Anketa pokazala jesu li mladi spremni za tržište rada: ‘Nitko ne zna kako će svijet izgledati’
Rezultati projekta koje je nedavno predstavio Ured UNICEF-a za Hrvatsku i Savjetodavni odbor za dječja prava i društveno odgovorno poslovanje, pokazuju štošta toga o mladima i njihovom ulasku na tržište rada. Mladi, naime, kao glavnu prepreku pri zapošljavanju vide nedostatak pripreme za rad te previsoka očekivanja poslodavaca. Više o tome rekla nam je Lidija Gamulin iz Ureda UNICEF-a za Hrvatsku i profesor s EFZG-a, Mislav Ante Omazić.
Foto: Priscilla Du Preez, Unsplash
Ured UNICEF-a za Hrvatsku i Savjetodavni odbor za dječja prava i društveno odgovorno poslovanje, predstavio je rezultate projekta koji, među ostalom, pokazuje jesu li mladi spremni za ulazak na tržište rada i postoje li u Hrvatskoj odgovorne poslovne prakse koje olakšavaju prelazak mladih iz školovanja u svijet ‘velikih’. U projektu je, inače, sudjelovalo više od 90 studenata i studentica završnih godina Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom profesora Mislava Ante Omazića.
Riječ je, naime, o projektu koji je UNICEF pokrenuo s ciljem poticanja mladih da koriste postojeće i stvaraju nove prilike za osobni rast, ali i razvoj cjelokupnog društvu. Dio projekta bila je i anketa ‘Što mladi trebaju da budu konkurentniji na tržištu rada’, koju je tijekom prosinca 2021. godine ispunilo više od 230 mladih u dobi od 16 do 25 godina. Više o tome rekla nam je Lidija Gamulin iz Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.
Paradoks kod pripreme za tržište rada
– Rezultati ankete pokazali su kako približno 70 posto ispitanih mladih smatra kako ih školovanje u potpunosti ili djelomično priprema za ulazak na tržište rada. Međutim, ovdje dolazi do paradoksa jer najveći postotak ispitanika, njih čak 74 posto, prepreke pri zapošljavanju vide u nedostatku pripreme za tržište rada. Ostali, pak, prepreke vide u previsokim očekivanjima poslodavaca od novih mladih zaposlenika, objašnjava Gamulin.
Gamulin, također, ističe da ispitani mladi kao prvog poslodavca najčešće vide poduzeće te ih više privlače manje plaćeni poslovi s mogućnošću razvoja ili napredovanja i zaposlenje kod poslodavca koji vrednuje održivost i društvenu odgovornost. Gledajući prema poslodavcima, Gamulin kaže da ispitanici imaju jasna i visoka očekivanja – žele više mogućnosti za izgradnju vlastite zapošljivosti kroz omogućavanje stručnih praksi, mentoriranje ili pripravništvo i organiziranje treninga za stjecanje vještina 21. stoljeća.
– Mladi generalno žele veći angažman poslodavaca, bolje osluškivanje potreba i realna očekivanja kada je u pitanju prvo zaposlenje koje u pravilu podrazumijeva nedostatak radnog iskustva. Komunikacijske vještine prepoznate su kao najvažnije za bolju zapošljivost mladih, a kvalitetnu komunikaciju očekuju i od poslodavca, dodaje Gamulin.
Napomenula je i kako je anketa provedena na prigodnom i nereprezentativnom uzorku te da se rezultati ne odnose na sve mlade u Hrvatskoj. Ipak, kaže da su oni važan orijentir jer su potvrdili koliko je važna uloga poslovnog sektora u podršci mladima pri ulasku u svijet rada. Kaže da su kroz projekt dobili uvide u prakse koje pojedina poduzeća u Hrvatskoj provode kako bi pripremili mlade za tržište rada i zaposlenje, što je od izrazite vrijednosti.
Poduzeća i više nego susretljiva za istraživanje
– Među praksama koje su mladi mapirali u poduzećima u najvećoj mjeri se ističu programi plaćenih stručnih praksi, pripravnički programi koji na strukturiran način mlade uvode u posao, mentorstva, stipendije, edukacije i treninzi za mlade usmjerene na stjecanje relevantnih znanja i vještina, suradnje s obrazovnim institucijama, organizacija događanja namijenjenih učeničkoj i studentskoj populaciji, stručna podrška u izradi diplomskih radova i studentskih projekata, pružanje podrške mladima iz ranjivih skupina pri ulasku na tržište rada i drugo, navodi Gamulin.
O samom procesu mapiranja poduzeća, upitali smo profesora Omazića s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Studenti su, kako kaže, bili podijeljeni u 16 istraživačkih timova te je svaki od njih bio odgovoran za mapiranje odgovornih poslovnih praksi jednog poduzeća. U inicijalnom koraku, poduzeća su ispunjavala upitnik na temelju kojeg su studenti dobili osnovne informacije o praksama koje poduzeća provode kako bi podržali stjecanje vještina i zapošljivosti mladih.
– Na temelju upitnika, studenti su obavljali razgovore s predstavnicima poduzeća, nakon čega su studije slučaja gradili oko tema, odnosno područja u kojima poduzeća rade najveći iskorak u odnosu prema mladima. Naravno, svaka je studija slučaja prošla evaluaciju mentorica i mene te je autoriziran od strane uključenih poduzeća. Želim naglasiti i kako su studenti bili uistinu visoko motivirani, a ovaj im je projekt omogućio izvrstan uvid u načine poslovanja različitih hrvatskih poduzeća.
Na pitanje kako su poduzeća reagirala, Omazić kaže da su bili i više nego zadovoljni s njihovim odazivom i susretljivošću. Predstavnici poduzeća bili su ljubazni i otvoreni za razgovore sa studentima te su im dali točne, precizne i konkretne odgovore i informacije, što je bilo izrazito važno za cjelokupno istraživanje.
‘Nitko ne zna kako će svijet izgledati za dvije godine’
– U ovom je istraživanju sudjelovalo čak 16 poduzeća, što samo potvrđuje da su poduzeća i poslodavci u Hrvatskoj itekako prepoznali važnost pružanja podrške mladima prilikom ulaska na tržište rada. Možda je važno istaknuti kako je interes poduzeća bio i veći od kvote koju smo imali, što svakako ukazuje da oni itekako aktivno prate interese i želje budućih zaposlenika te prepoznaju važnost studenata i u njima vide svoju sadašnjost i budućnost, navodi Omazić.
Profesor nam je na koncu otkrio i kako ga rezultati ankete – nisu iznenadili. Kaže da je fakultetima cilj mlade pripremiti za tržište rada, ali paradoksalno tvrdi da ih fakulteti na to nikada neće moći u potpunosti pripremiti. Budućnost je, kako kaže, nepredvidiva, a trendovi u poslovanju izrazito su promjenjivi.
– Nitko ne zna kako će svijet izgledati za dvije godine a kamoli za 20 ili 30. Uloga budućih poslodavaca je tim više veća, usudio bih se reći čak i presudna. Više stručnih praksi, mentorstava, programa pripravništva te sličnih projekata i praksi jedina su rješenja ovog problema. S druge strane mladi ljudi moraju biti proaktivniji, svjesni da će cijeli život morati ulagati u vlastite kompetencije ako žele biti konkurentni na suvremenom tržištu rada. Nitko to ne može napraviti umjesto njih, zaključuje Omazić.
