Hrvatska ima sve više ljudi s fakultetskom diplomom: Evo zašto to nije nužno tako dobra vijest
Od 2011. do 2021. u Hrvatskoj je porastao broj visokoobrazovanih građana sa 16,4 na 24,1 posto. Prije nego što uskliknemo od sreće, naglasimo da ovaj podatak treba uzeti cum grano salis. Važno pitanje nije samo koliko imamo fakultetski obrazovanih pojedinaca, nego i u kojim strukama te zašto? Odgovora nema, a usudio bih se reći kao sektorski novinar koji pitanje postavlja posljednjih šest i pol godina, nisam siguran da postoje ljudi koji na njega znaju odgovoriti. Vidite, Hrvatska ne posjeduje strateški dokument, politiku pa niti smisleni nacrt plana upisivanja novih naraštaja studenata. Dakako, u svim postojećim kriterijima navodi se negdje usklađenost s potrebama tržišta rada i ulaganja u, za društvo važna, među ostali i deficitarna zanimanja, ali u praksi se to jednostavno ne reflektira koliko bi trebalo.
Foto: Duje Kovačević, srednja.hr
Od 2011. do 2021. u Hrvatskoj je porastao broj visokoobrazovanih građana sa 16,4 na 24,1 posto. Vijest je to koja je nedavno prohujala u medijima. Polako, ali sigurno se krećemo prema europskom prosjeku. Želimo i u tom aspektu biti dio Europe. Žele to i ljudi, bolje se obrazovati i raditi bolje poslove. Prije nego što uskliknemo od sreće, naglasimo da ovaj podatak treba uzeti cum grano salis.
Manje nas je za preko 400 tisuća
U istom razdoblju od deset godina, tijekom kojeg bilježimo rast fakultetski obrazovanih građana, građane smo, dobar dio njih, izgubili. Manje nas je za točno 413.056. Staro smo stanovništvo, neki su umrli, a djece se dovoljno nije rodilo da se situacija nivelira.
Nismo samo stari, već smo i siromašni. Ekonomija nije narasla kako smo očekivali kad smo dobili neovisnu državu. Korupcija se uvukla u sve pore društva. Nismo se razvili, a imali smo priliku. Sve to utjecalo je na povjerenje građana pa su se mnogi od njih, ekonomskim i egzistencijalnim krizama opterećeni, raselili po starom kontinentu. Svoje su mjesto pod suncem našli u stranim zemljama.
Samo su te proste činjenice barem djelomično zaslužne za brojke s početka teksta. Jasno, da bismo mogli znati koliki je utjecaj demografskih promjena na porast udjela visokoobrazovanog stanovništva, morali bismo znati točno tko umire i tko iseljava, jesu li to više oni sa srednjoškolskim i osnovnoškolskim svjedodžbama ili ne. No, već i ovako možemo pretpostaviti u da je starije stanovništvo, ono koje smo izgubili prirodnim demografskim padom, u manjoj mjeri visokoobrazovano u odnosu na mlađe. Osim toga, u spomenutih deset godina visoko obrazovali smo više generacija mladih. Sve one koji su stali nakon prvostupničke diplome, pa i one koji su diplomirali ili krenuli na doktorat. Barem jedna do dvije tih generacija obrazovale su se i u trenutku sačinjavanja novog popisa. Drugim riječima, ostali su u državi.
Zašto sve više ljudi studira?
U porastu broja građana s visokoškolskom diplomom, naravno, ulogu igra i ono što smo spomenuli na početku priče, a to je sve veća želja ljudi da se fakultetski obrazuju. I to samo po sebi nije loše. Ako bismo gledali samo pojedinačne namjere ljudi, ta tendencija mogla bi se ocijeniti kao pozitivna. Međutim, ne smijemo izbjegavati slona u prostoriji pa valja reći da pomama za visokim obrazovanjem, posebno ako je nastala stihijski, dugoročno može biti loša.
Važno pitanje, dakle, nije samo koliko imamo fakultetski obrazovanih pojedinaca, nego i u kojim strukama. I ono najvažnije, zašto je tomu tako? Zahvaljujući statističarima svake godine dobijemo detaljan izvještaj o tome tko zapravo čini studentsko tijelo u Hrvatskoj. Većinom su to mladi ljudi, žene više nego muškarci, a daleko ispred svih ostalih prednjače studiji unutar društvenih znanosti. To područje znanosti tako, tijekom 2021. godine, pokriva 43 posto svih upisanih studenata.
Odgovor na pitanje zašto je to tako – e, to je potpuno druga priča. Odgovora nema, a usudio bih se reći kao sektorski novinar koji pitanje postavlja posljednjih šest i pol godina, nisam siguran da postoje ljudi koji na njega znaju odgovoriti. Vidite, Hrvatska ne posjeduje strateški dokument, politiku pa niti smisleni nacrt plana upisivanja novih naraštaja studenata. Dakako, u svim postojećim kriterijima navodi se negdje usklađenost s potrebama tržišta rada i ulaganja u, za društvo važna, među ostali i deficitarna zanimanja, ali u praksi se to jednostavno ne reflektira koliko bi trebalo.
Sve viša studija i upisnih mjesta
To što analize ni plana nema naša veleučilišta i sveučilišta nije spriječilo u gomilanju studija i povećavanju broja upisnih mjesta. Štoviše, nije ih udaljilo ni od pokretanja novih studijskih programa čija je potreba upitna, i to ne samo u aspektu tržišta i zapošljavanja. Tako 2011. godine na studijima diljem države postoje 38.254 upisna mjesta. Maturanata i kandidata je značajno manje, pa pravo upisa na kraju ostvaruje njih tek 30.304.
Iz recesije nećemo izaći još godinama, ljudi sele, a broj maturanata se iz godine u godinu smanjuje. Kvote, pak, premda ne linearno godinu za godinom, ali generalno – rastu. Dolazimo do 2021. kada učilišta diljem zemlje nude 40.820 upisnih mjesta, a pravo upisa ostvaruje tek 27.158 studenata. Unatoč očitom demografskom padu, u tih smo deset godina, podcrtajmo, otvorili još 199 studija i s njima 2.566 novih upisnih mjesta.
Kako je konkurencija za jedno upisno mjesto, čak i na traženijim programima, sve slabija – jer je maturanata koji konkuriraju za upis sve manje – tako opada i kvaliteta studija. Iako još uvijek službeno nemamo podatke o tome koliko studenata, od ovih koji upišu, odustane od faksa, znamo, recimo, da su 2021. godine trećinu svih studenata činili brucoši, a od toga je njih 18 posto ponavljalo prvu godinu studija.
Apsurd našeg visokog obrazovanja
Sve ove brojke, koliko su precizne i važne, znaju biti zamorne. Pa pokušajmo ilustrirati šizofreniju domaćeg visokog obrazovanja kroz dva primjera. Prvi primjer je logopedija. Jedan je to od sada već tradicionalno najtraženijih studija među maturantima svake godine. Do toga još, nasreću, nije došlo, no ako bi se negdje hipotetski ljudi mogli potući za upisno mjesto, to bi bila logopedija.
I to nije slučajno. Logopeda kronično nedostaje, privatne ordinacije vrve poslom, zarada može biti dosta dobra. No, do prije nekoliko godina Hrvatska je imala samo jedan jedini studij logopedije u državi koji je upisivao 50 studenata godišnje.
Drugi primjer je filozofija. Zanimljiv je to i važan studij koji te može pripremiti za širok spektar poslova i životnih situacija. Ne biram ju slučajno za primjer, i sam sam po zvanju filozof. No, je li toliko to važan i potreban studij da na jednom sveučilištu, u jednom gradu, postoje tri institucije koje godišnje ‘izbace’ nekoliko desetaka diplomiranih filozofa? Sličnu bismo paralelu mogli povući sa studijima povijesti, sociologije, kroatistike. Poanta je ista. Sustav je nesređen, studente upisujemo neplanski, gotovo pa stihijski. Toliko nam je otprilike značajan i ovaj porast broja visokoobrazovanih s početka priče.
Za početak, treba nam strateški plan
Da ne ispadne da samo filozofiram, onako šarlatanski kako ljudi danas, nažalost, zahvaljujući među ostalim i tim silnim upisnim kvotama, gledaju na filozofe, moram nešto priznati. Ovo nisu samo moji zaključci. Svatko tko je iole ozbiljnije razmislio o obrazovanju i tržištu mogao je doći do ovog zaključka. Mnogi i jesu.
Upravo u tome leži izvjesna količina frustracije koju osjećam prema ovoj temi. Ako smo svi svjesni problema, povrh svega čelnici u resoru i profesori na fakultetima, zašto se ništa ne mijenja? Zašto nismo niti pokušali krenuti s mrtve točke? Premda je ovo dugoročan problem koji zahtijeva dugogodišnje, postepeno i koordinirano djelovanje, krenuti bi trebalo biti najjednostavnije.
Umjesto da se hvalimo time koliko smo diplomiranih studenata poslali na kiosk ili niskobudžetni let za Irsku, zahtijevajmo neki plan. Strateški dokument koji će odrediti što nam, u kojoj mjeri i zašto treba. Koji studiji trebaju imati prioritet, na koje moramo više privlačiti studente, a koji se, naravno postupno, trebaju racionalizirati.
Na sveučilištima trebamo bolju integraciju, spajanje odsjeka i srodnih studija. Trebamo smanjivanje nepotrebnih, suvišnih upisnih mjesta te jačanje resursa i podizanje kvota na deficitarnim te strateški, kulturno, društveno, ali i gospodarski važnim studijima. Veća konkurencija dovodi motiviranije studente, kvalitetniji studij, kompetitivnija istraživanja i, uza sve to, bolje materijalne uvjete za one koji nastave raditi u tom sustavu. Ovo što imamo do sada je mediokritet u svakom smislu, od studenata, preko plaća pa do klanjanja plitkim metrikama kao što je puki broj fakultetski obrazovanih građana.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
