Komentar: Do burze i natrag ili priča o strpljenju

Svi me pitaju kad ću se odseliti. Bože, pa kad bih barem znala. Što prije, mislim si. Odmah. Jučer. Zašto sam još kod kuće? Ni sama ne shvaćam. Čini se da postoji nešto što razdvaja moju garsonijeru iz snova i mene. Čini se da je teško plaćati najam ako nemaš mjesečnih prihoda. A izgleda da je zahtjevno doći do mjesečnih prihoda bez posla. Čini se, zapravo, da bi sve to i moglo odviti, da imam posao. Još jučer. Evo, mogla sam spremati stan nakon tuluma useljenja. Umjesto toga, doma sam. Još uvijek.

srednja.hr

Interaktivna mapa otkriva gdje je mladima najteže naći posao u 2016.

Slušam upravo mamu kako mi upravo govori da mi je vrijeme da odem. Kako sam danas predugo spavala i sinoć prekasno stigla kući. A nisam joj se ni javila. Mogu predvidjeti svaku riječ koju će upotrijebiti, u kojem trenutku i kakvim tonom će to izreći. Čula sam tu priču već milijun puta. Sve znam. Šutim i čekam. Kao što čekam i posao. 

Čekaj, bit će bolje kad završi kriza. 

– Kakva kriza sad, molim te, kaže mi baka. 

– Pa ja cijeli život živim u krizi. Nema posla, idi van, kaže i značajno me gleda ispod naočala. 

Pijem kavu u standardnoj postavi u kvartovskom kafiću i ponovno žvačemo istu temu. Jesmo li stvarno toliko glupi što ostajemo? Ima li smisla ići? U koju zemlju? Prvo su to bile višesatne kave na kojima se razgovaralo o poslovima, dijelili su se savjeti i iskustva. Životopisi su prošli bar kroz nekoliko ruku i svatko bi dao svoju sugestiju. 

– Mene su ti pitali koliku plaću očekujem. Tu ti je najbolje reći minimalni iznos i ono s čime bi bila zadovoljna. Tako da pokažeš da znaš koliko vrijediš, ali da si i fleksibilna, spremna na kompromis i da znaš da si na početku, da moraš još puno učiti. 

U praksi ispada da ne pomogne puno. Daju ti tu plaću, a ti je prihvatiš jer je to posao. Kakav takav. I plaća. Kakva takva. Nekakva. 

Onda su se kave pretvorile u radne grupe. Ispisivala su se imena svih firmi koje bi se na bilo koji način mogle dovesti u vezu s onom diplomom šta ti uramljena stoji u dnevnoj sobi, pa nekad kad je dobro svijetlo malo pogledaš imaš li nečeg na zubima od ručka kad si u prolazu. 

– Njima ti je najbolje istaknuti u životopisu koji na kojem si kolegiju ovo učila i čak na razgovoru spomeni da si i seminarski pisala o tome. Spomeni i sve ono što si volontirala. I ljetne škole, obavezno ljetne škole. I razmjenu. Ništa bez toga. U praksi opet nije pomoglo. 

– Uvijek ti je dobro reći da ne planiraš obitelj dok ne izgradiš karijeru i da se kroz pet godina vidiš u struci i onda kaži nešto specifično, da ne zvučiš kao da si sve naučila napamet. 

Nisam. Svejedno. Ishod je jednak. 

Sada sjedimo u istom kafiću, ali razgovori su sažeti. 

– Vidjela si onaj oglas za… 

– Jesam. 

– Aha, OK onda. 

– E, a ja sam poslala otvorenu molbu… 

– Još prošli mjesec. 

– A, i ti si. 

– Naravno. Nismo li svi? 

Razgovor krene u drugom smjeru. Mora, jer smo ovu temu iscrpili, prežvakali, ispljunuli i onda još tri puta ponovili. 

Sada to više nisu ni kave, ni razgovori. Samo usputno brifiranje. 

– Aha, jesi, znači bila si na razgovoru?, pita uzbuđeno. 

– I, kako je bilo? Što su te pitali? Jesu rekli kada će se javiti? 

– Vidjet ćemo. Rekli su da će kroz dva tjedna dati odgovor.

Sada su to susreti na ulici, više nema konkretnih pitanja. Sada nam je dovoljno pogledati se. 

– I? 

– Ništa. 

– Ima novosti? 

Ne odgovaram, samo odmahujem glavom. Više ni samoglasnici nisu potrebni. Umjesto pitanja, samo podignem obrve, a umjesto odgovora dobijem pokunjeno lice.

Platforma za zapošljavanje mladih Get Ready 4 Work: I traženje posla je posao

Dolazim doma, a tata me dočeka s pričom kako su u mojim godinama on i mama ili u braku. Planirali dijete. Imali tri godine radnog iskustva. Prekida ga mama, kaže kako je dobila inspiraciju gledajući emisiju o dizajnu interijera, pa planira svoju i tatinu sobu premjestiti u moju. 

– Ljeto je najbolje vrijeme za to. Kupit ćemo i novi krevet. Onaj namještaj je u raspadu, to se sve treba baciti. Ti ćeš onda u našu sobu. Manja je, ali ima više svijetla. Bit će ti super. Kimam glavom. Pitam se postoji li direktniji način da te protjeraju i daju ti do znanja da ti je vrijeme da odeš. 

Kimam glavom i pakiram stare skripte. Selim se. U drugu sobu.

 Da odem iz roditeljskog doma, ma, za to ću još malo čekati. Nema veze, i tako čekam cijeli život. 

– Čekaj da odrasteš, onda ćeš moći sama u park. 

– Čekaj, kad budeš velika, onda ćeš sama određivati kad moraš na spavanje. 

– Čekaj, kad kreneš u srednju školu, vidjet ćeš i sama što su obaveze.

– Čekaj da budeš punoljetna, pa ćeš sama donositi te odluke.

– Čekaj, kad upišeš faks bit će ti lakše. 

– Čekaj samo da završiš faks i nađeš posao. Sve će ti biti lakše. 

Nema problema. Možda nemam posao, možda nemam novaca. Imam strpljenja. A strpljenje se ne može kupiti novcem. 

Odgovori