[LiDraNo ’18] Zagrebačka maturantica pita se kako danas ostati u Hrvatskoj: Nemoj mi reći kako otići, reci mi kako ostati

“Želim li svoju djecu uzdizati i odgajati sukladno s hrvatskim školskim sustavom, u kvazi-lažnoj sekularnosti države? Želim li ih vidjeti uplakanu zbog školskog stresa i neadekvatnih profesora? Želim li panično plaćati školsko osiguranje svake godine jer ne znam hoće li moje dijete biti jedno od nekolicine učenika na koje godišnje padnu prozori u školi? Želim li da mi najveći problem stvara pitanje upisa djeteta na vjeronauk iako se ne definiram kao katolkinja, ali… znate… u školi je, i sva djeca idu. Želim li čuti pitanja poput ,,Što su to afera, kriza, korupcija, burza“ od djece koja još ne znaju ni svoje ime napisati?”

Piše: Ines Kocijan

Izvor: Flickr.com

„Mladima želim poručiti da se bore za sebe i da idu tamo gdje smatraju da će im biti bolje, tamo gdje će ljepše sjati“, „Ne znam ima li smisla ostati i boriti se, kada za jednako uloženi trud ovdje i samo jednu državu dalje od Hrvatske u EU, možeš dobiti više.“- neki su od citata novopečene magistrice kulturologije iz Slavonije koja svoju svijetlu budućnost vidi u Irskoj. Pesimističnu, ali realnu sliku Hrvatske predočila mi je i blagajnica trgovine u Krku tijekom sezonskog rada, kratkim ali odrješitim riječima: „Ti si mlada. Bježi. Bježi iz ove države glavom bez obzira i to što prije možeš.“

Komentar: LiDraNo '18. - Je li Thompsonu mjesto na državnoj smotri?

Nije ovo nažalost nikakva nova tema, ovo je već neko vrijeme – naša domovina. Prije pisanja ovog teksta znala sam da se radi o izuzetno ozbiljnom problemu, ali nisam ni slutila da ću istraživanjem statistike otkriti cijelo blago brojeva od 6 znamenki, koji na sve načine ukazuju na alarmantnu sudbinu ovog naroda. Mog naroda. Mogla bih navesti brojku iseljenih studenata i učenika, još smješniju brojku Hrvata koji su iselili samo u Njemačku ili bih mogla započeti cijelu novu priču o našem broju nezaposlenih… Ali ne želim jer mi nije cilj suhoparno pisati o političkim idejama, Željki Markić, „progresivnom“ narodu, propalim reformama te komentirati mito i korupciju. Ostavljam medijima neka to čine. Ja sam kao prvo maturantica jezične gimnazije koja nakon milijun savjeta u vezi upisa na fakultet vas pita jedno, jedino i vrlo jednostavno pitanje, koje onda povlači milijun drugih: Kako ostati u Hrvatskoj?

Bombardirana predavanjima o studiranju u inozemstvu i stipendijama u Danskoj/Nizozemskoj/Švedskoj, nije ni čudo da sam skoro otvoreno profesionalno (i neprofesionalno) usmjerena na odlazak. Pitaj me i kako, sve ću ti objasniti. Reci mi predmet interesa i u roku od 5 minuta pronaći ću ti najbolji fakultet tog područja u EU i šire. U scenariju gdje ostajem u Hrvatskoj još tijekom studiranja nekako se sama sebi uvijek moram opravdavati da ću postdiplomske +2 godine završiti ipak negdje drugdje. Samo da se osiguram da ću ipak otići.

Ali zašto? Zašto se podsvjesno u meni stvara težnja za odlaskom?

[LiDraNo '18] Ovo su najbolji školski listovi u državi: Krasi ih besprijekoran dizajn i osjetljiva socijalna tematika

Kao i mnogi stanovnici Hrvatske, smatram da apsolutno nikoga iz saborskih stolaca nije briga za mene. Jedna od najbitnijih lekcija koju sam naučila odrastajući je: Ako se negdje osjećaš nepoželjno ili ako si u društvu toksičnih ljudi, otiđi. Naravno, to je puno kompleksnija priča jer uz Hrvatsku ne vežem samo cijelu svoju obitelj (što god se danas kategoriziralo kao obitelj) i rodbinu, već i cijelo svoje djetinjstvo.

Želim svojoj djeci pokazati parkove u kojima sam se igrala kao mala. Želim s njima ići na nedjeljne ručkove kod bake. Pokazati im kako sam oslikala zidove osnovne škole Matoševim portretima, pa se tada nadovezati na Matoša citirajući im Notturno… Želim ih voditi na naše more dok slušamo „idemo na more“ listu pjesama u autu (bio to CD koji dobijete uz novine ili onaj na kojem su pjesme Olivera Dragojevića, TBF-a, klapa, Jinxa… znate na što mislim). U proljeće ih želim voditi na Plitvice, a zimi na Sljeme. Otkriti im sve tajne staze u Maksimiru koje su najbolje za sanjkanje. Najviše od svega, želim sjesti na trosatnu kavu na Cvjetnom nakon što ih odbacim u vrtić ili školu.

S lijepim željama i asocijacijama mogu do sutra, ali se isto tako mogu i zapitati: želim li svoju djecu uzdizati i odgajati sukladno s hrvatskim školskim sustavom, u kvazi-lažnoj sekularnosti države? Želim li ih vidjeti uplakanu zbog školskog stresa i neadekvatnih profesora? Želim li panično plaćati školsko osiguranje svake godine jer ne znam hoće li moje dijete biti jedno od nekolicine učenika na koje godišnje padnu prozori u školi? Želim li da mi najveći problem stvara pitanje upisa djeteta na vjeronauk iako se ne definiram kao katolkinja, ali… znate… u školi je, i sva djeca idu. Želim li čuti pitanja poput ,,Što su to afera, kriza, korupcija, burza“ od djece koja još ne znaju ni svoje ime napisati, ali su samo ove termine čuli u zadnje vrijeme…

Vrlo jasno, glasno i očekivano: Ne.

[LiDraNo '18] 'Da crkneš od smija': Zadarski srednjoškolci donose najveće provale i šale u svom školskom listu

Gledano s financijske strane, uopće ne mogu predvidjeti što je skuplje: život vani uz posao ili život u Hrvatskoj na burzi. Ne mogu ni znati hoće li mi biti ljepše raditi vani kao potpuni padobranac u tuđoj zemlji ili ovdje „preko kolegice koja mi je javila da se oslobodilo mjesto u firmi…“ kako već to ide kod nas, u možda malo i prepoznatom okruženju. Trenutno me ipak straši scenarij u kojem odlazim odmah nakon srednje. Je li gledajući širu sliku strašnija varijanta ostajanja kod kuće?

Što čeka mene, a što Hrvatsku? Hoću li za desetak godina više ljudi po Irskoj, Škotskoj, Njemačkoj, Danskoj pozdravljati sa „Dobar dan“ nego po kvartu? Ako je Bosna danas „država za rođaka“, hoće li Hrvatska sutra biti „država za turista“? Puno pitanja, puno kaosa, puno neznanja, puno strahova.

Ostajem. Barem preddiplomski. Zbog studentske srijede i mamine sarme da se ne lažemo. Strah me što me čeka. Ne želim se voditi tim strahom nego onime što želim raditi u životu. Pune mi glavu medicinom, farmacijom i informatičkim znanostima. Ne nameću mi to zlonamjerno. To donosi novce. Jer je i njih strah. Sve nas je strah.

Ali tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

_______________________________________________________________

*Autorica teksta je Ines Kocijan, učenica 4. razreda zagrebačke XVI. gimnazije. Svoj novinarski rad predstavila je na ovogodišnjoj državnoj smotri LiDraNo u Primoštenu, pod mentorstvom profesorice Ane Bedek.

Pročitajte i ostale tekstove s ovogodišnjeg LiDraNa:

[LiDraNo 2018.] Nenad iz Crno bijelog svijeta je odrastao: Pogledajte kako sada izgleda ovaj maturant koji se sprema za ADU

Komentar: LiDraNo ’18. – Je li Thompsonu mjesto na državnoj smotri?

[LiDraNo ’18] ‘Da crkneš od smija’: Zadarski srednjoškolci donose najveće provale i šale u svom školskom listu

[LiDraNo ’18] Učenik šestog razreda o putovanju koje neće zaboraviti: Kako me zagrlila Bosna

[LiDraNo ’18] Ovo su najbolji školski listovi u državi: Krasi ih besprijekoran dizajn i osjetljiva socijalna tematika

[Fotogalerija] Bili smo na otvorenju državne smotre LiDraNo i vidjeli prve nastupe

Odgovori