Pretraga

Škole u kojima 50% učenika nikad ne maturira

A- A+


Waiting for Superman dokumentarni je film slavnog redatelja Davisa Guggenheima koji se detaljno pozabavio problemima javno financiranog američkog školstva.

Kroz nekoliko posljednjih godina Davis Guggenheim izrastao je u respekabilno ime u svijetu dokumentarnoga filma gdje je svoj put započeo s An Inconvenient Truth koji je snimio s Al Goreom i za njega pokupio čak dva Oscara. Uslijedio je It Might Get Loud, dokumentarac o tri gitaristička genija – Jimmy Pageu, The Edgeu i Jacku Whiteu. Prije nego li se dohvatio rada na svom posljednjem projektu (From the Sky Down) o legendarnom Achtung Baby albumu irske četvorke U2 koji je nedavno doživio premijeru, Guggenheim je snimio – prema mišljenu autora ovih redaka – svoj najbolji rad – Waiting for Superman.

Svako je jutro jednako. Sok, tenisice, ruksak – jutarnji ritual. S njim dolazi i tmuran osjećaj. Bez obzira tko smo ili gdje živimo, svako jutro, želeći vjerovati u škole koje polazimo  – činimo korak vjere. Godine 1999. snimio sam dokumentarac o profesorima u javnim školama i proveo sam čitavu školsku godinu gledajući ih kako posvećuju svoj život djeci. Ti učitelji objedinjavali su nadu i obećanje da ideja javnih škola može funkcionirati. Desetak godina kasnije bilo je vrijeme da odaberem školu za vlastitu djecu… I onda se pojavila realnost. Moji osjećaju o javnim školama nisu više bili toliko važni koliko strah da djecu ne upišem u lošu školu. I tako svakoga jutra, izdajući ideale po kojima sam mislio da živim, vozim uz tri javne škole dok svoju djecu vodim u privatnu školu. Ali, ja imam sreće. Ja imam izbor.

Riječi su to kojima Davis Guggenheim započinje dokumentarac o surovoj realnosti javnog školstva u SAD-u i prepuštenosti neimućnih pojedinaca sustavu koji često umjesto da bude generator potencijala funkcionira kao – mljevilica mesa.

Kroz cijeli dokumentarac pratimo nekoliko prosječnih američkih školaraca – Anthonyja, Daisy, Francisca i Biancu – sve polaznike prve (elementary) razine osnovne škole u SAD-u. Film nas upoznaje s njihovim životnim pričama, iskustvima u školovanju te planovima i nadanjima za budućnost vlastitog obrazovanja. Tu se upoznajemo i sa strukturom američkog školstva koje još uvijek funkcionira na principima na kojima je funkcioniralo u vrijeme drugog svjetskog rata, pa i prije. U spomenutom je razdoblju školstvo funkcioniralo na način da izbacuje točno određeni postotak visoko obrazovanih, točno određen, nešto viši postotak  srednje obrazovanih i najveći postotak – manualnih radnika, ljudi koji su radili u ratnoj industriji ili kao farmeri.

Svijet se u međuvremenu promijenio, a škole su nastavile funkcionirati po starim načelima. Tako danas diljem SAD-a egzistira više od dvije tisuće škola koje stručnjaci nazivaju dropout factories – škole u kojima gotovo 50% posto učenika ne dovršava svoje obrazovanje i nikada ne maturira.

S obzirom da su takve škole u većini slučajeva smještene u siromašnim okruzima, ni federalna ni državna vlast nije previše zainteresirana za njihovo poboljšanje, iako se to u krajnjoj liniji pokazuje pogubnim ne samo za školski, već i cjelokupni ekonomski sustav zemlje. Naime, kako vrlo veliki dio polaznika takvih škola ne završava svoje obrazovanje i ne nalazi posao – jedini izbor je ulica što pak kasnije uzrokuje i porastom kriminala i naravno – popunjavanjem zatvorskih kapaciteta.

Konkretno, 68% zatvorenika u Pennsylvaniji nikada nije završilo započetu srednju školu. Država pak na svakog zatvorenika godišnje troši 33 tisuće dolara. Kako prosječno služenje kazne traje četiri godine, trošak po osobi raste na 132 tisuće dolara. Školarina prosječne privatne škole pak stoji 8300 dolara. Pomnožimo li to s 13 godina školovanja od vrtićke dobi do mature, trošak iznosi – 108 tisuća dolara. Sad sami zbrojite 2 i 2. Dugo vremena u akademskim je krugovima prevladavalo mišljenje da su loše škole rezultat loših četvrti punih kriminala u kojima, zbog odgoja i okoline, klinci u škole dolaze nezainteresirani za obrazovanje. No, nekolicina je mislila drugačije i rezultati koje su postigli kroz 16 godina rada iznenadili su čak i njih same. 

Geoffrey Canada osnovao je Harlems Children Zone a Mike Feinberg i Dave Levin KIPP (Knowledge is Power Program) škole. Oba projekta namijenjena su obrazovanju najsiromašnijih slojeva društva, a kroz godine su rasli te obuhvaćali sve veći broj djece u više država SAD-a. Prije osnivanja ova dva projekta statistički su podaci sasvim jasno pokazivali da djeca iz siromašnih obitelji imaju mnogo slabije obrazovanje od one iz bogatih obitelji. Harlems Children Zone i KIPP kroz godine rada ne samo da su taj rezultat izjednačili nego i debelo potukli rezultate djece iz imućnih obitelji.

U čemu je onda problem i zašto se ovi modeli ne primjenjuju u cijelom SAD-u? Pa, najveći problem je sustav u kojemu gotovo neizmjernu moć imaju učiteljski sindikati koji na potpuno legalan način koruptiraju cijeli sustav. Sindikati sveučilišnih profesora kroz prošlost su se izborili za tenure, povlasticu koja ih je trebala štititi od politički motiviranih otkaza. Do nje se međutim dolazilo dugogodišnjim i mukotrpnim radom što na kraju opet nije osiguravalo zaposlenje. Učiteljski su sindikati kasnije mućnuli glavom i sjetili se genijalne ideje – da se tenure dobija automatski i to nakon samo dvije godine rada. Rezultat? Jedan od 57 liječnika u SAD-u izgubi svoju licencu, jedan od 97 odvjetnika izgubi svoju licencu. Jedan od 2500 učitelja uspije dobiti otkaz.

Kako bi umanjili štetu koju tenure nanosi školskom sustavu, ravnatelji svih škola unutar države nalaze se kako bi međusobno razmijenili svoje najlošije učitelje nadajući se da će onaj kojega će tu godinu dobiti biti manje loš od onoga prije. Taj događaj znakovito se naziva dance of the lemons. No, i tu postoje iznimke.  Tako New York najlošije profesore udaljuje s radnoga mjesta kako bi prisustvovali takozvanim saslušanjima. Na njima se samo u NY godišnje nalazi 600 profesora što tu državu stoji čak sto milijuna dolara godišnje. Da stvar bude bizarnija, prosječno saslušanje potraje i do tri godine, a kroz to vrijeme profesori uredno primaju plaće i ostale beneficije iako se bave kartanjem i čitanjem novina sedam sati na dan.

Sindikati svoje članove štite kao oko u glavi i to je u biti rak rana američkog školskog sustava. Njihova okupljanja izgledaju poput mješavine predizbornih veselica i sastanaka liječenih alkoholičara. Tako i oni bolji onim lošijima, pod izlikom solidarnosti, čuvaju leđa. A svijet školstva nastavlja se vrtjeti oko odraslih, a ne oko djece, učenika. Njima pri prelasku iz elementary u middle razinu ili iz middle u high razinu preostaje jedino – sreća. Naime, u moru loših škola uvijek se izdvaja pokoja vrlo dobra i potražnja za njom bude enormna. Zbog toga se organizira svojevrsna lutrija, izvlačenje sretnih dobitnika. Nemate li novca, o vašoj budućnosti odlučuje lutrija.

Kako su na njoj prošli mladi protagonisti s početka ove priče saznati ćete kada i sami pogledate ovaj fantastičan dokumentarni film. Na nama je samo zadatak da nikada ne dopustimo da nam školski sustav postane maligni tumor na organizmu društva i da oni koji podučavaju budu važniji od onih koje se podučava.

Škole u kojima 50% učenika nikad ne maturira
Share via
Copy link
Powered by Social Snap