, govori nam Ana i ironično zaključuje da se ionako brojni problemi u društvu prelamaju preko leđa nastavnika, pa zašto tako ne bi bilo i ovaj put.

Još jedna izgubljena godina i još jedna izgubljena generacija učenika

Vladimir kaže da se svi osjećaju glupo, no da ne žele to javno priznati.

– Kažu onako u prolazu: Jel ti išta tamo razumiješ? Šute i rade te zadatke, a ni sami ne znaju zašto ih rade i vjerujte mi nisu ništa pametniji nakon njih. Skupljaju značke. Značke!!!, kaže nam ovaj osnovnoškolski nastavnik i dodaje kako im se samo otvara sve više pitanja.

Obljetnica 1. lipnja: Divjak2017 glasno bi prosvjedovala protiv Divjak2018 i poručila joj da može bolje

Dodaje i kako nije organiziran niti jedan roditeljski sastanak na kojem bi se roditeljima pojasnilo što čeka njihovu djecu.

– Pitaju me roditelji, navlače po hodniku, a ja im jedino mogu reći ‘budemo vidjeli’. No nema veze, pa to je iovako samo jedna generacija učenika. Do tada će se stvari iskristalizirati. Valjda! Samo me zanima tko će educirati ostatak Hrvatske kad krene priča u sve škole? Umjesto da sljedeće godine poliramo kurikulum, dajemo sugestije na sadržaj i metode provedbe, mi ćemo ga tek za pravo upoznati i usput držati nastavu. Tko će onda biti kriv? Ministrica, pomoćnica koja je kako se meni čini ovo pomno i osmislila ili mi učitelji?, pita se Vladimir.

Dosta pesimistično zaključuje kako u cijeloj priči jedino zna da sve to ne vodi nigdje osim još jednoj izgubljenoj godini i, nažalost, još jednoj izgubljenoj generaciji učenika.

Odgovori