Pretraga

Usporedba studentskog smještaja, prehrane i Bolonje u Zagrebu i Ljubljani

A- A+

Donosimo usporedbu iskustva studiranja u glavnim gradovima Hrvatske i Slovenije. Gdje je jeftinije studirati? Kakva je studentska prehrana? Kakve su cijene prijevoza i smještaja? Kako funkcionira bolonja?

Ljubljana | Foto: Flickr

Izdvojeni članak

Sveučilišta u Ljubljani i Beogradu ispred Zagreba

Posljednjih godina sve veći broj naših studenata koristi različite programe kako bi semestar ili dva proveli u inozemstvu. Skoro svi znamo nekoga tko ima iskustvo studiranja vani.

Nisam osobno bio na studentskoj razmjeni, ali sam nakon studija novinarstva na FPZG-u Zagrebu, završio i diplomski studij sociologije na Fakulteti za družbene vede u Ljubljani. Evo kako se živi i studira u Ljubljani!

Izdvojeni članak

Ljubljana i Trst se pripremaju za najezdu hrvatskih studenata, Talijanima naši fakulteti nisu privlačni

Administracija

Iskustvo studiranja u Zagrebu i Ljubljani vrlo je različito, a možda najveća razlika je u administraciji. Svi koji su studirali na državnim fakultetima u Zagrebu znaju koliko života i živaca svaki student žrtvuje božicama štambilja i potvrda iz referada. Moje iskustvo u Ljubljani bilo je potpuno suprotno.

Prvu bitnu razliku primijetio sam i prije nego što sam uopće otputovao u Sloveniju. Prijava i upis na fakultet ni u jednom trenutku nisu zahtijevali moje fizičko prisutsvo. Dok sam na novinarstvu za upis svake godine satima kampirao pred referadom, na FDV-u sam sve mogao riješiti putem interneta. Umjesto da me službenici iz referade gledaju kao rengensku sliku benignog tumora, na FDV-u sam se s njima mogao dopisivati u real-timeu, jer na mailove odgovaraju u roku od 10 minuta i još su se u mom slučaju svesrdno trudili iskoristiti sve riječi koje su naučili na moru u Crikvenici.

Moj prvi posjet referadi FDV-a uživo najtočnije se može opisati kao administrativni orgazam. Naime, koliko sam uspio shvatiti, prvi upis studija većini je slovenskih studenata besplatan. To ne vrijedi za strane studente za koje je cijena godine na studiju za naše pojmove visokih dvije i pol tisuće eura. Kada sam išao platiti godinu, računao sam da će toliko i koštati.

Prvo što me iznenadilo je to što  pred referadom nije bilo nikakvog reda u prvom tjednu nastave na fakultetu veličine Filozofskog u Zagrebu. Unutra sam morao reći svoje ime i broj telefona i bez ikakvog čekanja dobio sam studentsku iskaznicu (ima funkciju iksice samo nije za hranu), aktivirana mi je aplikacija na mobitelu kojom sam plaćao subvenciju za prehranu i uručena popunjena uplatnica na 31 euro koja je uključivala upisninu i članstvo u knjižnici.

Školarinu, naime, nisam morao uopće plaćati jer su se zbog nekakvog sveučilišnog sporazuma studenti iz Hrvatske na fakultete u Ljubljani upisivali pod istim uvjetima kao Slovenci.

Izdvojeni članak

[Video] Studenti na razmjeni za buduće Erasmusovce predstavili život u Zagrebu

Prijevoz, smještaj, hrana

Prema mom iskustvu, student će u Ljubljani potrošiti više novca nego u Zagrebu, ali će za taj novac više i dobiti. Ovo se najviše odnosi na prehranu. U Sloveniji ne postoje klasične menze ni iksice. Studentska prehrana je subvencionirana na način da restorani, od finjaka do pečenjara s državom dogovaraju visinu subvencije na koju će studenti imati kod njih. Subvencija se evidentira tako da se telefonski broj svakog studenta unosi u sustav. Kada plaćate hranu u nekom od gradskih restorana nazovete broj (mislim 1818) i telefon naslonite na uređaj na blagajni koji vam vrijednost subvencije skida s računa u restoranu.

Većina restorana u gradu subvencionira studentsku hranu. Na subvenciju možda ne možete jesti na elitnim mjestima, ali možete u sasvim solidnim restoranima više srednje klase. Studenti u Ljubljani dobro jedu. Ne ovisite o tome planira li se menza u koju ste otišli riješiti zaliha kupusa nego možete na subvenciju jesti primjerice u kineskom ili indijskom restoranu. Subvenciju primaju i dostavljači hrane, tako da si na subvenciju možete, recimo, naručiti pizzu. Visina subvencije stvar je dogovora restorana i države. Negdje je subvencionirano recimo 20% a negdje 40% ukupne cijene, tako da cijena obroka varira i o tome, ali jedan prosječan studentski ručak u pravilu košta dvostruko više nego obrok u našoj menzi.

Kakvo je stanje sa studentskim domovima ne znam, ali je privatni smještaj u Ljubljani za studente također osjetno skuplji nego u Zagrebu. Za vrijeme studija živio sam u kući u kvartu koji je od centra grada udaljen 45 minuta hoda. U kući je osim mene bilo još četvero studenata, svatko je imao svoju sobu a imali smo i dvije kupaonice i zajedničku kuhinju. Za to sam mjesečnu plaćao  stanarinu 250 eura u koje su režije bile uključene. Za isti novac plus režije u Zagrebu bi samo za sebe mogao imati vrlo dobru garsonijeru, a u dvosobnom stanu s cimerom, prošao bih znatno jeftinije.

Gradski prijevoz je subvencioniran i nije skuplji nego u Zagrebu. Busevi dolaze na vrijeme, čisti su, otvaraju samo prva vrata i nitko se ne pokušava švercati iako nisam niti jednom vidio kontrolu. Ljbljančani vole bicikle. Cijeli grad je premrežen biciklističkim stazama i biciklista na cesti uopće nema.

Izdvojeni članak

Studentica u najposjećenijoj Erasmus zemlji: Sad mi je jasno zašto svi hrle u Španjolsku na razmjenu

Bolonja

Iako sam prvu godinu diplomskog studija upisao nakon što sam već završio dvije godine diplomskog na novinarstvu, bio sam jedan od najmlađih na  svom smjeru. U Sloveniji bolonja funkcionira bolje nego kod nas i prvostupnička diploma ima realnu vrijednost na tržištu rada. Značajan broj studenata zapošljava se nakon prvog stupnja. Mnogi diplomski upisuju nakon što su već par godina radili.

Nastava na mom smjeru bila je fleksibilna. Svaki tjedan na studomatu je objavljivan novi raspored predavanja, ovisno o obvezama profesora.Neki su profesori predavanja održavali jednom mjesečno a neki dva puta tjedno, ovisno o zahtjevima kolegija. Osim za seminarske radove za koje sam sam birao temu, nisam morao tražiti nikakvu literaturu. Sve što mi je trebalo za polaganje ispita i praćenje nastave od početka je bilo dostupno na studomatu. Materijali za svaki kolegij bili su posloženi kao kompilacije znanstvenih i novinskih članaka te ulomaka iz knjiga. Nijedan kolegij nije navodio recimo tisuću stranica literature, od koji bitno 20%, kao što je često bio slučaj na novinarstvu.

Nisam polagao niti jedan pravi ispit, a za cijelog studija pisao sam tek četiri pisana kolokvija. Rad na kolegijima prati se kontinuirano tako da nema potrebe za velikim ispitom na kraju semestra. Svaki profesor ima  svoju metodu ocjenjivanja. Primjerice, u sklopu jednog kolegija, cijeli semestar bavio sam se studijom slučaja jedne tvrtke iz Novog Mesta.

Početkom semestra profesor nam je podijelio kontate menadžera različitih tvrtki iz cijele Slovenije. Studenti bi u paru posjećivali menadžere koji bi im predstavili problem s kojim se suočavaju u upravljanju ljudskim resursima. Na nama je bilo da uz pomoć literature taj problem riješimo i opišemo rješenje u seminarskom radu. Na drugom kolegiju se nakon svakog predavanja pisao petominutni test o onome o čemu se na predavanju raspravljalo. Svi kolegiji zahtjevali su pisanje nekakve verzije seminarskog rada.

Svi profesori, kao uostalom i svi kolege, bili su vrlo susretljivi i do njih se moglo doći u bilo kojem trenutku. Meni je to bilo posebno bitno jer prvih mjesec i po dana nisam razumio gotovo ništa slovenskog jezika. Bilo mi je dozvoljeno pisati seminarske radove i ispite na hrvatskom, a sva literatura na slovenskom zamijenjena mi je za onu na engleskom jeziku.

Usporedba studentskog smještaja, prehrane i Bolonje u Zagrebu i Ljubljani
Share via
Copy link
Powered by Social Snap