Pretraga

Danas će sahraniti moju omiljenu profesoricu sociologije iz srednje: Ovim se opraštam od nje

A- A+

Nakon duge i teške bolesti, Srednja škola Ivana Lucića oprostila se od prerano preminule kolegice Nikice Ilak. Za njom tuguju kolege i generacije učenika. Jedan od tih učenika je i autor ovih redaka. Prisjetio se đačkih dana i omiljene profesorice sociologije koja će ovog ponedjeljka biti sahranjena.

foto: pixabay

Kraj je petominutnog malog odmora. Ja sam već po običaju vukao prve dimove cigarete kad mi je prijateljica viknula s vrha stepenica.

– Ajde, zvonilo je. Ona stroga nan je sad, ne smimo kasnit.

Tim je riječima najavila prvi sat iz sociologije i profesoricu Nikicu Ilak. Naravno da nismo znali tko je ona. Naravno da smo se, onako tinejdžerski, vodeći se lovačkim pričama starijih učenika pred kolegama pravili da znamo. Eh, koliko smo samo bili u krivu.

Nikada nije ‘predavala’

Nije nam dugo trebalo da to shvatimo. Da uvidimo da profesorica Ilak uopće nije babaroga kakvom su nam je prikazivali. Štoviše, nijednom se predmetu nismo veselili kao sociologiji i nijednoj profesorici kao njoj; ali nismo ga priželjkivali zato što smo na tom satu životarili, slušali glazbu, pisali šalabahtere za ispit nakon ili lakirali nokte.

Ne. Sociologiju smo voljeli unatoč, a vjerujem dobrim dijelom i upravo zbog toga što smo u svakoj sekundi predavanja – sudjelovali. Profesorica Ilak nikada nam, zapravo, nije ‘predavala’. Ona je sa svojim učenicima razgovarala. Kao da smo jednaki, kao da smo bitni, kao da smo kolege.

Sociološke teorije koje su po sebi često znale biti suhoparne nikada nije recitirala ex cathedra. Tražila je primjere, aktualne pojave u društvu, prezentirala misaone eksperimente. Zašto ćemo u masi ljudi lakše prijeći cestu na crveno, koje su sličnosti navijačkih i vjerskih skupina, zašto su pitanja na referendumu uvijek ‘frejmana’ na način da se ono što se želi nametnuti prihvaća, kako je moguće da je toliko običnih ljudi podržalo Hitlera… To su samo neka od pitanja na koja bi znali potrošiti i cijelih 45 minuta koje smo tjedno imali. Odgovora do kojih smo tada došli se uglavnom više ni ne sjećam, no to na kraju dana nije ni bitno.

Naučila nas je misliti

Ono što je bitno ostalo je vrlo lucidno u mojim sjećanjima, a to je kako smo do tih odgovora došli. Do njih smo došli zajedno: raspravom, diskusijom, sučeljavanjem argumenata.

Profesorica Ilak, od sveg znanja koje nam je kao sociologinja mogla dati, prenijela ono najvažnije: naučila nas je kritički misliti i potaknula nas da to radimo često. Podsjetila nas je da smo kao ljudi rođeni da istražujemo i da se uvijek, ali uvijek pitamo – zašto? Onu zdravu, potrebnu dozu skepse koju je sistem u nama uspio gotovo zatomiti (svaka čast iznimkama!) trgnula je, probudila i podigla na noge.

Više se nećemo sresti na pješačkom

Zadnji put smo se vidjeli prije gotovo šest godina. Bilo je to jutro nakon maturalne. Jako smo ju voljeli pa smo ju noć prije, što nije bio čest slučaj kod profesora koji nisu razrednici, pozvali da nam uljepša našu večer. Nije mogla doći.

Petero-šestero mamurnih maturanata u rano je jutro vidjela preko puta ulice. Zaustavila nas je na pješačkom prijelazu da nam se ispriča što nije došla i da nam kaže kako je ponosna na nas jer smo izrasli u divne, mlade ljude. I sad nas je zauvijek napustila. Više nikada neću čuti njen smijeh; više nikada nećemo najnoviju političku aferu staviti u širi sociološki kontekst; i što mi je osobno najteže od svega, više ju nikada neću imati prilike sresti na nekom pješačkom i reći joj kako je upravo ona umnogome pridonijela da od nas, bubuljičavih sedamnaestogodišnjaka koji pojma o pojmu nemaju, postanu odrasli ljudi.

Profesorice, hvala Vam na svemu

Nikad nisam bio dobar s rastancima. Sve što mi padne na pamet reći čini mi se suvišno, glupo i trivijalno. No, Vaši su kolege iz Srednje škole Ivana Lucića u Trogiru lijepo saželi sve moje misli i osjećaje.

“Za dobre i drage ljude mislimo da nas nikada neće napustiti… Otišla je naša draga kolegica Nikica, bez oproštaja, bez rastanka, otišla da bi živjela u našim mislima, srcima, uspomenama i generacijama svojih učenika, baš onako vedra, jedinstvena i puna mladenačkog borbenog duha. Falit će nam tvoj zvonki smijeh jer bila si dobri duh zbornice, bila si glas razuma, žena velikog srca i zlatnih ruku. Tvoj odlazak veliki je gubitak za sve nas. Odmori se od svih borbi i muka i hvala ti na svemu! Mirno ti Nebo želimo”.

Danas će sahraniti moju omiljenu profesoricu sociologije iz srednje: Ovim se opraštam od nje
Share via
Copy link
Powered by Social Snap