Pretraga

Glembajevi oživjeli u kazalištu nakon 90 godina

Početkom prosinca 2019. godine u Gradskom dramskom kazalištu Gavella premijerno je izvedena nova adaptacije drame Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže. Budući da sam već dulje vrijeme velika ljubiteljica Krležinih djela, odlučila sam pogledati ovu predstavu i vidjeti kako izgledaju Glembajevi danas, 90 godina nakon što je drama objavljena.

prizor iz predstave Gospoda Glembajevi (foto: GDK Gavella)

Režiju predstave potpisuje Miroslav Međimorec, a u glavnim su ulogama Amar Bukvić kao Leone Glembay, Nataša Janjić kao barunica Castelli-Glembay i Darko Stazić kao Ignjat Glembay. Osim njih u ostalim se ulogama pojavljuju Dijana Vidušin, Darko Milas, Ozren Grabarić, Sven Medvešek, Hrvoje Klobučar, Andrej Dojkić i Nikola Baće.

Mali uvod o povijesti obitelji Glembay

Kao što već gotovi svi znate, drama Gospoda Glembajevi donosi priču o iskvarenoj i bogatoj zagrebačkoj obitelji Glembay koju prate glasine o tome kako su svi Glembajevi ubojice i varalice (njem. Mörder und Falschspieler). Glava obitelji stari je Ignjat Glembay koji je nakon ženinog samoubojstva oženio barunicu Castelli, zgodnu, ali pokvarenu ženu o čijoj se prošlosti gotovo ništa ne zna. Ona je kao neka barunica. Aha.

Glavni lik drame ipak je mladi Leone Glembay, Ignjatov sin i uspješni europski slikar koji se nakon 11 godina vraća u roditeljski dom povodom proslave godišnjice obiteljske tvrtke. Leone je potpuno suprotan od svoje obitelji (barem tako on misli). Cijeloga života bori se protiv glembajevskog u sebi uvjeravajući i sebe i druge da on s Glembajevima nema ništa, da je on poput svoje majke. Lijepo si je on to zamislio, ali u ovoj drami nije se baš iskazao.

Ostatak drame vjerojatno je svima poznat. Otac i sine se posvade, otac doživi srčani udar i on umire, a Leone zakolje barunicu, koja je zapravo obična bludnica i prevarantica. Jedna vrlo normalna i vesela priča.

A sad malo o predstavi…

Ono što bih svakako izdvojila kao meni jako drag detalj predstave jest činjenica da Krležin tekst nije gotovo nimalo promijenjen. Smatram da je to veliki plus jer su Glembajevi to što jesu upravo zbog teksta koji je Krleža za njih napisao. Monolozi o umjetnosti, njemačke rečenice, latinske izreke i neke pomalo apsurdne replike savršeno opisuju stanje obitelji Glembay – nekome tko sluša sa strane na prvu će se učiniti da je riječ o učenim i sređenim ljudima, no kasnije će svatko shvatiti koliko je ova obitelj zapravo kaotična.

Amar Bukvić ulogu Leonea Glembaja odglumio je, po mome mišljenju, savršeno. Iako izrazito poštujem Mustafu Nadarevića, koji je utjelovio Leonea u istoimenom filmu, Amar Bukvić bio je točno onakav Leone kakvog sam sama zamislila dok sam čitala dramu. Energičan, ali istovremeno i ležeran te odlučan, ali istovremeno i izrazito labilan, Leone je na ovoj pozornici bio pravi europski umjetnik drugačiji od svoje obitelji, no istovremeno i vrlo sličan istoj.

Barunicu Castelli nikada nisam voljela. Dapače, ne mogu je podnijeti i nikada mi nije bilo jasno kako ona ikome može biti simpatična, osim možda zato što im je u filmu, gdje ju je utjelovila Ena Begović, djelovala umiljato. Ovdje to nije bio slučaj. Nataša Janjić uspjela je istovremeno odglumiti lik koji nije nimalo simpatičan i prema kojem je teško imati ikakvu razinu empatije, ali kojega je bio veliki užitak gledati. Svađa između barunice i Leonea na kraju drame bila je toliko puna energije, bijesa i boli, a uz ovakve vrhunske glumce mogla bih tu istu scenu gledati još bezbroj puta.

Od ostalih glumaca istaknula bih Darka Stazića, koji je Ignjata Glembaja odglumio točno onako strogog i pokvarenog kako sam ga ja čitajući zamišljala, ali Ozrena Grabarića koji je kao odvjetnik i pravni savjetnik Puba Fabriczy predstavi dao savršenu dozu komičnosti i apsurda.

Zaključak? Svi u kazalište!

Sve u svemu, mislim da je ova predstava bila i više nego uspješna. Izvrsni glumci, predivna scenografija te tekst koji je kao stvoren za one koji nemaju volje čitati cijelu dramu (iskreno se nadam da takvih nema) zajedno čine nevjerojatnu predstavu koja nam pokazuje da Glembajevi, čak i nakon 90 godina, još uvijek nisu zastarjeli. Svaka čast redatelju i glumcima te ostalima koji su radili na ovoj predstavi, a vama koji ovo čitate iskreno preporučam da odete u kazalište i pogledate ovu predstavu te nakratko uronite u kaotičan svijet zloglasne obitelji Glembay.

Ako želite više čitati o lektirama, pogledajte našu rubriku lektire