Pretraga

Kratka horor priča: Susret s kontrolom u tramvaju

A- A+

Postoji jako puno strašnih trenutaka koje proživljavamo na dnevnoj bazi. Prozivanje profesora na početku sata/predavanja, guranje u gužvi u tramvaju kako bi došli do izlaza, naručivanje pića u kafiću… Sve su to situacije koje nam se trenutke čine potencijalne horor priče. No postoji li što gore od susreta s kontrolom u tramvaju?

zet_tramvaj

Barbare Kacharava, Unsplash

Kišni dan i mokre noge idu toliko dobro zajedno, skoro koliko kišobran i gubljenje istoga. Čekate na stanici tramvaj, no nema ga. Na semaforu piše da dolazi kroz 0 min, no njemu ni traga. Stojite ispod stanice i pokušavate se sakriti od kiše, no naravno, no uspijeva vam.

Izdvojeni članak

Kratka horor priča: Tuširanje u studentskom domu

Bilo bi lijepo kada biste u ovom stanju čekali tramvaj za ići doma. Dobro, možda ne baš lijepo, ali sigurno bi bilo bolje od onoga što zaista radite: čekate tramvaj kako biste išli u školu/na faks. Već sada nemate želje za životom, a dan nije ni počeo. Odnosno, počeo je i to loše. A ništa nije gore od lošeg dana.

I dalje stojite na stanici, kiša lije kao iz kabla, sad počinje i puhati. Naravno, to puhanje sada znači da kiša pada i po vama, čak i ako stojite ispod natkrivene stanice. Ovaj dan jednostavno ne postaje bolji, baš ne…

Usred vaših razmišljanja, dolazi tramvaj. Da nije bilo ove hrpe ljudi koja se odjednom počela gurati kako bi ušla u tramvaj, vjerojatno ne biste ni primijetili da je tramvaj došao. Toliko ste se udubili u promišljanja o tome zašto život nije fer i zašto je danas kiša i zašto je dan već grozan, a ono najgore nije još ni došlo.

Ulazite u tramvaj i razmišljate o tome kako je danas sve što je moglo poći po krivu, prošlo. Ionako ste ovaj tramvaj čekali barem devet minuta, a kad ste došli na stanicu ste vidjeli plavu točkicu u daljini kako odmiče. Naravno, sada već kasnite i pokušavate izmisliti način pomoću kojeg možete uštedjeti barem sedam minuta vremena, u želji da ipak ne uletite na sam kraj sata/predavanja već negdje na sredinu.

U tramvaju je gužva, no nije toliko velika kao što inače bude. Stojite na miru u svom kutu i slušate i dalje glazbu preko slušalica, i uživate u toplini tramvaja. Ako imate naočale, onda ih skidate jer su vam se ekstremno zamaglile zbog kombinacije s maskom. Prolazi nekoliko stanica, bliži se napokon vaša, a onda – kontrola.

Iako je kontrola u tramvaju relativno rijetka u posljednje vrijeme, svaki put vas oblije znoj. Možda imate kartu (odnosno pokaz) svaki put, no to ništa ne znači, uvijek je stres dok ne očitaju pokaz i kažu ‘u redu’. Stojite tako i gledate kontrolu i razmišljate kako biste mogli, kao i inače, odugovlačiti s pronalaženjem pokaza, kako biste kupili malo vremena i dali mu priliku za bijeg, no danas vam nije dan.

Skidate ruksak s leđa, dok je kontrola već podosta blizu, i tražite svoj novčanik. I sada shvaćate… Novčanika nema!! Je li sada vrijeme za opću paniku? Ne, nije. Stojite tako i gledate kontrolu i razmišljate kako biste mogli, kao i inače, odugovlačiti s pronalaženjem pokaza, kako biste kupili malo vremena i dali mu priliku za bijeg, no danas vam nije dan. Dok nimalo panično pretražujete ruksak i sve džepove, pokušavate se sjetiti gdje vam je ostao novčanik, gdje bi mogao biti? Jeste li ga negdje izgubili? Je li vas netko pokrao?

Milijun pitanja i nijedan odgovor, i ono najgore, kontrola koja vam se približava. Sve bi to bilo u redu kada biste vi i inače bili osoba koja nema kartu, ali kao što smo već rekli – niste. Razmišljate o kazni koju ćete upravo dobiti, a zatim o tome da ćete istu morati i platiti… Postoji li neka opcija za bijeg u ovoj situaciji? Čuli ste priče o ljudima koji uspiju samo izaći, no vi ste taman na onom najduljem dijelu bez ijedne stanice, i stojite na semaforu. Kontrola je na korak od vas.

Iako je hladno, prekriveni ste znojem i osjećate slabost. I dalje, sad već pomalo panično tražite novčanik, ili pokaz koji vam je možda slučajno ispao iz novčanika u ruksak, no to ne pomaže. Samo izgledate vrlo sumnjivo i imate osjećaj da cijeli tramvaj bulji u vas. Svi vas gledaju i osuđuju, jednostavno znaju da baš vi nemate kartu.

Kontrola vam se i dalje približava. Polako, ali sigurno. Koliko je blizu stanica? Sada prvi put shvaćate koliko zaista traje vožnja tramvajem i koliko su ove dvije stanice udaljene. Možda se radi o tek nekoliko minuta, no vama se čini da su u pitanju godine. Napokon, kontrola vam prilazi. I napokon, tramvaj se zaustavlja i vrata se otvaraju…

P.S.

Traume su ostale, sada svaki put pri izlasku iz kuće provjeravate jeste li ponijeli novčanik sa sobom.

Kratka horor priča: Susret s kontrolom u tramvaju
Share via
Copy link
Powered by Social Snap