Pretraga

Neobični fakultetski smjerovi: ‘Na studiju produkcije smo kao čudna disfunkcionalna obitelj’

Marina Jurišić je 23-godišnja studentica treće godine produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ovaj smjer se može isključivo studirati na navedenoj instituciji, kada je riječ o lijepoj našoj, a godišnja kvota je šest studenata. Marina se odlučila u trećem srednje upisati produkciju, na što ju je potaknulo dugogodišnje sudjelovanje u Studiju kreativnih ideja Gunja (SKIG), a iz istoimenog mjesta i dolazi. Otkriva nam neke pojedinosti o studiju, stavu roditelja prema njenom izboru te mogućnostima pronalaska posla u struci nakon fakulteta.

Foto: Mirko Pivčević/ Marina Jurišić na snimanju ‘Priče o Mari iz Velikog Varoša’

Među odabranih šest studenata, koliko na smjer produkcije Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu prima svake godine, našla se prije nekoliko godina i Marina Jurišić. Ova 23-godišnjakinja na ideju o upisivanju produkcije je došla u trećem razredu srednje škole, a učvrstila je stav o tome nakon konzultacija s jednim starijim kolegom.

Roditelji nisu imali zamjerku, brat je probio led

Kako je produkcija teško objašnjiva filmska djelatnost, barem laicima u ovoj umjetnosti, pitali smo Marinu kako je ona došla na ideju baš to studirati.

– Odlučila sam da ću ići na prijemni baš na odsjek produkcije negdje u trećem srednje. Do tada sam se filmom bavila amaterski. Od petog osnovne sam članica SKIG-a, gdje smo na snimanjima svi sve radili i bilo nam je užasno zabavno. Tako sam odlučila da u životu želim raditi nešto što će me zabavljati, ako već moram to raditi cijeli život. Kasnije je prijatelj iz SKIG-a upisao produkciju na ADU i preko njega sam saznala šta je to zapravo producent, produkcija… Svidjelo mi se pa sam otišla na prijemn, prisjeća se Marina.

Ako djeca već idu studirati, roditelji najčešće preferiraju da to bude neki fakultet nakon kojeg je ‘jednostavno’ naći što plaćeniji posao. Produkcija baš i ne zvuči tako.

– Ma moji su starci uvijek bili super po tom pitanju. Nitko od bliže, a ni dalje rodbine nam nema nikakve veze s ovim poslom, ali led je probio prvo stariji brat koji je upisao glumu na ADU. Njega su mama i tata podržali i to im je bilo baš fora. Tako je bilo i sa mnom, samo s manje iznenađenja, kroz smijeh dodaje Marina.


Osam odsjeka na Akademiji, ali tijekom studija dobro upoznaš profesore sa svih

– Na Akademiji je osam odsjeka. Do prošle godine ih je bilo sedam, no od ove jeseni imamo studij plesne umjetnosti. Na produkciji je upisna kvota šest studenata, ali često imamo predavanja s ostalim odsjecima pa nas bude 30-ak. Svi se na faksu znaju, dakle i profesori i studenti. Mislim da je ležernije nego na ostalim fakultetima jer nas je malo i jer u prvih mjesec dana studiranja upoznaš sve studente, a i profesore. Kako imamo puno praktičnog dijela kroz semestar, profesori su nam i mentori na filmskim i kazališnim vježbama. Uvijek imaju vremena ‘baviti’ se radom svakog studenta i spremni su udijeliti savjet, pojasnila je Marina

Većina studenata Akademije počne raditi još dok studira

Za studente Akademije dramske umjetnosti praksa je iznimno važna. Tako i Marina već neko vrijeme radi u jednoj hrvatskoj produkcijskoj kući. Trenutno baš sudjeluje u snimanju jedne dramske serije koja će se emitirati na nacionalnoj televiziji. Radi u organizaciji koja je, kako sama veli, usko vezana za produkciju.

– Većina studenata ADU počne raditi još dok studira. Praksa je jako bitna u ovom poslu i mi studenti obično radimo poslove asistenata produkcije na raznim projektima: kratkim igranim filmovima, reklamama, serijama ili dugometražnim filmovima. Od prve godine faksa sam počela pomalo raditi po projektima van faksa gdje sam jako puno naučila jer ipak mi na faksu nemamo produkcijske uvjete kada snimamo naše filmove za ispite kakvi su na profesionalnom ‘pravom’ setu.

Što se tiče mogućnosti zapošljavanja, ne znam baš što bih tu rekla. Mislim da je ista situacija kao i kod svih ostalih zanimanja trenutno u Hrvatskoj, dodaje 23-godišnja studentica.

Na faksu više nego doma

Da biste uspjeli u pozivu i studiju produkcije, morate u potpunosti biti posvećeni tom pozivu. Šest odabranih svake godine, uglavnom to i jesu. Puno se vremena provodi na faksu, ali je zbog malobrojnosti studenata individualniji pristup. Te se stvari sviđaju i našoj sugovornici.

– Ma privlači me ta opuštenost i to što se tamo svi osjećamo kao doma. Na faksu provodimo više vremena nego doma i da nije kako je, ne bi funkcioniralo. Mi smo kao neka čudna disfunkcionalna obitelj. Ali super obitelj, objasnila je sa smješkom Marina.

Unatoč tome što je praksa vrlo bitna na produkcijskom smjeru, mnoštvo se tu teorije mora proučiti.

– Omjer prakse i teorije je 50:50. U svakom semestru moramo producirati kolegama s režije po dvije filmske vježbe, a tu je još i kazališna praksa, razni akademski projekti, filmovi drugih kolega. Uz sve to imamo teorijska predavanja i seminare. Tempo je dosta brz i dinamičan. Cijeli dan si u tome, kad nisi na predavanju onda rješavaš ove ostale praktične dijelove, iz iskustva govori studentica.

Među tim praktičnim radovima, Marina je željela istaknula jedan koji joj je donio dosta stresa, ali je bila ponosna na rezultat na kraju.

– Kao završni ispit sada na trećoj godini mi je film ‘Priča o Mari iz Velog Varoša’ kojeg je režirao Igor Šeregi. Snimali smo u Splitu i bilo nam je odlično. Izdvojila bih taj film kao nešto što mi je bilo najstresnije ali i najljepše iskustvo jer sam u projektu od njegovo začetka i same ideje, do finalnog proizvoda filma, a još nam se i posrećilo jer smo imali najbolju ekipu, zaključuje buduća producentica Marina Jurišić.