Pretraga

Kako je Blaženka Divjak izdala obrazovanje: 10 važnih stvari koje nije napravila

Premda se po agresivnom PR-u možda čini da su velebni uspjesi HNS-ove perjanice Blaženke Divjak, surova je stvarnost resora otkad je pod njenom palicom. Od svojih je obećanja uspjela provesti tek neke parcijalne politike, a s mnogim se problemima, zarad kojih je nekada glasno prosvjedovala, nikad nije pošteno uhvatila ukoštac. Dani su joj sada odbrojani, a povratak u Ministarstvo i politiku uopće nevjerojatno neizgledan. Kao svojevrsni dar, prvi u nizu, ministrici na odlasku sastavili smo deset stvari koje u ove tri godine nije napravila za znanost i obrazovanje.

Blaženka Divjak
Foto: Youtube screenshot; Saint Louis Chess Club

Bio je ponedjeljak, 12. lipnja 2017. Blaženka Divjak s osmijehom je na licu ispratila Pavu Barišića i sjela u, kako je tada rekla, goruću fotelju na Donjim Sveticama. Koliko će goruća biti te kojom će se silom ona truditi da ju ohladi nitko tada nije mogao ni zamisliti. Za koji dan će tu goruću, no udobnu fotelju zamijeniti ipak nešto neudobnijom, onom profesorskom. A mi smo joj za teške dane pripremili nekoliko darova. Ovo je prvi u nizu.

Nije provela Cjelovitu kurikularnu reformu

Najveći krimen ministrice Divjak sastoji se u tome što, unatoč najavama, nije provela Cjelovitu kurikularnu reformu. Škola za život, o čemu smo svojedobno pripremili seriju tekstova, nije Cjelovita kurikularna reforma jer – jednostavno – nije cjelovita. Još kad je pokrenut eksperimentalni program Škola za život bilo je jasno da neće ući svi kurikularni dokumenti. Preciznije, Okvir nacionalnog kurikuluma te Nacionalni kurikulumi za pojedine razine i vrste odgoja i obrazovanja nisu bili predmetom eksperimentalne provedbe jer, kako se tada pravdala ministrica, “za te dokumente trenutno ne postoji temelj u Zakonu”.

Školu za život, osim činjenice da je izgubila cjelovitost, pratile su i brojne druge kontroverze. Kurikulumi nisu bili spremni, uvođenje informatike bilo je puno nepravilnosti, a na pitanja nismo mogli dobiti odgovore, tableti su kasnili, a edukacije, sudeći po nezadovoljstvu učitelja i nastavnika, nisu bile dobre. Ukratko, Škola za život necjelovita je, kompromisom, nejasnoćama i tajnama obavijena verzija Kurikularne reforme.

Nije donijela novi Zakon o znanosti

Nedugo nakon dolaska na čelo Ministarstva, Divjak je zaustavila promjene Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, tzv. Lex Boras. Nakon javnog savjetovanja shvatila je da se radi o problematičnom prijedlogu, a o njemu je i prije ministarske funkcije imala negativno mišljenje. Tvrdila je da se radi o zakonu koji u prilog ide pojedincima, a ne sustavu.

No, neovisno o tome, važeći Zakon bio je i još uvijek jest manjkav u nekoliko pogleda. Recimo, Zakon ne definira sveučilišnu autonomiju što (je) često dovodi(lo) do nejasnoća i sukoba oko nadležnosti institucija, a postojeći sustav napredovanja štiti mediokritete, ne nagrađuje izvrsne te u veoma nepovoljni položaj stavlja mlade znanstvenike i nastavnike. Zbog navedenih, ali i inih drugih problema, ministrica je najavila da će u svom mandatu donijeti novi Zakon. Državni tajnik za znanost i EU fondove te desna ruke ministrice Tome Antičić trebao je biti zadužen za to pitanje. Zakon nije donesen niti je u javnom savjetovanju, no danas je magično osvanuo dokument prijedloga novog Zakona o znanosti na službenim stranicama MZO-a. Dogodilo se to, naglasimo, tek nešto više od dva dana pred parlamentarne izbore.

Nije osigurala veće koeficijente za prosvjetare

Ministrica Divjak dosta je simpatizirala povećanje plaća nastavnicima. Zahtjev za uređenjem koeficijenata složenosti poslova na način da se nastavnicima povećaju za 6,11% je dočekala s odobrenjem. Kada je štrajk krenuo odlučno je istaknula kako treba ispraviti nepravdu po pitanju koeficijenata. Ministrici je suflirao i HNS, stranka koja ju je de facto dovela u Ministarstvo, porukama da su plaće učitelja premale.

No, Vlada im nije ponudila što su tražili, a Divjak je počela muljati. Najavljivala je nove ponude i sastanke kojih nije bilo, a onda je u nekom trenutku slavodobitno od svega oprala ruke rekavši da je “svoj dio posla zasad obavila”. U nekom je trenutku i odgovornost počela prebacivati na druge aktere kazavši kako više ne može sudjelovati u “igrama moći između sindikata i Vlade”. Na kraju je, u političarima osobito svojstvenoj maniri, priču o povećanju koeficijenata za 6,11% prigodno zamijenila povećanjem dodataka na plaću u iznosu od 2%.

Nije riješila anonimne prijave inspekciji

Nakon što je 8.123 nastavnika peticijom zatražilo ukidanje anonimnog prijavljivanja učitelja i nastavnika inspekciji, Ministarstvo znanosti i obrazovanja najavilo je izmjene Zakona o prosvjetnoj inspekciji. Ministrica je tada osnovala povjerenstvo koje se trebalo pozabaviti izmjenama Zakona, a tu su nastale i neke iskre između nje i čelnika sindikata koji s tom informacijom nisu bili upoznati. Na kraju pak, ambicioznoj najavi i formiranju povjerenstva usprkos, Zakon nije donesen niti je u postupku javnog savjetovanja.

Nije provela upravne nadzore nad Sveučilištem u Zagrebu

Jedan od prvih ambicioznih koraka ministrice Divjak bio je pokretanje upravnog nadzora nad zakonitošću odluka Sveučilišta u Zagrebu. Prvi upravni nadzor pokrenut je oko spornog imenovanja vršitelja dužnosti prodekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Drugi upravni nadzor pokrenut je na zahtjev Nezavisnog sindikata u vezi sa spornom promjenom statusa Hrvatskih studija iz Sveučilišnog centra u Sveučilišni odjel. Treći upravni nadzor pokrenut je također zbog odluka o Hrvatskim studijima, no ovog puta u vezi s navodno nezakonitim prekomjernim zapošljavanjem na toj instituciji. Mandat joj je de facto istekao, a upravni nadzori nikad nisu dovršeni. Ministrica se u nekoliko navrata, podsjetimo, pravdala time da Sveučilište ne dostavlja potrebnu dokumentaciju.

Nije dala ni uskratila dopusnicu Hrvatskim studijima

Priča s Hrvatskim studijima jedna je od zanimljivijih. Zbog sporne promjene statusa iz sveučilišnog centra u sveučilišni odjel, Ministarstvo je najmanje triput javno izjavilo da su, prema provedenoj analizi, stava da su Hrvatski studiji ilegalno ustrojeni i da nezakonito izvode nastavu. Iz tog razloga, ministrica im nakon isteka 3 godine od Pisma očekivanja nije dala potvrdu dopusnice. Tvrdila je, ponavljamo, da Hrvatski studiji po Upisniku visokih učilišta imaju dopusnicu. Ona im, pak, u okviru postupka akreditacije nije htjela izdati potvrdu dopusnice. “Stav je Ministarstva da da se ne može izdati potvrda onim visokim učilištima koja djelatnost obavljaju suprotno propisima”, tad su nam odgovorili. No, ministrica je, prema Pismu očekivanja, trebala dopusnicu potvrditi ili uskratiti, a nije učinila ni jedno ni drugo. Odabrala je prebacivati lopticu odgovornosti na akreditacijsko povjerenstvo i Agenciju za znanost i visoko obrazovanje. U međuvremenu, Hrvatski studiji postali su fakultetom, tu se žalila na navodne nepravilnosti pri upisu Fakulteta hrvatskih studija u registar, no sud je odlučio kako njene primjedbe nisu utemeljene. Tako danas Fakultet hrvatskih studija nikada nije dobio potvrdu ni uskratu dopusnice od ministrice Divjak, unatoč tome što je ta institucija po njenom mišljenju gotovo tri godine bila u ilegali.

Nije uvela nastavu u jednoj smjeni

Ministrica je još prije godinu i pol najavila uvođenje nastave u jednoj smjeni na razini cijele države. To je u startu bio suviše ambiciozan projekt, uzevši u obzir da su u školskoj godini 2019./2020. čak 823 škole u Hrvatskoj još uvijek radile u 2 smjene. Osim toga, imamo ih nekoliko koje rade u tri smjene. Pogodite, nastava u jednoj smjeni tek je neostvareni san, a ovo je još jedno na listi obećanja ministrice čijem se ispunjenju nije ni približila. Dodamo li tome i glavnu točku njezine kampanje za nadolazeće parlamentarne izbore – uvođenje cjelodnevne nastave – nije jasno kako to misli postići bez jednosmjenske nastave kao nužnog preduvjeta.

Nije riješila problem prodaje soba u domovima

Posljednje tri godine detaljno izvještavamo o kupoprodaji mjesta u studentskim domovima. U kolovozu 2017., kada smo krenuli istraživati tu pojavu, Ministarstvu uputili imena preko sto ljudi koji su nezakonito prodavali ili kupovali mjesto u studentskim domovima. Ministrica je u par navrata rekla kako najoštrije osuđuje takvo postupanje među studentima te upozorila da je kazna za ilegalnu kupoprodaju mjesta u studentskim domovima čak i do 5 godina zatvora. No, osim oštrih osuda ništa konkretno zapravo nije poduzela. Taj fenomen, osim na naš upit, nije javno problematizirala, a neke promjene u odnosu na prije ne vidimo.

Nije riješila pitanje Kampusa Borongaj

O propalom projektu Kampusa Borongaj izvještavali smo u nekoliko navrata u posljednje četiri godine. Podsjetimo, još 2007. godine završena je prva faza projekta, a drugu nikada nismo dočekali. Nadležnost za Kampus dijele Sveučilište u Zagrebu, Grad Zagreb i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. No, bez obzira što je pod njenom ingerencijom ministrica Divjak tom se problematikom izgleda nije bavila ni najmanje. Svjedočili smo tomu kad joj je Domagoj Hajduković uputio zastupničko pitanje o planovima za Kampus Borongaj. Ministrica Divjak tada je rekla da “Sveučilište u Zagrebu samostalno provodi projekt izgradnje Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj”. Ministarstvo je, da pojasnimo, trebalo biti jedan od glavnih aktera u toj priči.

Zajednički nazivnik svih neispunjenih obećanja i neriješenih problema leži u tome da Blaženka Divjak još uvijek nije naučila preuzeti odgovornost za svoj resor. Posebno se to pokazalo u štrajku te epidemiji koronavirusa kada je svu odgovornost za preuzimanjem kormila nad školstvom prebacila na Vladu – čijim je ona dijelom – odnosno na epidemiologe koji nisu i nikad neće biti obrazovni stručnjaci.

Nije uvela zaključivanje ocjena na polugodištu

Nedugo nakon što je postala ministrica, Divjak je najavljivala kako će vratiti zaključivanje ocjena na kraju polugodišta. Mandat je pri kraju, to se nije dogodilo, a ministrica se pravda tvrdnjom kako za to nisu stvoreni preduvjeti.