Pretraga

Kako izgleda studiranje na inženjerskom faksu? Studenti su uključeni u projekte, a faks im može služiti kao inkubator za pokretanje startupa

Ako ste među onima kojima više odgovara inženjerski način razmišljanja i prirodne znanosti vam više ‘leže’, onda je faks za vas onaj inženjerskog usmjerenja. Inženjerski način razmišljanja se naziva još i problem-solving razmišljanje, a zapravo se radi o usmjerenosti na problem i što bržem pronalasku najboljeg rješenja. Da bi čovjek bio uspješan u tome, ovu vještinu može iskaliti na faksu. Bili smo na Fakultetu prometnih znanosti, fakultetu inženjerskog usmjerenja, te smo saznali kako se obrazuju budući inženjeri.

Zavod za prometno planiranje brine o sigurnosti na cestama | foto: srednja.hr

Po završetku Fakulteta prometnih znanosti, studenti dobivaju titulu prvostupnika inženjera, nakon preddiplomskog, odnosno magistra inženjera nakon diplomskog studija. To je inženjerski faks koji studente izučava u području prometa, informacijsko-komunikacijskih sustava i aeronautike, a studiranje tamo uključuje velik broj sati provedenih u laboratorijima te na stručnoj praksi.

Posjetili smo dva laboratorija Fakulteta prometnih znanosti i razgovarali s profesorima koji su nam objasnili što se tamo radi i koliko i na koji način su studenti uključeni u rad tih laboratorija.

Prvi koji ćemo predstaviti je Laboratorij za sustav georeferenciranog videa koji se nalazi na Zavodu za prometno planiranje Fakulteta prometnih znanosti. Razgovarali smo s voditeljem laboratorija Marijanom Jakovljevićem.

Ovaj laboratorij pronašli smo u središnjoj zgradi FPZ-a, u Vukelićevoj ulici u Zagrebu. Premda se tamo laboratorij nalazi, njihov rad je najviše vezan uz ceste, kako u Hrvatskoj, tako i šire, pa velik dio onoga što rade se obavlja na terenu.

Koliko cesta može oprostiti vozaču?

Kako nam je objasnio Jakovljević, georeferencirani video je u svojoj biti street view, odnosno ono što je Google napravio kako bismo mi imali street view. Riječ je o videu, odnosno fotografijama, gdje vi iz perspektive vozača možete vidjeti cestu, a ujedno imate i točnu lokaciju gdje se u svakom trenutku vozilo nalazi. To se radi kako bi se provjerilo je li cesta dobro napravljena i je li sigurna. Sigurnost ceste se ocjenjuje zvjezdicama od jedne do pet, gdje je pet najbolja ocjena.

– Mi snimimo cestu i onda gledamo koliko će ta cesta oprostiti vozaču pogrešku. Naš moto je „Vozači s 5 zvjezdica, u vozilima s 5 zvjezdica na cestama s 5 zvjezdica“. To znači da pokušavamo opremiti cestu tako da ako i vozač napravi neku grešku i, na primjer, sleti s ceste, da ga to ne ubije ili teško ozlijedi, govori nam Jakovljević.

Pokazali su nam kako izgleda georeferencirani video | foto: srednja.hr

Trenutno snimaju hrvatske ceste sa softverom koji je razvijen unutar laboratorija u suradnji s Geodetskim fakultetom u Zagrebu. Georeferencirani video prikazuje snimku neke lokacije, odnosno ceste i to iz perspektive vozača. To je nastalo kako bi se tijekom, odnosno, nakon projektiranja moglo reći je li cesta dobro isprojektirana. Što to znači?

– Kada mi u projektu postavimo sve što je potrebno, oznake na cesti, semafore, prometne znakove i sve ostalo, preko georeferenciranog videa možemo vidjeti koliko je to zapravo vidljivo iz perspektive vozača. Taj dodatni korak je potreban, jer ono što je vidljivo u projektu može potpuno drugačije izgledati na cesti, što može ugrožavati sigurnost vozača i ostalih sudionika u prometu, objasnio je Jakovljević.

Zavod za prometno planiranje jedini u Hrvatskoj provodi ovakva ispitivanja na hrvatskim cestama, a u zadnje vrijeme sve više upravitelja cesta ih zove, budući da ovo ispitivanje zakonski (još) nije obavezno, osim za autoceste. Trenutno se zalažu da ovo ispitivanje cesta postane obavezno za sve ceste koje će se graditi, kako bi sve prošle sigurnosnu provjeru. Također, zalažu se da za svaku prometnu nesreću u kojoj ima teško ozlijeđenih ili poginulih, izlazi revizor za cestovnu sigurnost.

– Revizor za cestovnu sigurnost ima samo jedan cilj – provjeriti je li se nesreća mogla spriječiti samo zbog stanja na cesti. Dakle, bez obzira je li vozač imao alkohola u krvi ili je vozio neispravan auto, gleda se samo je li cesta bila dobra, odnosno je li mogla spriječiti izlijetanje s ceste bez obzira na pogrešku vozača, objašnjava nam Jakovljević.

Kako se kodira cesta?

Pitali smo ga da nam detaljno objasni kako se točno radi ispitivanje sigurnosti cesta.

– Mi snimimo sve ceste s posebno opremljenim vozilom i napravimo taj georeferencirani video. I onda se radi kodiranje za svaki taj video, odnosno za svaki dio ceste. Kodiranje je zapisivanje sveukupnog stanja na cesti – gdje i kako su postavljeni prometni znakovi, s koje strane se nalazi koji objekt, gdje se točno nalazi linija, a gdje ograda i slično. Svaka cesta ima preko 100 atributa koji se kodiraju. Rezultat te priče je karta rizika – karta na kojoj su označene ceste koje su pregledane s ocjenama koje je ta cesta dobila za sigurnost ako se dogodi prometna nesreća, rekao nam je Jakovljević.

Georeferencirani video radi se posebno opremljenim vozilom | foto: srednja.hr

Odmah su nam pokazali i kako se radi to kodiranje. Ivica, koji je završio smjer Cestovnog prometa na Fakultetu prometnih znanosti i trenutno radi u Zavodu za prometno planiranje, pokazao nam je na čemu upravo radi.

On pregledava snimku dijelova cesta i zapisuje koji se znak, zavoj ili bilo koji drugi atribut nalazi na toj cesti. Trenutno se kodiranje radi ‘ručno’, no u suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva razvijaju automatizaciju tog procesa, odnosno da računalo može samo prepoznati i kodirati atribute na cesti.

– Nakon što pregledamo neku cestu, te podatke analiziramo i na temelju toga se ceste ocjenjuju zvjezdicama od 1 do 5. Ocjena 1 znači da je cesta visoko rizična, a ocjena 5 je da cesta nije rizična. Nakon toga radimo daljnje analize, radimo investicijske planove, a na temelju cost benefit analize dobivamo mjere sanacije s kojima možemo napraviti najbolju i najefikasniju obnovu te ceste u nekom sljedećem vremenskom razdoblju, rekao je Ivica.

Ivica nam je pokazao kako radi kodiranje georeferenciranog videa | foto: srednja.hr

Između ostalog, u analizama koje rade procjenjuju koliko bi ljudi moglo poginuti na točno određenim mjestima koje su oni označili opasnima. To rade kako bi mogli reći koliko života se može spasiti ako bi se za neku svotu novca nadogradila određena dionica ceste. Prema tome, procijenili su i koliko košta ljudski život na hrvatskim cestama – 7 milijuna kuna. To se mjeri prema BDP-u svake države, tako da je u nekim drugim europskim državama cijena života i deset puta veća.

Kada se već bave provjerom rizika na hrvatskim cestama, zanimalo nas je i koja je najrizičnija, odnosno najopasnija cesta u Hrvatskoj.

Rizične ceste u Hrvatskoj

– Prema našim provjerama, jedna od rizičnijih cesta u Hrvatskoj je D8, odnosno Jadranska magistrala. Cesta je izrazito prometna, tijekom ljetnih mjeseci zna proći i preko 50.000 vozila, a npr. pješaci stalno izlaze na cestu bez adekvatnih pješačkih staza te ovakva kombinacija može rezultirati povećanim brojem opasnih situacija. S druge strane, autoceste su nam super građene, rekao je Jakovljević.

Stara metodologija kojom se provjeravao rizik hrvatskih cesta je zahtijevala da se dogodi pet prometnih nesreća sa smrtnim slučajem kako bi se cesta proglasila opasnom. I tako je bilo do unazad nekoliko godina. To je bilo tako iz razloga što je tehnološki bilo neizvedivo snimiti sve ceste i provesti istraživanje na način na koji se to danas radi. U tom smislu, za ovaj laboratorij možemo reći da doslovno spašava živote.

Jedan od većih projekata ovog laboratorija je ispitivanje 14.000 kilometara engleskih autocesta. Na temelju rješenja Fakulteta prometnih znanosti u Engleskoj su rekonstruirali cijelu mrežu njihovih autocesta. Sad se planira kako će ići sve snimiti ponovno, kako bi se konstatiralo je li se stanje na cestama poboljšalo.

– Ovaj laboratorij ima svu suvremenu opremu s kojom se može obavljati ovaj posao. Tu je dron, pomoću kojeg se može snimiti slika iz zraka kada postoji neka nepregledna situacija iz auta; auto i sva oprema oko auta kako bi se mogla snimati cesta iz svih uglova i u visokoj rezoluciji; a najveći dio opreme je softver koji sve povezuje i omogućuje analize te serveri na kojem se nalaze svi podaci, rekao nam je Jakovljević.

Radar (desno) se postavi na stup na cesti pod 45 stupnjeva i tako može brojati vozila koja dolaze s obje strane. Magnet (lijevo) se postavi na sredinu prometnog traka i prekrije tako da ne smeta vozačima. Magnet koji se nalazi unutra mjeri koliko auti je prošlo preko njega te kojom brzinom. Najčešće se ovi uređaji postavljaju na cesti po tjedan dana. | foto: srednja.hr

Što ćemo s električnim romobilima?

Osim za automobile u cestovnom prometu, iste ovakve provjere rade za bicikliste i pješake, odnosno na biciklističkim i pješačkim stazama.

– Nabavili smo i električni romobil kako bismo napravili reviziju i bolje se upoznali s načinom vožnje i ponašanjem u prometu. Zaključili smo da električni romobil voze ljudi koji prije nisu vozili bicikl, što je problem jer to znači da nisu upoznati s prometom i pravilima biciklista, a trebaju se ponašati kao biciklisti. Iako, po našem zakonu oni se smatraju pješacima. Mi ulažemo trud da se njihov status promjeni, jer nije logično da ih se tretira kao pješake, rekao nam je Jakovljević.

Također, otkrili su jedan veliki problem o kojem nitko nije razmišljao, a to je signalizacija prilikom skretanja. Romobil nema pokazivače smjera (žmigavce), a podići ruku u jednom smjeru nije baš jednostavno kao tijekom vožnje bicikla. Isto tako, električni romobil je vrlo tih što znači da ga drugi biciklisti i pješaci pored kojih prolazi ne mogu čuti i lako može doći do neke nezgode.

– Otkako se dogodio prvi smrtni slučaj u prometnoj nesreći s električnim romobilom, zemlje svijeta polako uvode neka pravila kako bi vožnja bila što sigurnija. Na primjer, u nekim zemljama vozači ne smiju imati manje od 16 godina, moraju nositi kacigu, moraju dobiti dozvolu za vožnju i slično. Neke države, poput Kine, počele su graditi posebne staze za električne romobile, kako se ne bi miješali s biciklistima ili pješacima, jer su brži i drugačije se ponašaju, govori nam Jakovljević.

U Zavodu za prometno planiranje trenutno radi 15 studenata, a brojni se zapošljavaju ovdje odmah po završetku studija.

– Naš laboratorij godišnje ima preko 20 komercijalnih projekta, u koje uvijek uključujemo studente. Mislim da je to i poanta inženjerskog fakulteta, da te već tijekom studija priprema točno za ono što ćeš raditi kasnije. I naravno, sve što radimo nam daje jako puno materijala koji se može koristiti u nastavi i za istraživanja, tako da je i to studentima omogućeno, zaključio je Jakovljević.

U Laboratoriju za sustav georeferenciranog videa radi se punom parom | foto: srednja.hr

Kako tehnologijom pomoći ljudima s poteškoćama?

Drugi laboratorij koji smo posjetili na ovom našem kratkom izletu bio je Laboratorij za razvoj i primjenu informacijsko-komunikacijskih pomoćnih tehnologija. Kroz njega nas je proveo Marko Periša, voditelj laboratorija i docent na Fakultetu prometnih znanosti.

– Tehnologije i usluge koje ovdje razvijamo i s kojima radimo su tehnologije koje se koriste za pomoć osobama s invaliditetom ili osobama starije životne dobi za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Primarno, to su tehnologije i usluge za pomoć u kretanju u prometu, odnosno svugdje tamo gdje takve osobe mogu imati poteškoća, uveo nas je u priču docent Periša.

Studenti se s ovim laboratorijem upoznaju uglavnom na drugoj godini preddiplomskog studija, kada već sami studenti počinju pokazivati interes za rad u laboratoriju. Tada dolaze uglavnom u svoje slobodno vrijeme i razvijaju nešto što su sami zamislili.

– Tu dolaze učiti o karakteristikama i kako funkcioniraju nove IT tehnologije. Zapravo, sve ono što na predavanjima uče u teoriji, u ovom laboratoriju im postaje opipljivo i mogu se s time upoznati. Ovdje koristimo senzorsku i bežičnu tehnologiju, sve ono što nas okružuje kao pojam IT-a i, ono što je danas najveći trend, pametne stvari i pametna rješenja, rekao je Periša.

Laboratorij za razvoj i primjenu informacijsko-komunikacijskih pomoćnih tehnologija | foto: srednja.hr

Tehnologije s kojima se susreću tijekom studija na smjeru Informacijsko-komunikacijski promet u ovom laboratoriju im postanu poznate, odnosno odmah mogu naučiti i kako baratati s njima. U ovom laboratoriju studenti mogu obavljati neki oblik prakse, koristiti laboratorij za svoje projekte u slobodno vrijeme pa se onda s njima aplicirati na natjecanja kao što je Rektorova nagrada.

Veliki uspjesi s Rektorovim nagradama

– Studenti se posebno trude za Rektorovu nagradu i doista puno truda ulože u svoje projekte, što se na kraju i vidi u rezultatima. Možemo se pohvaliti da su svi studenti koji su se prijavili za Rektorovu nagradu s nekim projektom i dobili to, na što smo posebno ponosni, rekao nam je Periša.

Jedna grupa studenata, koja se baš prijavljuje za ovogodišnju rektorovu nagradu, na svom projektu rade dvije godine. Kako je rekao docent Periša, javili su se na drugoj godini s idejom, a onda su je razvijali i nadograđivali kako je raslo i njihovo znanje iz tih tehnologija.

– Riječ je o prototipnom rješenju, odnosno prototipu kolica koja su namijenjena osobama oštećenog vida za obavljanje šopinga u nekom trgovačkom centru. Budući da je to prototip, zato imamo samo ovaj mali model, ali sve ono što su napravili na njemu može se ‘uvećati’. Odnosno, oni su osmislili koncept, arhitekturu cijelog komunikacijskog sustava i svu tehnologiju od kojih se ova kolica sastoje, objasnio nam je Periša.

Prototip kolica za osobe oštećenog vida, projekt studenata za Rektorovu nagradu | foto: srednja.hr

Kolicima se upravlja pomoću mobilne aplikacije, na kolicima se nalazi mala vaga na koju osobe mogu staviti proizvod i kolica će detektirati o čemu se radi. Kolica sadrže i senzore pokreta i prepreka. Oblik informacije se prilagođava osobi s oštećenim vidom  – kolica mogu davati glasovnu informaciju za slijepe osobe, ili promijeniti oblik informacije tako da su vidljive slabovidnim osobama.

– Ovo je više interdisciplinarno područje, pa surađujemo s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom i s udrugama koje okupljaju takvu skupinu korisnika. Ni jedno rješenje nije nastalo bez razgovora s krajnjim korisnicima, tj. istraživanja njihovih potreba. Podižemo svijest o takvoj skupini korisnika, da su i oni tu i da i njima trebaju određeni proizvodi. I to je dobro za studente., rekao je Periša.

Imaju poseban kolegij gdje studenti uče baš o potrebama osoba s poteškoćama, a za potrebe tog kolegija su razvili i poligon gdje se studenti upoznaju s time što znači biti slijepa osoba. Prije početka predavanja svi studenti dobiju povez na oči, i štap i svoje mobitele i dobiju rutu kretanja koju moraju pratiti. Na taj način studenti mogu naučiti kako se kretati bez vida i koliko takvim osobama tehnologija može pomoći. Tako dobiju i osjećaj za slijepe i slabovidne osobe.

Pametan štap za slijepe osobe s kojim se studenti upoznaju na predavanju | foto: srednja.hr

– Jedan rad koji je postigao zapažene rezultate je modularna narukvica za osobe s invaliditetom, ali bila je i za djecu i za roditelje. Ta narukvica nam je otvorila put za neke europske udruge gdje se svi bave sličnim stvarima. To je narukvica koja ima senzore u sebi, pomoću koje osoba s invaliditetom definira neke svoje potrebe – preko softvera definira poteškoće koje ima, potrebe i za što bi koristili tu narukvicu, i onda se putem mobitela ti podaci prenose na narukvicu. Korisnik je može koristiti za informiranje o okruženju, prometu, obavljanje kupnje, GPS praćenje i SOS poziv ako se nešto dogodi osobi koja nosi narukvicu. Ovisno o vrsti oštećenja, osoba si može prilagoditi narukvicu i tako si pomoći u obavljanju nekih svakodnevnih stvari, objasnio nam je docent Periša.

– Studente uvodimo i u znanstvenu pozadinu svega što rade pa onda objavljujemo i znanstvene radove. Tako nas je znanstveni rad o pametnoj narukvici doveo u Europsku asocijaciju inovacija. Sad smo domaćini jedne njihove konferencije, imali smo u Dubrovniku prije dvije godine konferencije, sada smo imali u Opatiji gdje smo ugostili brojne goste iz Europe. Ono što je nama interesantno je kako nove tehnologije mogu pomoći da se stvori neko radno okruženje, govori nam Periša.

Ovo je mali inkubator

U laboratoriju imaju i nastavu na kolegiju Sustav i pomoćne tehnologije u prometu. Cijeli koncept kolegija je takav da se studenti doista upoznaju sa svojim korisnicima, imaju gostujuća predavanja ili izvode nekakve vježbe poput one na poligonu. I odmah nakon toga kreće rad na njihovom idejnom rješenju – dobiju paketiće sa senzorima i imaju cijeli kolegij za osmislit projekt. Do ispita moraju završiti cijeli projekt, gdje onda i pokazuju kako njihovo rješenje funkcionira.

– Studenti nakon studija Informacijski-komunikacijski promet zapošljavaju se u vodećim IT tvrtkama u Hrvatskoj, a svoj rad na faksu koriste kao dobru referencu. Ideja nam je da ovaj labos bude svojevrsni inkubator za studente koji imaju ideju i od toga žele stvoriti nešto novo te stvoriti sebi (i drugima) radno mjesto nakon fakulteta, odnosno da ovo bude mjesto gdje se može pokrenuti neki startup. Želimo im pružiti sve što možemo i ponuditi svu dostupnu tehnologiju kako bi sami stvorili nešto novo, za kraj je rekao Periša.

________________________________________________________________________________

Tekst je nastao kao dio native studije portala srednja.hr i Fakulteta prometnih znanosti