Pretraga

Europarlamentarac Vuljanić: Bolonja nije čarobni štapić i za nju treba novaca

A- A+

U Hrvatskoj imamo invalidnu generaciju učenika nekritičke inteligencije, izjavio je prije nekoliko godina tadašnji saborski zastupnik Nikola Vuljanić. Situacija se nije puno promijenila, tvrdi i danas. Njegovo iskustvo rada u Europskom parlamentu pokazuje da Hrvatska u obrazovanje ulaže manje od prosjeka Europe te da bismo se trebali okrenuti skandinavskom modelu obrazovanja. Bolonje u Hrvatskoj nema, jedino što je donijela je više novaca u fakultetske blagajne zbog jedne godine više studiranja. Mladi odlaze u svijet trbuhom za kruhom i to je ono što ga plaši jer se neće vratiti.

Nikola Vuljanić

Bivši zastupnik u Europskom parlamentu Nikola Vuljanić prije nekoliko godina u Saboru je upozoravao da se hrvatski učenici ne obrazuju da bi mogli kritički promišljati. Napretka u tome ne vidi ni danas. U intervjuu nam je obrazložilo svoje razmišljanje, govorio o nepostojećem bolonjskom sustavu u Hrvatskoj i lošem konceptu obrazovanja za tržište rada. Otkrio je i što misli nekvalificiranosti hrvatskih učenika nakon završetka školovanja te koji bi se europski obrazovni sustav trebao primijeniti u Hrvatskoj. Komentirao je i poražavajuće rezultate PISA istraživanja te veliki odljev mozgova koji Hrvatska doživljava.

Izdvojeni članak

U Saboru o učenicima: Invalidna generacija nekritičke inteligencije

Prije nekoliko godina izjavili ste u Saboru da u Hrvatskoj imamo invalidnu generaciju nekritičke inteligencije, odnosno da učenici moraju razmišljati i analizirati, a ne samo učiti informacije napamet. Koliko se unazad dvije-tri godine po tom pitanju situacija promijenila i je li uopće?

Kad sam izjavio da imamo generaciju nekritičke inteligencije, mislio sam na generaciju tzv. šuvarovaca koja je stasala u zrelosti, ali nije uspjela prekinuti logiku kojom je školovana. To se zvalo „obrazovanje za potrebe udruženog rada“ i svodilo se na što je moguće izraženiju specijalizaciju i praktično onemogućavanje (uz pomoć Marksizma i Socijalističkog samoupravljanja kao školskih alata) kritičkog promišljanja svijeta oko sebe. Odgovaralo se u školi na pitanja što, kada, tko, kako, ali nikad zašto. Obrazovanje za potrebe udruženog rada i obrazovanje za potrebe tržišta rada vrlo mi slično zvuče. I daju slične rezultate. Za tržište rada trebalo bi stjecati vještine (a toga u školi nema i zato današnja škola nije ni u tom aspektu dobra), a obrazovati se treba da bi se razumio svijet, da bi se bio bolji čovjek, obrazovati se treba za toleranciju drugačijeg. Stoga mi se čini, zaista, da napretka još uvijek nema.

PISA istraživanje je 2012. pokazalo da su naši učenici značajno ispod svjetskog prosjeka u matematičkoj, prirodoslovnoj i čitalačkoj pismenosti. Kako to komentirate?

Zastrašujuće. Ja sam iz generacije koja je bila ponosna što je šire i bolje obrazovana od susjeda, pa i onih u vrlo bogatim zemljama. Znam da su se prioriteti učenika promijenili, čitanje definitivno nije „in“, ali to ne opravdava školu koja ne dovodi do temeljnih znanja. Čini mi se da je dobrim dijelom problem u nesamostalnosti nastavnika koji su obvezni prijeći „plan i program“ bez obzira na sve okolnosti. Imao sam, davno doduše, kolegicu koja je predavala hrvatski jezik u tehničkoj školi i po programu u četvrtom razredu morala raditi roman toka svijesti, Prousta, Joycea i sl., a učenici su imali problema s razumijevanjem novinskih tekstova, da ne govorim o osnovima pravopisa. Naravno da ih je učila ono što im je u tom času trebalo, a romani toka svijesti ostali su za neka druga vremena. Generalna pismenost, što uključuje i matematičku i prirodoslovnu i čitalačku, prva je funkcija škole. Ako to ne postigne, uzalud vam trud svirači.

Vaše dugogodišnje iskustvo rada u obrazovanju te Vaš politički angažman kao zastupnik u Hrvatskom saboru i Europskom parlamentu daje vam mogućnost kritičkog sagledavanja hrvatskog obrazovnog sustava u cijelosti. Kada biste ga morali ocijeniti školskom ocjenom od 1 do 5, koliko biste mu dali?

Teško mi je, zapravo nemoguće, ocjenjivati sustav školskim ocjenama, pogotovo jer sam u njemu i sam sudjelovao. Sustav ne daje željene rezultate, ali, po mom mišljenju, daje očekivane rezultate. Koliko para, toliko muzike. Ulaganja u obrazovanje i znanost u Hrvatskoj su ispod razine, ne samo prosjeka Europe, već i siromašnijih zemalja od Hrvatske. S druge strane, pomalo smo šizofreni u ocjeni školskog sustava. Naime, sustav je sav loš i nikakav i imamo užasno veliki tzv. odljev mozgova. Pa te mozgove ipak netko u svijetu sa zahvalnošću prihvaća i zapošljava. Nije moguće da su svi ti silni mladi ljudi koji su napustili Hrvatsku genijalci koji su uspjeli ostati pametni uprkos sustavu (mada ima i takvih, jasno). Mislim da sustav na svim razinama treba usmjeriti prema razvoju s jedne strane savladavanja vještina koje će učenici (i studenti, također) koristiti na poslu (jer, ipak, treba prije svega preživjeti), a s druge strane građanskim i humanističkim obrazovanjem izgrađivati novo društvo, manje darvinističko, manje sebično, humanije i s većim šansama da preživi. Ovo drugo zahtijeva odlučnost i volju, a prvo, pored političke volje i novac.

Učenicima u Hrvatskoj nedostaje praktičnog znanja po završetku školovanja, a većini i kasnije na fakultetu stručna praksa zauzima tek djelić obrazovanja. Na koji način bi se to trebalo i moglo promijeniti?

To je onaj dio obrazovanja koji se tiče „tržišta rada“. Zadaća škole je, pored ostalog, da pripremi učenike (i studente, naravno) za posao koji će sutra obavljati. Jasno je da nitko nije izišao iz obrazovanja apsolutno spreman za posao drugi dan. Ali temeljne vještine se mogu savladati u školi, odnosno u praktičnom radu tijekom školovanja. Organizacija prakse kakva postoji u nekim zapadnim zemljama (Njemačkoj, na primjer) organizacijski je zahtjevan posao i pretpostavlja razvijeni sustav majstora i instruktora u industriji i obrtu, koji su spremni i sposobni sudjelovati u obrazovanju. Bojm se da takvu mrežu u Hrvatskoj nemamo i nećemo ju uskoro imati. No, to ne znači da od takve instruktaže (kojom se stječu vještine, a u školi znanja) treba odustati. Istovremeno, škole i fakultete treba opremiti najnovijom industrijskom i obrtničkom opremom, ne neupotrebljivim otpadom, kako bi se u instituciji, pored znanja, mogle usvojiti i potrebne vještine. Naravno, to košta. Ali bez toga košta više.

U Vašem radu u Europskom parlamentu zasigurno ste više puta imali priliku govoriti i slušati o obrazovanju u EU. Kakvo je to europsko obrazovanje kojem moramo težiti i kakav sustav obrazovanja bi Hrvatska trebala implementirati? Tko bi nam u tome trebao biti primjer?

Bojim se da se i u Europskom parlamentu previše govori o „obrazovanju za tržište rada“ i da je čitav kontinent zaražen američkim virusom neograničenog liberalnog kapitalizma. U njemu se mladi obrazuju da bi se uklopili u korporacijsku igru sve većeg i većeg profita. Neke zemlje (a i Hrvatska među njima, bojim se) takvu su logiku zdušno prihvatile i primjenjuju je. Neke uspješno, neke manje uspješno, ovisno o razini organiziranosti. Neke vide obrazovanje drugačije,, otprilike onako kako sam rekao na početku ovog razgovora. Radi se o skandinavskim zemljama i mislim da bi nam njihovo iskustvo moglo poslužiti kao uzor. A isto tako i udjel obrazovanja u njihovom društvenom proizvodu, koje zauzima 5-6 puta veći dio proračuna nego u Hrvatskoj.

Izdvojeni članak

Desetljeće Bolonje u Hratskoj: Zašto nije ispunila očekivanja?

Ministar Mornar izjavio je da je bolonjski sustav visokoškolskog obrazovanja dobra stvar, ali loše provedena te da studij treba skratiti i prepoznati mogućnost zapošljavanja prvostupnika već nakon tri godine studija. Jesmo li u provedbu bolonje ušli nepripremljeni i kakve će nam dugoročne posljedice to ostaviti?

Bolonjski sustav preslik je američkog načina razmišljanja na europske uvjete. Uopće je trend amerikanizacije Europe (pa i Hrvatske) zastrašujući. Kao da smo odlučili zaboraviti i zanemariti ovih dvije tisuće godina civilizacije i prihvatiti logiku braće Dalton, Forda i Rockefellera kao recept za bolji život. Većina aspekata bolonjskog sustava nije zaživila nigdje u Europi i pojedine zemlje odustaju od njega, zadržavajući neke dobre strane (razmjena studenata i nastavnika, izjednačavanje standarda i sl.). U Hrvatskoj je bolonja (na sreću, po mom mišljenju) propala iz dva razloga. Jedno je što zemlja, a akademska zajednica posebno, uopće nije bila pripremljena na novi sustav, a drugi što su vlasti bile uvjerene da se radi o čarobnom štapiću i da za to uopće ne treba nikakvih novaca. Pa su sve vlade smanjivale sredstva za visoko obrazovanje. Fakulteti su shvatili da se radi o produljenju studija s četiri na pet godina (na što se bolonja i svela) i načinu da se zaradi koja kuna viška. S druge strane, nabujao je sustav privatnog visokog obrazovanja, bez praktično ikakve kontrole kvalitete, pa su se i sveučilišta (Medijsko sveučilište u Splitu!) otvarala bez ikakog plana i kaotično. Sve u svemu, bolonje nema i mislim da je dobro da je nema.

Svjedočimo brojnom iseljavanju mladih ljudi u inozemstvo po završetku obrazovanja, a sve češće i tijekom školovanja. Kao razlog mladi najčešće navode nemogućnost zaposlenja. Kakav je Vaš stav o tome – mislite li da mladi moraju ostati u Hrvatskoj pod svaku cijenu ili podupirete njihova usavršavanja u inozemstvu?

Jedna od ključnih prednosti ulaska Hrvatske u EU upravo je brisanje granica i mogućnost odlaska u ono što nam je neka bilo inozemstvo, a danas je susjedstvo. Sasvim sigurno je odlično otići na neko vrijeme u inozemstvo, usavršavati se i vidjeti kako svijet funkcionira, steći samopouzdanja i prijatelje, naučiti jezike i slično. Ali to nije ono što nam se događa. Mladi ljudi odlaze u inozemstvo zato što ovdje nema života, nema posla, nema mogućnosti stvaranja obitelji. Ima samo burza rada i krediti u švicarcima i eurima. A plaće ili nema ili je sitna u kunama. Jedno vrijeme, prije petnaestak godina, mladi su ljudi odlazili u inozemtsvo jer su tamo dobivali bolje uvjete rada, laboratorije na raspolaganju, usavršavanje i slično. Nakon izvjesnog broja godina ti bi se ljudi vratili, ili ostvarili karijere kakve ovdje, po logici stvari, ne bi mogli ostvariti. Ali nisu odlazili trbuhom za kruhom. Odlazak trbuhom za kruhom je trajan. To me žalosti, ali i plaši. I to je temeljni razlog zašto ovo društvo moramo promijeniti. Inače nas nema.

Europarlamentarac Vuljanić: Bolonja nije čarobni štapić i za nju treba novaca
Share via
Copy link
Powered by Social Snap