Lajk naš svakdašnji: Umiranje o’ gladi

Mi dakle jednostavno volimo kukati, recimo kod nas žene počmu umirati u prosjeku s trideset godina i potom dožive godine jedne masline (oko sto). Penzioneri kod nas žive najduže na svijetu jer im je muka umrijet kad znaju da im sljedeći misec dolazi penzija, ako i umremo to je iza petnaestoga kada podignemo penziju. Nakon što su čitav život proveli skapavajući od gladi neće sad svoju penziju ostavit državi.

Etiopija i Dalmacija dva su bratska područja koja generacijama baštine tradiciju ”umiranja o’ gladi”. U Dalmaciji je taj običaj sačuvan u svom izvornom obliku, koji se nije mijenjao stoljećima. Već generacijama Dalmatinci umiru od gladi na isti način. Umiranje od gladi svojevrsni je simbol Dalmacije, najpopularnija obiteljska zabava i način kraćenja dugih popodnevnih sati.

Tradicija gotovo jednako stara i tvrdokorna kao drugi veliki simbol Dalmacije – kukanje.
U Dalmaciji zbog toga nikada nije dosadno, kad god nemaš što za raditi – Umireš o’ gladi.
U pozadini svega krije se upravo stara dalmatinska kultura kukanja. Običaj je i pristojnost ako te netko pita kako si da odma kažeš sve najgore i najcrnije moguće i nipošto išta dobroga. A kako je ”umiranje od gladi” najdalji vid do kojeg se kukanje razvilo vrlo brzo je postalo apsolutni ”must have” u priobalju. U Dalmaciji tako od gladi umiru bogataši, siromasi, veleposjednici pa čak i biskupi.

Na primjeru iz vlastitiog života približit ću vam ovo folklorno bogatstvo.


Lajk naš svakdašnji: Mater zna najbolje (a i da ne zna 'ko joj šta smi reć')

Apartmani

Pišem ovaj tekst iznimno ponosan što moja obitelj uskoro slavi dvadeset godina uzastupnog i neprekinutog umiranja o’gladi. Moj otac slovi za čovjeka koji u selu prednjači u umijeću umiranju o’ gladi. Ima eto već dvadeset godina kako je sa sigurnošću nagovijestio da je samo pitanje dana kada ćemo se početi sa susjedovim psima (koje mi hranimo) otimati za koricu kruha. Od tada smo nekako ipak podigli dva kata na kući i tri apartmana. Iako mi je otac zabranio da ikada ikome jasno kažem koliko imam apartmana, ako baš netko inzistira smijem reći da imamo jedan – mali. A i taj jedan ”mali” je moj otac podigao tako što je godinama sebi oduzimao od usta i već trideset godina živi na kruhu starom osam dana, vodi i kutiji ”Kolumbo” cigareta od devet kuna.

Ako pak njega netko pita koliko ima apartmana on samo nešto nejasno promrmlja kroz zube i pošalje tu osobu u tri pizde materine jer što je nekoga briga koliko on apartmana ima – a nema niti jedan. Apartmanizacija je pak dodatno potpirila vatru skapavanja o’ gladi. Tako da danas što više apartmana familija ima to dulje i teže umire od gladi. Pogotovo sada kada Linić diže poreze da bi još više osiromašio Dalmatince koji ionako – umiru o’ gladi.

Školovanje dice

Optimist kakav jest otac je nagovijestio kraj obitelji još kad sam ja kretao u Osnovnu školu-”Bit će dobro ako ovoga maloga othranimo do četvrtog razreda osnovne! ”Drugi siguran krah trebao se zbiti kada sam krenuo u gimnaziju, a odlazak na fakultet označio je potpunu kulminaciju panike. Kako i moj mlađi brat uskoro kreće na studije u grad i kako će sada i njemu biti potrebno plaćati stan i troškove, moj otac sve češće spominje i suicid.

Sve je već unaprijed isplanirao – sjest će nad otvoreni grob i upucat se iz zračne puške tako da odma lijepo upadne u grob i da nitko ne mora plaćati troškove pogreba.
Nije stvar toliko financijske naravi već što će reći selo. Kako to on koji već godinama umire o’ gladi hrani dva nesposobna sina pedera na nekom tamo fakultetu? Ispast će lažov i bogataš. Možda je i najveći strah svakog Dalmatinca da negdje ne ispadne bogat. Moj otac čak javno laže da nas školuje crkva (iako smo partizanska familija) i Caritas, a za mlađeg brata namijenio priču da je dobio stipendiju od općine. No kako je mali tudum to mu ionako nitko ne vjeruje.

Lajk naš svakdašnji: Ponos Hrvatske

Putovanja

Za mog djetinjstva odlazili smo često u šoping izlete u Neum (BIH), to je i jedini put da sam napustio državu do svoje dvadesete godine – iako se moj otac hvali da je unatoč siromaštvu djeci omogućio da vide svijeta, nakupovali bi se tada hrane kao da idemo na put oko svijeta. Tamo je naime bilo mnogo jeftinije. Uvijek bi išli za Neum u kasnim posljepodnevnim satima tako da se vratimo u mrklo doba noći i da nitko ne vidi kako iskrcajemo iz auta sireve i meso. Svima smo lagali da smo bili čitav dan u maslinama – koje nemamo. Imati je jednostavno u Dalmaciji sramota. Na kraju potpuno je nemoguće baštiniti tradiciju umiranja o’ gladi i imat novaca.

Umiranje o’ gladi od previše spize

Poseban vid umiranja o’ gladi je onaj od previše hrane. Naime, kada mater ode u Konzum u šoping uvijek se vrati sa, po očevom sudu, previše nepotrebne hrane koju nema ‘ko izist – Iako svi umiremo o’gladi. Na kraju uvijek zaključi da ako moja majka nastavi tako kupovati hranu svakako ćemo umrit od gladi.

Lajk naš svakdašnji: Snijeg u Zagrebu i u Splitu

Potpora

Nemojte me krivo shvatit mi Dalmatinci nismo škrtavi ljudi, mi jednostavno svi kolektivno nemamo, dapače umiremo o’ gladi. To je samo stvar tradicije i odgoja. Recimo kada sam god za svojih tinejdžerskih dana želio izaći vani subotom i ludo se provesti majka bi mi uvijek velikodušno dala deset kuna, a otac potajno još četiri da imam za votku-juice, jer poznato je da se mladi Dalmatinci od jedne čašice oduzmu.

Kraj svega

Mi dakle jednostavno volimo kukati, recimo kod nas žene počmu umirati u prosjeku s trideset godina i potom dožive godine jedne masline (oko 100 ). Penzioneri kod nas žive najduže na svijetu jer im je muka umrijet kad znaju da im sljedeći misec dolazi penzija, ako i umremo to je iza petnaestoga kada podignemo penziju. Nakon što su čitav život proveli skapavajući od gladi neće sad svoju penziju ostavit državi. Kad god Dalmatinac kihne ima rak prostate jer je sjedio na hladnom kamenu u djetinjstvu i kad god se bliži vrijeme Božića i povećanih troškova mi svi počmemo umirati o’ gladi. To je tako. A što se tiče neimaštine u Dalmaciji je zapravo nemoguće išta takvoga. Koliko god mi prizivali crne krajeve svakog siječnja na more nahrle turisti koji nas opreme sa dovoljno eura za par godina umiranja o ‘gladi.

Tako da sam siguran da će moji sa svoja tri, ovaj jednim malim, apartmanom proslaviti i zlatni pir umiranja o’ gladi u doglednoj budućnosti. Naravno ako do tada svi ne umremo o’gladi.

Odgovori