Pretraga

Pero je jače od mača, ali je li jače od tipkovnice?

A- A+

Klik, klik, poruka poslana. Pisma su već godinama muzejska pojava, ali se tipkanje ukorijenilo u našu svakodnevicu toliko da većina država SAD-a ne uči djecu pisana slova još od 2013., Finska planira iduće godine odustati, a u Hrvatskoj se pojednostavljuju do te mjere da je samo pitanje vremena kada će i naši mališani učiti samo tiskana slova. Razlog tome je sve šira upotreba miša i tipkovnice, nego papira i olovke. Kuckanje po tastaturi je brže, jednostavnije i preglednije, no ono što je oku ugodno nije nužno korisno.

Foto: srednja.hr

Učenici i studenti su vjerojatno jedine dvije skupine ljudi koje rukom pišu na svakodnevnoj bazi, iako se i to pisanje svodi na škrabotine po marginama stranica dok nam je dosadno i brže-bolje zapisane bilješke s predavanja. Niti te bilješke više ne sliče pisanim slovima koje su nas učili u osnovnoj školi, već nekakvom vlastitom ‘fontu’. Oko prednosti i mana smanjenog pisanja pisanih slova nasuprot tipkanju su se vodile i vode se mnoge bitke. Dok jedni pozivaju na tradiciju pisanih slova, drugi ističu efikasnost tipkanja i zahtjeve ‘modernih vremena’.

Izdvojeni članak

Najbrže tipkanje na svijetu

Što na sve to kaže naš mozak

Od kada je ljudi postoji potreba za prenošenjem porke. Za to nam služe jezik i pismo. I ako je to jedino čemu stremimo, mislili bismo da je tako svejedno hoćemo li to učiniti post-it papirićem zalijepljenim na hladnjak ili službenim e-mailom. Naš mozak bi se tome jako usprotivio.

Dio mozga zaslužen za kognitivne, spoznajne procese, puno se više mora truditi kada pokušamo nešto napisati rukom nego kada to isto natipkamo na računalu. On se zbilja trudi držati olovku dovoljno čvrsto, osjetiti papir, pritisnuti olovku uz papir i voditi je određenim pokretima, različitima za svako napisano slovo, kako bismo složili riječ, rečenicu ili esej. Mozak je pisanjem opet dokazao koliko je fantastičan kada barata svime istovremeno, a da mi toga nismo pravo niti svjesni.

Za razliku od složenog procesa koji se odvija u našem mozgu, tipkanje zahtijeva puno manje posla. Vjerojatno nam se zato toliko i sviđa. Potreban je jednostavan pritisak na određenu tipku kako bi se pojavilo određeno slovo i to je sva mudrost. Isti pokret je potreban za sva slova, pa zapravo trebamo upamtiti gdje se koja tipka nalazi, a ne kako koje slovo izgleda i kako ga napisati.

Iz tih razloga će djeca puno prije naučiti tipkati na računalo nego rukom pisati slova. Ali i odrasli i djeca će bolje prepoznati slova ako su ih učili pisanjem, umjesto tipkanjem prema istraživanju neuroznanstvenog laboratorija Aix-Marseille Universityja, prenosi The Guardian.

Izdvojeni članak

Tipkanje po mobitelu uništava vam kralježnicu, evo kako!

Možeš promijeniti font, ali ne i škrabati po marginama

Račualni programi za pisanje nam naizgled nude jako puno mogućnosti – različiti prored, font, boja, veličina slova – ali ništa od toga nije naše. Ne možemo tipkati slovima čiji se oblik ne nalazi već u softwareu. Možemo mijenjati tekst, spremati ga, izmijeniti ga u potpunosti ispočetka, ali nam te naše korekcije poslije nisu dostupne. I to je odlična stvar, jer više nema korektora, prekriženih zagrada i prepravljanja slova. U nekoliko jednostavnih klikova greška nestaje kao da se nikada nije dogodila.

Papir nudi zapravo puno više mogućnosti. Baš ta prepravljanja koja ostaju zabilježena nam pomažu da se vratimo određenom toku misli, dodamo nešto novo, nešto oduzmemo, podebljamo markerom ili ilustriramo. Margine nude potpuno novi svijet prostora za pisanje. Ili se tu nalaze informacije u stilu ‘za one koji žele znati više’ ili riječi pjesama koje su trenutno u glavi.

Nije samo klišej reći da ‘papir ima dušu’. Grafologija, ili analiza rukopisa, točno može reći koje emocije koje su dio nas prenosimo na papir kada pišemo.

Izdvojeni članak

U finskim se školama ukida pisano pismo

Dok tipkamo, ne razmišljamo

Prema istraživanju objavljenom u Psychological Science, studenti koji svoje bilješke s predavanja bilježe tipkanjem na laptope, računala ili tablete, pri tome ne razmišljaju i slabije pamte u usporedbi sa studentima koji bilješke zapisuju. Istraživanje je provedeno na više od 300 studenata s Princetona i UCLA-a, koji su vodili bilješke s istih predavanja ali na različite načine. Analizom bilješki je utvrđeno da studenti koji zapisuju ne stignu uhvatiti sve od riječi do riječi pa često moraju preoblikovati profesorove riječi ili zapisati samo glavne misli koristeći se pri tome i simbolima. Time je njihov mozak znatno aktivniji od onoga u studenata koji tipkaju i često navode točne riječi profesora u bilješkama, pa su i na ispitivanju nakon predavanja polučili znatno bolje rezultate.

Digitalizacija = onepismenjivanje?

Kada se u obzir uzmu sve prednosti i mane digitalizacije, moramo se zapitati je li zbilja najkorisnije za mališane izbaciti im iz školskog sustava printane udžbenike i bilježnice, i sve pretvoriti u digitalno? Uzrokujemo li hvalospjevnim naslovima kako je jedna osnovna škola nabavila tablete za sve učenike i negativne naslove kako nam je sve više djece nepismeno?

A opet, ovaj članak je napisan na laptopu, ne komadu papira.

Pero je jače od mača, ali je li jače od tipkovnice?
Share via
Copy link
Powered by Social Snap