Pretraga

17-godišnjak režira predstavu kako bi približio kazalište mladima

A- A+

Moram vam priznati da nisam voljela ići u kazalište kada sam bila mlađa. Zbilja ne znam zbog čega je to tako, ali kao srednjoškolac valjda imaš stav da je kazalište zbilja dosadno i da tamo idu samo bake i dede i eventualno tvoji roditelji. Ili?  Zatim kada postaneš stariji vidiš da zbilja i je tako (mislim na dio sa starijim osobama). No, ne volim generalizirati.

Ovoga puta predstavljam vam Juraja Stanešića, učenika Klasične gimnazije u Zagrebu, koji je zaljubljen u kazalište već 12 godina i režira svoju prvu predstavu kako bi približio kazalište mlađim generacijama!

Kako i kada je započela tvoja ljubav prema kazalištu?

Nekad davno, točnije 1996. godine, moji roditelji upisali su me u dječji vrtić Potočnica na Trešnjevci.  Zašto vam to svima govorim, jer je upravo taj vrtić bio jedan od rijetkih koji su imali dramsku grupu. Već mi se kao takvom malom kikiću taj posao svidio i od tada se nisam udaljio od tog posla. Zašto sam zavolio taj posao ne znam, čak bi rekao da se ljubav prema kazalištu razvijala kako se razvijala i neka moja mini karijerica tj. kako je rastao moj angažman u kazalištu. Veliku ulogu u mojim dosadašnjim uspjesima odigralo je i GDK Gavella. Sa svojih 7 godina dobio sam prvi angažman u predstavi Zlatka Viteza “Kroatenlager”, a zatim je sve krenulo svojim redom. Dobivao sam ulogu za ulogom, zvala su me i druga kazališta i druge neafirmirane dramske grupe.

Svoj dosadašnji vrhunac postigao sam u predstavi “Mjesec dana na selu” u režiji Paola Magellija, sa jednom od glavnih uloga, uloga dječaka Kolje i u toj predstavi sam stekao najviše i glumačkog i životnog iskustva. Nedugo nakon te uloge uslijedio je i prvi poziv iz produkcijske kuće Livada koja me angažirala za nekoliko sinkronizacija. Ona najvažnija i ona najbitnija je definitivno Ledeno doba 2. Nije to bila neka velika uloga, ali je definitivno bio najbolji osjećaj doći u kino i prošetati se po crvenom tepihu kao prava velika faca.

Danas već režiraš predstavu, a nisi ni punoljetan! Kakav je osjećaj? Je li teško?

Da, ove godine sam odlučio preći neku dosadašnju monotoniju i bacio sam se na režiranje predstave koju je napisao Samuel Beckett, a u originalu se zove “Play”. Svi znaju reć “Ah on je još premlad, to mu je prevelik zalogaj za njegovih 17 godina”. Meni je samo drago da ću sve te ljude uspjeti iznenadit dobrom izvedbom. Naravno da ne zaboravim, ta režija se ne bi ostvarila bez genijalnih djevojaka Veronike Mach i Vane Halilagić. One su uz mene ostale dvije glumice u predstavi. Vjerujem da ćemo nas troje uspjeti  to napravit , ne. Osjećaj kada dođeš na probu i znaš da si glavni i da te moraju slušat je genijalan. Iako mi imamo demokraciju na probama, ja primam njihove savjete, ideje i prijedloge, ali to ne znači da ih i usvajam.

Mnogi misle da je to nešto jednostavno te da je život glumaca općenito jednostavan. Moram ih razočarat i reći da nimalo nije. Pogotovo uz srednju školu to nije nimalo lak zadatak. Ali ako to zaista i volite, uostalom kao i bilo koji drugi posao, onda vam ništa nije teško. Glavni je problem u dijelu predstave koji se zove produkcija. Jako se teško dobivaju sponzorstva, za nas mlade je to gotovo i nemoguće. Stoga vam automatski otpada scenografija, koja je preskupa da bi ju ja sam financirao, a od svoje glumačke ekipe ne mogu tražit plaćanje ičega jer i onako to rade kao moje dvije volonterke.  Beskrajno sam zahvalan i mladim glazbenicima grupe “Goatfish” Marinu Novaku i Filipu Smokvini koji su osmislili glazbu i snimili ju besplatno za moju predstavu.

Pa kako usklađuješ sve svoje obaveze? Kakav je jedan tvoj radni dan? Je li ti u školi izlaze u susret?

U takvim uvjetima teško je uskladiti sve svoje obaveze, pogotovo onaj dosadan dio – učenje. Jedan moj radni dan izgleda otprilike ovako: ustajem relativno kasno i bacam se na učenje, ako je škola popodne  odlazim u školu, ali sam cijelo vrijeme u kontaku sa ljudima koji bi mi trebali napraviti kostime, oblikovati svijetlo i ton te sa svojom glumačkom ekipom. Vraćam se doma i bacam se na križanje teksta, oblikovanje istog, osmišljavanje koreografije na određeni song  i označivanje dinamike govora tokom predstave. Još jedan problem je taj što osim u opravdavanju izostanaka, u školi teško izlaze u susret.

Misliš li da mladi ljudi dovoljno posjećuju kazališta?

Mladi definitivno ne idu dovoljno u kazalište. Ne kažem da ne idu, idu, ali ih škole tjeraju na to, a to nije dobro. Najčešće takva djeca spavaju, pričaju, tipkaju po mobitelu za vrijeme predstave i slično što nama glumcima izuzetno otežava posao. Susreo sam se sa jednim takvim iskustvom i to je bila jedna od težih odrađenih predstava iako je bila igrana preko 100 puta. Ometanje koncentracije je stavljanje glumca na stolac sa tri noge.

Imaš li možda način kako to promjeniti?

Mlade je teško dobit u kazalište jer njima jedan Dundo Maroje ili Hamlet ili U registraturi i ostala antologijska djela ništa ne znače, dapače dosadna su im, ali se ta djela drugačije ne mogu niti prikazati, a svaki pokušaj osuvremenjivanja djela dolazi do velikih kritika starije populacije i ljubitelja klasičnog teatra. Stoga je to režiserima preveliki rizik za karijeru da bi si tako nešto dopustili. Trebalo bi se bavit ozbiljnijim temama na jednostavan, šaljiv ili ne, način i mladima možda tako i sama lektirna djela približit. To je i moj cilj u režiji ove godine da jedno teško djelo pojednostavim i približim mladoj publici. Mene je privukla jedna druga stvar, a to je onaj osjećaj kada završi predstava i dođete na poklon, a cjelo gledalište je na nogama i negdje iz daljine se čuju ovacije. To je ono što je genijalno u tom našem poslu, jer onda znate da ste zadovoljili gledalište i da to njima nije bačen novac za tu večer.

Što bi poručio srednjoškolcima kojima je želja baviti se glumom?

Narode, ako se zaista želite baviti glumom dobro razmislite. Ako imate neku alternativu izaberite tu alternativu, pogotovo cure. Jako puno ljudi godišnje završi akademiju u cijeloj regiji, a nema ni upola toliko mjesta po kazalištima, a i kad se nađe koje mjesto jako malo njih je za ženske uloge. Ako vam je to velika želja svakako dođite na prijemni, otiđite na koji ispit na Akademiju da vidite što se traži, motajte se što više po tim kazališnim krugovima.To je lijep ali krvav posao stoga dobro razmislite.

Za kraj reci kada ti je predstava da pozovemo sve čitatelje  ?

Predstavi još nije određen točan datum premijere, ali ćete svakako svi znat pravovremeno za to. Uostalom koga zanima još nešto više i tko želi neki poseban savjet ili razgovor vezan za Akademiju i ovaj posao, potražite me na Facebook-u.

17-godišnjak režira predstavu kako bi približio kazalište mladima
Share via
Copy link
Powered by Social Snap