Kako stići od Zagreba do Varaždina u samo sedam sati! (ili što napraviti kad ti “rikne” auto)

Ah, slatka čuda tehnologije. Da mi je netko ikad rekao da se udaljenost od 60 kilometara može prijeći za sedam sati, ne bih bila pretjerano impresionirana. Mislim, ako netko jako brzo trči i ima toliku snagu volje, ne vidim u tome ništa čudno. No, kad bih doznala da je riječ o vožnji automobilom… Pa, to bi me malo više impresioniralo, odnosno uglavnom prenerazilo. Ali sad znam da je i to moguće…

foto: Autoškola Danko

Dakle, zamisli situaciju: petak je ujutro. Dokrajčen si, faks je tek počeo, ali već je iz tebe isisao i zadnju trunku volje za životom – a još treba preživjeti cijeli ovaj dan. Kad najednom dobiješ obavijest da je popodnevno predavanje otkazano. Koja milina! Odmah pišeš mami poruku da dolaziš doma i počneš se radovati gozbi koja će te sigurno dočekati. Počneš i tražiti prijevoz, ali ne tražiš dugo – tvoj frend iz razreda baš se sprema voziti doma s još dvoje vaših prijatelja. Doduše, vozit će posuđeni auto, ali on već dugo vozi, a i trenutno te nije briga za to. Kakav luksuz – vožnja autom! Znači, bit ćeš kod kuće za dvostruko manje vremena nego da se drmusaš u busu okružen strancima. Krećete u 14, dakle najkasnije u 15:15 bit ćeš doma na ručku. Čak namjerno biraš ništa ne jesti prije puta, da dolazak bude još slasniji.

I tako krenete ti i prijatelj-šofer, pokupite jednog kolegu, krenete pokupiti i kolegicu (tako jedni druge nazivate otkad ste “akademski građani”) kad najednom – BIIIIIP. Svima vam srce poskoči. Crvena lampica označava pregrijavanje motora. Stanete na prvom parkirnom mjestu koje je, hvala nebesima, odmah do vas. I ŠTO SAD?

Inače sam oduvijek bila paničar pa sam često prilikom vožnje zamišljala kakve bismo sve horore doživjeli kad bi nam auto nasred ceste jednostavno “riknuo”, kako se to poetično kaže. A naravno, čim počneš o nečem takvom razmišljati, svemir ti vrlo velikodušno odluči to i ostvariti. Pa ako se nekim slučajem i ti ovakvih stvari često pribojavaš, ne brini, donosim savjete nas stručnjaka koji smo uspjeli preživjeti cijelo popodne u neispravnom automobilu:

Provjeri stanje automobila prije nego što kreneš

Da, da, to je ono što su nas učili u autoškoli – svakodnevna provjera, što li. E pa naša je provjera uslijedila nakon paljenja lampice, kad smo već bili zakopani duboko u centru i sastojala se od toga da je netko od nas mudro izjavio da “nešto s motorom ne štima”. (Ne bih nikad pogodila s obzirom na to da je iz prednje strane auta izlazio vrlo suptilno svijetli oblačić dima.) Možda bi zbilja bilo dobro svako malo “skenirati” cijeli auto da vidiš je li sve u redu.

Budi upoznat s time kako automobil funkcionira i imaj potrebne rezervne dijelove uvijek sa sobom

Priznajem, ja nemam pojma o autima – zato dečki, kao, imaju. Ipak smo završili svatko na svojoj stranici wikiHow-a ili YouTube “tutoriala”. I kad smo se napokon uvjerili da u spremnik zbilja samo trebamo uliti vode, shvatismo da nitko vodu nema. (A ako nemamo vodu, možeš misliti da će netko iz džepa najednom izvaditi antifriz…) Ni u autu, naravno, nismo našli ništa korisno.

Potraži pomoć od drugih

Bolje je da s mašinama radi netko tko ima više iskustva s njima. Sva sreća pa je naišao neki jako ljubazan gospodin koji je polako, jako polako otvorio spremnik iz kojeg se sve dimilo i u njega ulio vodu i ostatak svog antifriza… Netko od nas inače bi vjerojatno samo otvorio spremnik na jen-dva-tri i… Uf, i tko zna što bi bilo. Sad se sve činilo okej, upalili mi auto bez problema i tako smo opet vrlo radosno krenuliii…

Nemoj paničariti

Iiii BIIIP. Opet. Nije prošlo ni pet minuta. Naravno, važno je u takvim trenutcima ostati smiren, a ne se početi tresti, vikati i slično… Khm.

Ne oslanjaj se na “tips and tricks” raznih “stručnjaka”…

Dobro, nama je zapravo ovo pomoglo, ali sumnjam da je općenito baš sigurno. Da skratim, motor se i dalje pregrijavao pa je netko od nas zvao nekog i dobio savjet da upalimo grijanje na najjače i otvorimo prozore pa ćemo moći normalno voziti barem tih sat vremena. Jer, kao, sva ta “pregrijanost” iskorištava se da bi nas grijala – logično. I ovo je zbilja funkcioniralo (bilo je prekrasno voziti se na suvozačkom dok ti u lice s obje strane puše jaki vrući zrak zajedno s oštrim propuhom iz prozora). Sve dok netko nije rekao “ma možemo sad malo smanjiti grijanje, neće se ništa desiti.” I tako smo živi i zdravi došli čak do autoceste – kad opet BIIIIP. Ovaj stravičniji od svih onih prije. Zaustavili smo se na traci za zaustavljanje (gle čuda) i nakon puno besmislenih pokušaja, odustali smo od nade da ćemo tim autom stići do doma. Nekako smo se u njemu, kad se opet malo ohladio, iskobeljali do prvog izlaza i stali negdje kod nekog prekrasnog polja.

NE PANIČARI

Zbilja, to nikome ne pomaže, a ako si vozač samo vas sve stavlja u dodatnu opasnost. Istina, sve je malo počinjalo ličiti na neki loš hororac. Bili smo okruženi visokom travom, mobiteli su se svima već polako praznili… I bili smo gladni. Pogledala sam na sat, bilo je već 5. A ja sam trebala dotad pročitati barem 100 stranica teksta, prijateljica je trebala imati zadnji sat vožnje pred ispit (zamisli ironije), prijatelj je trebao već biti na treningu… Okej, možda ipak smiješ maalo paničariti.

Jednostavno ODMAH nazovi nekog i zamoli da dođe po vas

Ništa se drugo ne isplati. Ako auto neće, neće. Imaju i oni pravo na slobodnu volju, ne? Napokon smo i mi shvatili da ne možemo više ništa sami napraviti i nazvali odraslu osobu da dođe po nas (mislim, odraslu u onom pravom smislu riječi). Ali to je značilo još barem sat i pol čekanja. Mislila sam da je to odlična prilika da malo porazgovaram s prijateljima koje inače nisam ni vidjela otkad su predavanja počela, ali taj razgovor svodio se na “ne mogu višeeeee”. Taman kad smo odlučili iskoristiti vrijeme da radimo nešto korisno (čitanje, rješavanje zadaće) sunce je počelo zalaziti. U kombi koji je došao po nas ukrcavali smo se kao životinje na Noinu arku, barem sam na to pomislila kad smo ulazili.

I na kraju, ostani optimističan!!!

To smo zbilja bili, i to očito previše. Svaki put kad smo pomislili da napokon krećemo (a to se dogodilo barem šest puta), netko bi uskliknuo nešto poput “Ma evo nas u Varaždinu za 45 minuta!” ili “Rekao sam vam ja da će radit”… I sve bi opet pošlo po krivu. Čak i dok smo iznemogli jedva nekako došli u 9 navečer do svog dragog rodnog grada, usudila sam se reći: “Pa barem smo stekli korisno iskustvo! To nam svima može biti auto-škola za život, hehe.” Prijateljica me samo mrtva hladna pogledala i rekla s gađenjem: “Ja nakon ovog sutra ujutro moram sjesti za volan polagati vozački.”

Dodatni savjet: nedaj da te sve to traumatizira.

Iako sam nakon ovog svima govorila kako “odsad svugdje idem busom”, kad mi se onaj isti prijatelj-šofer javio u nedjelju navečer – idem u zg, ovaj put sa svojim autom, trebaš prijevoz? – bilo je to jednostavno preprimamljivo da odbijem. (Pa bit ću tamo za manje od sat vremena!) I ovaj put zbilja smo stigli, autocestom, živi, zdravi, sretni.

P.S. Položila je.