Što sam naučila na studentskom poslu u McDonaldsu

Internetom se proširio tekst Kate Norquay o njezinom iskustvu rada u McDonaldsu. Kate je kao studentica četiri godine radila u poznatom lancu brze hrane. Danas više ne okreće hamburgere, ali je u te četiri godine naučila je nešto vrlo vrijedno.

Flickr

Posao u McDonaldsu samo za studente jakog želuca

Od osamnaeste do dvadeset druge godine kao studentica sam radila u McDonaldsu. Povremeno sam radila pola, a povremeno puno radno vrijeme. Nikada nisam našla bolji posao niti napredovala , postala menadžerica ili učinila išta značajno za te četiri godine.

Bila sam stereotipni radnik u McDonaldsu, glup, lijen i bez inicijative. 

Tokom godina, vidjela sam kako taj stereotip vide drugi. Na licima roditelja svojih prijatelja kad bih im rekla što radim. Sažaljive opaske poput ‘Još radiš u McDonaldsu?’  ili  ‘Ja tamo nikada ne bi mogao raditi’. Poticanja prijatelja – ‘Ma nemoj danas na posao’. (Jer to nije pravi posao).

Malo sam razmislila o tome. Bila sam grozan radnik – spora, nespretna i čangrizava. U sebi sam odlučila da sam predobra za rad u McDonaldsu. Opravdavala sam se sama sebi. ‘To je taaaako usran posao, ali treba mi lova’.Bila sam knjiški tip. Odlična studentica koji je voli intelektualne rasprave. Nisam ja za fizički rad.

Nisam se popravljala. Nisam ni htjela. Zašto bi uopće i htjela biti dobra u nečemu što je toliko ispod moje razine?

Nakon par godina rada u McDonaldsu promijenila sam stav.

Postala sam ponosna na svoj posao.

Razlike između ljudi koji se hrane u McDonald'su i onih koji to rade u ostalim restoranima

Zapitala sam se zašto je moj posao toliko jadan u usporedbi s drugim studentskim poslovima.

Je li to zato što radim za veliku korporaciju? Ne. Mnogi moji kolege su radili za druge korporacije i njihovi poslovi nisu bili toliko prezreni.

Zato što je kompanije ne-etična? Postoje priče da H&M i drugi lanci jeftine mode koriste gotovo pa robovski rad. 

Zato što radim u industriji brze hrane? Rad u drugim fast food lancima nisu smatrani tako lošima.

Zato što posao nije ‘intelektualan’? Nisu ni mnogi drugi.

A onda sam shvatila.

Posao u McDonaldsu je posao za one koji ne mogu dobiti posao nigdje drugdje. Primijetila sam da ljudi s kojima sam ja radila ne izgledaju kao ljudi koji rade na drugim početničkim poslovima.

Posljednja večera u McDonalds-u

U McDonaldsu sam radila s ljudima koji imaju fizičke poteškoće, koji su pretili, ljudima koji nisu ‘konvencionalno’ lijepi, ljudima koji ne govore najbolje engleski. Bilo je puno tinejdžera i raznih rasa. Takvi su ljudi bili kičma naše poslovnice. Smatrani su našim najboljim radnicima.

Onda sam pogledala ljude koji su na primjer radili u Starbucksu. Uglavnom sam nalazila ljude poput sebe. Bili su bijeli, u ranim dvadesetima, relativno privlačni, mršavi i govorili su engleski.

Shvatila sam odakle dolazi moja predrasuda. Bio sam ‘dovoljno dobra’ da nađem posao na takvom mjestu. Ljudi s dobrom pozadinom poput moje ne bi trebali završiti na istom mjestu gdje rade oni koji ne bi mogli bolje ni da pokušaju.

Da ste bjelkinja u ranim dvadesetima, bili bi ismijavani da radite u McDonaldsu. Sigurno vas zbog toga ne bi ismijavali da ste recimo osoba s nekom fizičkom manom ili da ste sredovječna imigrantica. Njihovi prijatelji im ne govore posprdno da nađu pravi posao. To je posao koji bi trebali imati.

McDonalds je grozan i mastan, ali moja sramota što tamo radim nije proizlazila iz toga što okrećem hamburgere. Proizlazila je iz toga što bih trebala biti bolji od toga. Trebala bih biti pametnija, sposobnija, marljivija i talentiranija od ljudi s kojima sam radio. Zasluživala sam dobar posao. Imala sam prenapuhanu sliku sebe koja dolazi s životom punim povlastica.

Profesor tri mjeseca jeo samo u McDonaldsu i smršavio 17 kg, evo kako!

Shvatila sam da je moj stav prema poslu odvratniji od masnog pomfrija. Nisam po ničemu bolja od drugih zaposlenika McDonaldsa.

Ok. Imamo druge vještine. Ja nemam mišiće i ne mogu se najbolje nositi s takvim poslom. Uvijek ću biti bolja za stolom nego u fizičkom radu. Ali to nije zato što sam pametnija ili više vrijedim od nekog radnika u McDonaldsu. 

Postoje različite vrste rada. Samo zato što rad koji obavljaju marginalizirane skupine tretiramo kao manje vrijedan, ne znači da je to istina. 

Ja nisam vrijedna kao moji kolege koji odrade smjene i po dvadeset sati, pazeći da svaka mušterija dobije svoj ponoćni zaloga. 

Ja nisam pametna kao naš menadžer-inženjer koji je naučio popravljati sve strojeve kako ne bi morali zvati mehaničara.

Nisam organizirana poput ljudi koji na tjednoj bazi predviđaju i naručuju namirnice za tisuće mušterija, znajući da ako uprskaju, neće imati posla samo s ljutitim šefom. Mušterije su uvijek spremne na uvrede i bijes ako nestane kečapa. Ja nisam dovoljni strpljiva da se nosim s tim.

Te stvari su vještine. I ako mislite da vas vaš posao čini boljim od njih, u krivu ste.

Za mene je vrijeme koje sam provela u McDonaldsu neprocjenjivo. Nikad više ne želim vidjeti pomfri ni raditi hamburgere, ali sam naučio nešto važno. Počela sam skidati sa sebe sloj arogancije. Više ne dehumaniziram ljude zbog njihovih poslova. Prestala sam poistovjećivati korporacije s njihovim vojnicima.Razvila sam empatiju.

I ako bi rad u McDonaldsu trebao biti sramotna točka u mom životopisu, ne kužim zašto.

Tekst preveden sa stranice Medium.com.

Odgovori