Pretraga

Vršnjačko nasilje veliki je problem, a kako prepoznati da je nasilnik vaše dijete? Stručnjakinja ima nekoliko savjeta

A- A+

Nasilje među mladima koje se manifestira u školama i izvan nje problem je koji prilično negativno može utjecati i na počinitelje, i na žrtve. Edukacije o prepoznavanju nasilja stoga su veoma bitna praksa u suzbijanju takvih događaja, pogotovo za roditelje djece koja pokazuju znakove nasilnog ponašanja, ali i učitelje/nastavnike koji s djecom nerijetko provode i više sati dnevno nego roditelji. Kako bi saznali više o tome kako prepoznati da je dijete nasilno, obratili smo se psihologici Ani Kljajo-Nikolić pri Centru za pružanje usluga zajednici – savjetovalištu Luka Ritz.

bullying zlostavljanje

Ilustracija: Pixabay

Nedavni slučajevi zlostavljanja i nasilja među djecom u hrvatskim školama šokirali su javnost. Mučni opisi postupaka koje je grupa djece provodila nad pojedincem mnogima su nametnuli pitanja oko toga što djeci prolazi kroz glavu dok to čine i kako uopće mogu biti spremni na takvo što. Važno je za razumjeti da, kao i u mnogim stvarima, roditelji igraju najveću ulogu u djetetovom životu, i za razumijevanje problema prvo se treba okrenuti njima.

Istraživanje iz 2014. godine ukazalo je na rezultate po kojima je pogrdnim nazivom drugog učenika nazvalo 2/3 ispitanika. Ispitani uzorak od 700 učenika iz 18 osnovnih škola u Lici, zapadnoj Slavoniji i Zagrebu pokazuje i učestalost pojave fizičkog nasilja, pa je 40 posto učenika odgovorilo kako je jednom prilikom gurnulo drugog učenika, a njih 37 posto je udarilo. Polovina ispitanika pretrpjela je guranje, a 42 posto je trpjelo udaranje.

Prije prepoznavanja znakova nasilnog ponašanja kod djeteta, ključno je istaknuti važnost povjerenja između roditelja i djeteta, smatra psihologica Ana Kljajo-Nikolić iz ‘Centra za pružanje usluga zajednici – Savjetovalište Luka Ritz‘. Kada nastane problem, važno je postići osjećaj slobode kod djeteta da ga povjeri roditelji, a to se postiže učestalom komunikacijom. Upravo je to važan korak u prepoznavanju svih ostalih znakova nasilnog ponašanja koje bi dijete u budućnosti moglo pokazati. Javlja se tu i problematika nadzora nad djetetom, pri čemu je za roditelja važno držati korak sa sadržajem koje dijete prati i u kakvim se grupama, virtualnim ili stvarnim, kreće.

Uzroci neprimjerenih ponašanja koji se ne odnose na biološku osnovu istih, napominje Kljajo-Nikolić. Često nastaju iz nezadovoljenih potreba kod djece koja pokazuju agresivne obrasce ponašanja, pri čemu ona imaju potrebu za pažnjom koja nije zadovoljena kroz druge, bitne odnose.

Pravovremena reakcija okoline od velikog značaja

Čimbenici koji dovode do agresivnog ponašanja u djece različiti su, a najčešće se može govoriti o međudjelovanju, govori Kljajo-Nikolić. Tu se treba izdvojiti doživljeno fizičko nasilje koje će djetetu potvrditi prihvatljivost agresivnog ponašanja i gledanje na njega kao na brzu i učinkovitu metodu rješavanja problema, ili na simbol moći (postizanje ugleda i osjećaja divljenja kod drugih).

– Djeca koja su sklona agresivnom ponašanju često su odbačena od strane svojih vršnjaka, pritom su često prihvaćena među vršnjacima sličnih ponašanja čime se neprihvatljiva socijalna ponašanja dodatno učvršćuju. Agresivno ponašanje kod djeteta se održava i kada dijete agresivnim ponašanjem uspije uspješno smanjiti ili otkloniti neko za njega neugodno stanje (primjerice, vikanjem i bacanjem stvari postigne to da mu majka dozvoli kasnije pisati domaću zadaću). Također je važno istaknuti da djeca nesvjesno zaključuju o prešutnom odobravanju agresivnih ponašanja ako im ranija iskustva nisu uključivala pravovremene reakcije okoline, nego su bila ignorirana, objašnjava Kljajo-Nikolić i zaključuje kao je za prepoznavanje uzroka važno i upoznavanje svakog aspekta dječjeg života, jer podrazumijevanje u tom aspektu ujedno znači i nerazumijevanje djeteta.

Izdvojeni članak

Oglasio se otac pretučenog prvašića: ‘Sestra ga je našla uplakanog, imao je ozljede glave, obje ruke…’

Spolne razlike i rani razvoj

Kljajo-Nikolić nastavlja s naglaskom na rani razvoj djeteta, gdje se javlja jedan specifičan izraz.

– Dok su dečki/dječaci skloniji direktnim oblicima agresivnih ponašanja (tučnjave, nadmetanja u planu tjelesne snage), cure/djevojčice se češće služe skrivenijim, podmuklijim agresivnim metodama (ogovaranje, spletkarenje). Ako je dijete sklono služiti se navedenim ponašanjima, roditeljima bi to trebao biti motiv daljnje potražnje spomenutih znakova. Vratimo se nekoliko koraka unazad i razmišljajmo o ranom razvoju djeteta. Poznat nam je izraz ‘teško odgojivo dijete’, a koji se odnosi na ono dijete koje teško kontrolira impulse i emocije, učestalije se sukobljava s vršnjacima u vrtićkoj skupini/parku te konstantno odbija pravila i poslušnost odraslima. U osnovnoškolskom je uzrastu sklono ometanju školskih aktivnosti, suprotstavljanju učiteljima/odraslima, povezivanju s onima koji su ‘poznati’ po neposluhu/agresivnosti te učestalijem sukobljavanju s vršnjacima pri čemu ne iskazuje suosjećanje za druge. Navedena su ponašanja često popraćena lošijim školskim uspjehom i problemima u planu uspostave i održavanja pažnje i koncentracije. Na kritike ili ‘sitne’ vršnjačke provokacije dijete reagira izrazitom ljutnjom (ili krivnjom), uz namjeru da se ‘osveti’, rekla je pa dodala kako je za takvu djecu nerijetko svojstveno praćenje nasilnog televizijskog sadržaja ili kraćenje slobodnog vremena nasilnim igricama.

U kasnijim godinama javlja se i prkos autoritetu, nedostatak empatije za tuđe osjećaje, a što dovodi i do ostalih oblika problematičnog ponašanja svojstvenog za stariju djecu.

Izdvojeni članak

Istrom se proširila snimka mučnog nasilja u školi u Medulinu, evo što se do sada zna o slučaju

Nasilje kao odgovor na nasilje ne vodi nigdje

Uz već spomenuti pristup razgovorom kako bi se potencijalno problematično ponašanje prepoznalo ranije, roditeljeva uloga uzora također ne smije biti zanemarena. Učenje djeteta prihvatljivim obrascima ponašanja jedna je od njih, a suzbijanje neprihvatljivih zahtijeva pristup koji se neće bazirati na onome što se želi spriječiti, pojašnjava Kljajo-Nikolić. Postavljanje granica i pridržavanje istih prvi je korak, a treba se i osvrnuti na reakciju roditelja prilikom saznanja o nasilnom ponašanju svoga djeteta.

– Prvenstveno je važno ne odgovarati na nasilje nasiljem (vikanjem, fizičkim kažnjavanjem djeteta) jer na taj način dijete ne učimo ničemu drugom već da je nasilje ‘u redu’, odnosno roditelj svojim ponašanjem potvrđuje ispravnost nasilnog rješavanja problema. Djetetu je potrebno pristupiti bez osuđivanja, dati mu do znanja da to kako se ponaša(lo) ne znači da je loša osoba (loše je ponašanje, ne i osobnost) te ga usmjeriti na društveno poželjnija ponašanja. Osim toga važno je dijete učiti empatiji, odnosno razumijevanju osjećaja osobe prema kojoj se nasilno ponašalo. Na taj način djetetu dajemo priliku za učenje drugačijih, prihvatljivijih obrazaca ponašanja te priliku za rast i promjenu. Važno je nastojati saslušati dijete te prepoznati motive nasilnog/neprihvatljivog ponašanja, kao i potrebe koje dijete istima nastoji zadovoljiti, a to je jedino moguće ako vodimo otvoren razgovor s djetetom u kojem će i dijete imati priliku verbalizirati vlastite stavove vezane uz problem kojeg je nastojalo riješiti nasiljem, pojašnjava.

Nastavno na to, stavlja naglasak na upoznavanje djeteta s posljedicama kršenja društvenih normi, pri čemu ga vrijedi poučiti drugim oblicima ponašanja koja su prihvatljivija, a postižu onaj cilj koji je dijete htjelo.

‘Učitelji su na prvoj fronti zapažanja dječjih ponašanja u društvenim okolnostima’

Učitelji i nastavnici, uz roditelje, imaju najveću ulogu u ranim godinama života djeteta, ako iz nijednog drugog razloga, onda zbog količine provedenog vremena u interakciji i prisustvu njih. Nakon specifičnog događaja zlostavljanja u osnovnoj školi u Medulinu, kada je grupa starijih učenika nanosila tjelesne ozljede mlađem učeniku na području igrališta škole, koju je javnost pratila polovicom ožujka, jedno je od gorućih pitanja postalo – gdje je bila nastavnica zadužena za nadziranje učenika.

Opravdanja su, bez upiranja prstom u ikoga, glasila kako nastavnica nije bila u blizini. Gledajući širu sliku, učitelji ne mogu mijenjati ulogu roditelja i ispravljati pogreške u ponašanju, već moraju surađivati s roditeljima u odgoju. Drugim riječima, u partnerskom odnosu učitelja i roditelja je ključ, smatra Kljajo-Nikolić.

– Škola je odgojno obrazovna ustanova i težište se ne bi trebalo stavljati ni na jedan dio – i odgoj i obrazovanje djeteta su podjednako važni. U trenutku kada dijete iskazuje neadekvatna ponašanja, nitko se ne utješi njegovim prosjekom ocjena. Isto tako se često zapostave pohvale za dječja primjerena ponašanja, ukoliko se ukažu niske ocjene u e-Dnevniku. Jedno bez drugoga ne ide, pojašnjava psihologica.

Uz to nadodaje kako su učitelji na prvoj fronti zapažanja dječjih ponašanja u društvenim okolnostima, pa je ranije prepoznavanje problema od velike važnosti. U takvim je situacijama potrebna usuglašenost odgojnih intervencija kojoj će dijete svjedočiti. To ipak nije uvijek jednostavno jer neki roditelji pribjegavaju mehanizmima izbjegavanja problema, negiranjem ili prebacivanjem odgovornosti na drugu stranu, nakon što učitelj ukaže na problematično ponašanje.

Ipak, takve situacije nisu toliko česte, pojašnjava Kljajo-Nikolić. U većem broju slučajeva roditelji mogu smatrati kako su im ruke vezane i ne mogu poduzeti ništa, a zato ih je potrebno osvijestiti o odgovornosti. Iskustvo rada u Centru ukazuje na to kako se postupanja roditelja promjene, a dotadašnje nejasno definirane kazne (njihovo trajanje i smisao) koje uslijed neuspjeha prizivaju nove kazne, mijenjaju se s odgovornim i jasno usmjerenim discipliniranjem određenog oblika neadekvatnog ponašanja, što ne uključuje i djetetovu osobnost.

Vršnjačko nasilje veliki je problem, a kako prepoznati da je nasilnik vaše dijete? Stručnjakinja ima nekoliko savjeta
Share via
Copy link
Powered by Social Snap