Ljubav u doba folka

Od potoka iđeš nadoli pa prikon brda nanoge do stupa od struje i još jedno dvajest kilometara pješke i etoten u mome selu. – Tako mi je Ante, junak ove priče i moj kolega s fakulteta, objašnavao kako stići do njegova sela ukoliko me put ili zrakoplovna nesreća ikada slučajno nanese u šikaru u blizini sela Runovića ili ako skroz odem na živce pa se tamo dobrovoljno zaputim.

www.igre123.net

Naš junak, odrastao u posvemašnjoj izolaciji tog zaseoka dalmatinske Zagore, pričao mi je često kako njemu nije bilo nikakvo čudo ‘trevit’ na ‘međeda’ kada bi ujutru skoknuo nekih trideset kilometara do obližnje škole, dapače. Navodno bi se više međed sjebo od njega pošto su u tom kraju ljudska bića mnogo rijeđa pojava od međeda, vukova, dinosaurusa, jednoroga, poštenih HDZ-ovaca i ostalih divljih i bajkovitih stvorenja. Baš iz tog malenog zaseoka do kojeg vas put vodi ‘od potoka nadoli’ kreće ova neobična i za kakvo društveno istraživanje veoma zahvalna životna priča mog prijatelja Ante.

Svjetsko čudo iz zagrebačke menze

Ante

Ovo njegovo podrijetlo zapravo i nije previše bitno za priču, čista neka moja romantičarska potreba da detaljno ispitam korijene svoga sugovornika koji mi služe kao lightmotiv pri daljnjem upoznavanju – vjerujem da sam čak jedina osoba u Splitu koja je znala uvjete njegova odrastanja kojih se ni Robinson Crusoe ne bi posramio. Jer vidite, i pored toga što je školske praznike provodio u druženju s najboljim prijateljima iz školskih klupa – međedima, Ante je bio sasvim običan student iz tih mojih dinarskih krajeva. Nikakve razlike nije čovjek mogao vidjeti na njemu i kolegi mu iz obližnjeg megapolisa sela Runovića.

Po poštenju, a ima od toga par godina, bilo je to doba kada si po vanjštini ionako veoma teško razabirao jednog studenta iz ponosnih krajeva Zagore i Hercegovine od drugog. Navodno da su po masovnim povratcima kući za blagdane rođenoj materi i ćaći morali na kolodvorima pokazivati osobne iskaznice jer se više puta zaredalo da su jadni roditelji kući tuđeg studenta poveli, koji je dodouše bio ama isti istancati k’o i njihov sin, ako me razumijete.

Dress code dinaridskih studenata

Dress code tog doba bio je vidite veoma strog i jednoličan i nije ostavljao gotovo nikakav prostor za iskazivanje duha. Dakle; na nogama su se tih godina nosile isključivo bijele ‘La coste’ cipele na onaj idiotski čičak, takozvane ‘Lakostice’, potom pripijene tamne jeans hlače koje su završavale također nužnom, također La coste, pederušom ili tetejcem oko struka. Jebeš ti mene ako sam ikada shvaćao zašto bi itko na svijetu, tko nije kondukter u autobusu – njima još mogu oprostiti, dobrovoljno oko struka držao taj stilizirani tobolac. Odakle taj silan prijezir prema džepovima na hlaćama u dinarskoj kulturi i kako je i odakle tamo doša – to materemi nikada neću razumijeti!

Iznad tetejca, uvućena u hlaće, nosila se bijela ili crna ‘G.A.’ uska majica na brižno oblikovanim prsima. Nezaobilazan modni dodatak bila je i drvena krunica, tkz. ‘kuglični ležaj’, oko vrata a nerijetka je bila i tetovaža iste, dok su istaknuti mužjaci običavali uživati u oba ordena paralelno – što nije bilo baš svakome dopušteno.

Snažnu ruku krasio je oveći metalni ručni sat, uspomena na krizmu od strica Jose iz Njemačke, a izbrijano tjeme pomalo nehumano i više zajebantski dizajnirane Prada ili G.A. sunačane očale koje su slale onu ‘ja sam neobrazovan i imam traktor’ poruku. Trebalo bi svakako jednog dana, za buduće naraštaje, postaviti kakav muzej dress coda i lifestylea ovih godina recimo negdje tamo u Posušju. Baš me zanima bili za nekih 500 do tisuću godina posjetitelji iz Kine napokon dokučili racionalnu namjenu one jebene pederuše oko pasa! Niti naš Ante nije bio nikakva iznimka od uvriježenog stila tih godina, ni u kojem pogledu.

Lajk naš svakdašnji: Sjednica Vlade o turpijanju

Duhovna dimenzija dinarske kulture

Ovaj lifestyle dinarskog modno osvještenog pojedinca imao je i svoju širu društvenu dimenziju. Tako je recimo nalagao da, po pitanju glazbe, uživaš isključivo istočnjački glazbeni melos i tu i tamo pokoju house stvar – ali bez nepotrebnog pretjerivanja. Koliko se samo znojnih ubildanih čelavih muškarčina dirnuto tuklo po prsima i bratski grlilo u Paganinija zaneseno iskonskom dubinom stiha: ‘Netko će mi noćas napraviti sina’. Nužno je bilo i imati sobu u studentskom domu na splitskom Spinutu, od milja, zvanom i ‘Mala Hercegovina’ obljepljenu posterima generala Gotovine, golih pičoka, navijačkim šalovima N.K. Čapljine te slikama djevice Marije – koja je u pravilu milostivo gledala u smjeru suprotnom od postera golih pičoka.

Obavezno je potom bilo bar dvaput dnevno skočiti do teretane na zadnjem katu shopping centra ‘Joker’ – teretane koja je bila svojevrsna duhovna meka tog lifestylea te trenirati tada vrlo popularan ‘politički’ sport kickboxing. – Za kickboxing se naime držalo da je takav sport pošto su se tamo stečene vještine nerijetko koristile za elaboriranje političkih stavova raznoraznim neopranim rokerima i sličnim četnicima pri subotnjim izlascima. Dio lifestyle bio je, kako pogađate, i posvemašnje zaziranje od ikakvih odudaranja od strogo i minimalistički zadanih pravila života.

Premda je većina pripadnika ovog supkulturnog pokreta živjela u spinutskom domu ‘ Maloj Hercegovini’ uobičajeno je bilo da na objed ipak dođu, vjerojatno iz teretane, po četvorica u kakvom crnom bemweu iz kojeg je umiljat glas Jelene Karleuše upoznavao sve ljude, biljke i životinje u radijusu od dva kilometra s njenim kompleksnim životnim odlukama, težnjama i strahovima s kojom su se kršni mladići i zgodne djevojke neobično suosjećali…

Pratite komentare Lajk naš svagdašnji putem Facebooka, a sljedeći tjedan možete pročitati drugi dio priče ‘Ante i Ljubav

Odgovori