[Studentska patrola]: ‘Menza na Savskoj prije kave na špici’

Studentski je život većinu vremena vrlo stresan i napet, no postoji jedno mjesto gdje toga nema – menza. To čarobno mjesto gdje se za manje od 10 kn može pojesti obrok kojeg bi se posramio i goli kuhar (nadam se da u kuhinjama menzi nema golih ljudi), spas je svakog studenta.

Menza je blago koje ne može shvatiti onaj tko ga nije iskusio, a pogotovo ako se ne radi o studentima, već o ljudima koji imaju nekakve standarde. Samo u menzi možete uživati u tome da svoj obrok dijelite s još stotinjak ljudi (ovisno o veličini menze), a da ste i dalje u udobnosti vlastite pidžame.

To je jedna od ljepota menze – možete vidjeti ljude sređene kao da su tu u prolazu prije odlaska na Oskare, a s druge strane možete vidjeti ljude u doslovno pidžami. Ustvari, ista stvar kao na predavanjima. Možda su to samo dvije vrste studenata?

U svakom slučaju, postoje menze u koje se ide kada ste sređeni. Ili barem niste u pidžami. Jedna od takvih je i menza u SC-u. Jedna je to od menzi u koje idete kada vam se a) jede pizza ili b) nema ništa bliže. Ovu sunčanu subotu sam odlučila iskoristiti kavom na špici, no kako sam veliki ranoranioc, kad sam se probudila je već bilo vrijeme za ručak, pa smo se prijateljice i ja našle na pola puta i oslastile brk u restoranu ‘Express’, ilitiga brzoj menzi.

Menza Express u SC-u

Jedna je to od menzi u kojima rijetko kad postoji veliki red, pa smo ubrzo bile poslužene. Iako često uzimamo njihovu pizzu s pomfritom, zato što smo velike pobornice zdrave prehrane, ovaj put smo se odlučile za nešto drugo. Na mojem tanjuru su se našli punjeni panirani pileći file – Cordon Blue  i pomfrit, dok se moja prijateljica odlučila za pržene lignje i pomfrit uz tartar umak.

Za brucoše: Kako izbjeći početničke greške koje smo svi radili u menzi

Inače imamo svoje mjesto na koje uvijek sjednemo, no ovu subotu poslijepodne, menza je bila puna, pa smo se morale zadovoljiti s prvim slobodnim mjestom na koje smo naišle. Imale smo mjesto kraj prozora, što je inače dobra stvar, no loša kad moraš slikati hranu, zato što imaš čudne sjene po slikama (#firstworldproblems).

Nakon što smo poslikale naša jela, baš kao prave influencerice, krenule smo jesti. Pomfrit je, kao i inače, bio loš. Ne mogu točno reći u čemu je stvar, zato što sam prilično sigurna da sve menze rade isti pomfrit, no ovdje je toliko loš da je to nevjerojatno. Vrlo često bude hladan, porcije nisu prevelike, no najgora stvar je što uvijek fali soli. ALI UVIJEK. Prošle godine nisu imali soljenke već su sol držali u plastičnim čašicama (?) i nemali broj puta mi se dogodilo da sam istresla gotovo sve na svoj pomfrit. Nekad je bilo slučajno, nekad namjerno. Nakon što smo posolile svoj pomfrit, jelo je ponovno imalo malo okusa.

Cordon Blue je možda i najbolja verzija pohanog iz menze, ali je i najmanja verzija. Nekada je to dobro, kao kad na primjer idete prošetati po špici nakon ručka pa ne želite izgledati kao trudnica, a nekada nije dobro zato što umirete od gladi. U svakom slučaju, Cordon je bio ukusan. Prilikom rezanja se ‘potrgao’ i nije izgledao nimalo primamljivo, no kako je bio topli, mogla sam oprostiti.

Prava poslastica – pržene lignje

Nisam osoba koja voli previše začina pa je tartar umak nešto što definitivno ne bih uzela niti u obzir, no na sreću svih koji vole eksperimentirati s okusima, moja prijateljica je odvažno uzela uz pržene lignje i pomfrit, i tartar umak. Pržene lignje su joj bile prilično ukusne (i tople!), mada bi se o teksturi dalo još raspravljati, ali ono što je otkrila jest da uz tartar umak, nije potrebno dodavati sol na pomfrit!

Pržene lignje inače nisu prečesta stvar na meniju restorana Express pa se svakako isplatilo uzeti ih sada kada su tu bile, no i inače, što se tiče ponude ove menze, nisu na glasu zbog svoje raznolikosti. Ovo je odlična menza ako vam se baš jede nezdravo i nemate problema s time što su jedini odabiri koji vam se pružaju a) između različitih vrsta pohanog mesa i b) različite vrste pizze. Ja sam jedna od onih osoba koja u svakoj menzi traži upravo pohano, pa je to mali raj na zemlji za mene. Uz to, imaju bogatu ponudu sladoleda Ledo s kojima se možete počastiti nakon ručka. Nama je bilo pomalo slabo od svog ulja, pa smo se ovaj put ipak suzdržale.

Ono što je najtužnije u ovoj menzi jest u koliko je lošem stanju. Daleko od toga da je menza neuredna ili u potpunosti zapuštena, ali za menzu koja ima potencijal biti mjesto influencerskog naslikavanja, definitivno bi se mogli malo potruditi, barem oko kupovine novih stolova. Dosta su oštećeni, što vidite i na fotografijama naših jela.

Što se tiče cijena, kako se ne radi o privatnoj menzi, dočekale su nas standardne cijene: pržene lignje su bile 4,43 kn, Cordon Blue je bio 3,80 kn, pomfrit je bio 1,31 kn te je tartar umak bio 2 kn.

Sve skupa, brza menza u SC-u nas nije oduševila, no niti razočarala. Da nisam bila u studentskoj patroli, vjerojatno bih iste sekunde zaboravila na taj obrok, no bila sam i sada će cijeli svijet čitati o jednom sasvim prosječnom obroku u zagrebačkoj studentskoj menzi.

Konačan sud

  • čekanje: 4.5/5
  • raznolikost izbora: 2/5 (zbog sladoleda!)
  • porcije: 2.5/5
  • ljubaznost teta: 2/5 (gunđanje zbog plaćanja računa sa 100 kn)
  • instagramičnost jela: 2/5
  • okus: 3.5/5
  • čistoća menze: 4/5

Menze su česta studentska tema, pa pogledajte i naš video koji se bavi istom tematikom!

Odgovori