Razlike između obroka u menzi i ‘pravom’ restoranu
Postoji puno stvari koje studentski život čine studentskim životom, no odlazak u fine restorane i uživanje u obroku koji košta više od deset kuna, nije jedna od njih. Na svu sreću, postoje trenuci kada si i mi studenti svašta dopustimo, pa smo tako ovaj put odlučili umjesto u najbližoj menzi, ručati u normalnom restoranu.
Ljudi koji nisu studenti imaju problema sa shvaćanjem da menze i jesu, ali i nisu restorani. S jedne strane, definitivno se radi o restoranu zato što dođemo, odaberemo hranu koju zatim platimo i pojedemo, bez da smo sami išta kuhali. S druge strane, radi se o mjestu gdje je ljubaznost vrlo često nepoznata riječ, gdje vas nitko ne poslužuje, a ako vam se ne svidi vaše jelo… možete se eventualno požaliti u nekoj od studentskih grupa.
Pravi restorani zato imaju lijepo uređen ambijent, konobare koji vas poslužuju i općenito nema te nervoze koja vlada u menzama. Ne morate sada odmah iste sekunde odabrati jelo, možete se predomišljati, štoviše, čak vam ponude meni na kojem piše popis svih stvari koje imaju u ponudi. I da, imaju SVE s menija u ponudi. Ne morate brinuti je li nečega sada nestalo, je li osoba koja je došla na red prije vas naručila zadnju porciju.
Najveća razlika između ‘pravog’ restorana i menze
Možda najluđa stvar od svih jest to što kada dobijete hranu, sigurni ste da će hrana biti topla. Možete računati na to da se na tanjuru nalazi točno ono što ste naručili, bez nekih posebnih dodataka koje vam je chef ostavio, kao što bi bile razne dlake, nepoželjne životinjice i slične stvari, koje možda sami niste nikada pronašli u jelu u menzi, ali ostali ljudi jesu.
Naravno, sve ove razlike su moguće samo ako odlučite otići u reprezentabilan restoran, što znači da ciljate na nešto gdje znate da nemaju žohare u kuhinji. Kada već trošite na hranu, potrošite do kraja i odite u restoran koji sigurno ne bi bio jedan od kandidata za show Gordona Ramsaya.
Ipak, nemojte potrošiti previše zato što ćete na kraju ostati s nedovoljno novaca za odlazak u menzu, a to je ono čega se svi studenti najviše plaše: dana kada neće imati dovoljno za zagrebački s pomfritom u menzi.
Ima li mjesta panici u restoranu?
Mi smo našli restoran čije su cijene dovoljno pristupačne, a da i dalje možemo uživati u ‘doživljaju’ koji pruža odlazak u restoran. Prije samog ulaska u restoran, brinuli smo hoće li biti slobodnih mjesta za sjesti, no na svu sreću, nije bilo razloga za bilo kakvu paniku. Čak smo uspjeli dobiti stol koji je bio odvojen od ostalih, pa smo zaista imali osjećaj kao da nismo u menzi.
Osim zbijenih stolova, još jedan prepoznatljiv znak menzi jest brzina s kojom se sve odvija. Djelomično je to tako zato što se u menzu ide u prolazu, u rupi između dva predavanja. No, mi smo odlučili izdvojiti cijelo poslijepodne za ručak. Odlučili smo uživati u hrani, onako kako bismo trebali uživati u njoj svaki obrok. Dati si vremena za sporo jedenje, cijenjenje svakog zalogaja.
I točno to smo napravili, i moramo priznati, nije bilo teško naviknuti se. Već u samom periodu čekanja hrane, dok smo uživali u piću, bilo nam je jasno da ovo nije nimalo loše i da ima nešto u tome, da se možda isplati i češće počastiti s ovako nečime. Pogotovo u one studentske dane očaja, kada nemate nijednu svijetlu točku u svom danu…
