Pretraga

Profesore, koliko je za dva?

Koliko puta ste doživjeli scenu u razredu gdje profesor nekome da dvojku koju učenik sretno prihvati? Riječ je o pojavi koja se proširila i na akademsku razinu. Uči se za prolaz, a ne za znanje. Kako smo došli do toga da mladi ne žele napredovati, jesu li za sve krivi sami oni ili i sustav koji ne radi razliku između onih koji imaju odličan i dovoljan. O tome u velikoj analizi razgovaramo s učenicima, studentima i profesorima koji su nam ponudili svoje viđenje sveprisutne pojave u hrvatskom obrazovnom sustavu.

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo da svaka iduća generacija maturanata postiže sve lošije rezultate državne mature, a sve je više i onih koji te iste ispite padnu i time ne upišu željeni fakultet. No, matura nije ni prvi ni zadnji ispit koji će maturanti morati položiti tijekom svog obrazovnog vijeka što je za bivše učenike i buduće studente prava noćna mora.

U tom moru ispita s kojima se mladi moraju suočiti, deprimira činjenica da je velik broj učenika i studenata demotiviran i nezainteresiran za napredak, promjenu te nisu željni znanja. Ponajviše se zadovoljavaju tek pokazivanjem dovoljne prosječne usvojenosti tog znanja. Zapravo, čak i oni koji žele napredovati, ulažu jako malo truda da se ti planovi ostvare pa svoje ambicije srežu već u korijenu.

Među svemu tome, glavno pitanje profesoru je “koliko je za dva?” koje se nerijetko čuje u srednjoj školi, a redovno na fakultetima te se time uči za čisti prolaz, a ne za dugotrajnije i opširnije znanje te dublje razumijevanje gradiva. Što o tome misle, pitali smo bivše učenike gimnazija i strukovnih škola te studente koji slično proživljavaju na fakultetu, ali i dvije profesorice koje su argumentirale svoj stav o problemu.

Ravnodušnost profesora

Kad razmišljaju o nekom predmetu, učenici ga najčešće povezuju s osobom koja ga predaje. Tada se tog nastavnika onda okrivljuje za lošu ocjenu i duge sate provedene slušajući dosadno gradivo od jutra do popodneva, a u toj situaciji najviše nastrada motivacija.

Identično razmišlja bivši učenik osječke opće gimnazije koji se u srednjoj zadovoljavao dvojkama i pokazivao mali interes za sudjelovanje u nastavi. Kao glavni razlog navodi rad profesora koji su u većini slučajeva radili ‘samo da odrade’ pa nije vidio smisla nadmetati se u okolini gdje svi sve rade bezvoljno jer moraju, poručuje nam osječki gimnazijalac.

– Ne možete vi tek tako očekivati od srednjoškolaca da dođu na nečiji sat u potpunom neznanju i onda im to gradivo uopće ne predstaviti nego ga preletite, kažnjavate ga ako je nezainteresiran za tu vašu groznu predstavu gradiva i onda očekujete da sutra opet dođe i sluša nekog drugog kako na isti način predstavlja neko drugo gradivo, koje mu do jučer nije bilo nimalo poznato, i tako u krug, govori nam učenik iz osječke gimnazije.

S njim se slaže studentica Ekonomskog fakulteta u Osijeku koja se srela s predavačima koji dva sata čitaju s prezentacije te na kraju nisu ni otvoreni za pitanja. Kaže, čini joj se da ni sami ne znaju objasniti na drugi način od onoga koji piše na papiru.

– Ne čudim se da studenti, a i učenici, izgube volju za takvim predmetima jer zašto se truditi oko nečega do čega nije stalo ni osobi koja je to magistrirala ili doktorirala? I onda je dvojka sasvim dovoljna, čisto eto da se prođe, i da nitko više ne pomisli na taj predmet, niti se sjeti tog profesora, poručuje studentica Ekonomije.

Naposljetku, oboje ističu kako predmete u kojima uočavaju trud profesora nije problem učiti jer im je stalo da vlastitim trudom pokažu kako cijene njihov rad i brigu.

Loše tehnike organizacije i kampanjsko učenje

No, profesori ipak nisu jedini krivci, već tu veliku ulogu igra i loša organizacija vremena. Postoje kolegiji koji nisu teški, no studenti ih ne stignu naučiti jer imaju većih obaveza oko onih predmeta čije gradivo moraju samostalno obrađivati pa se u konačnici i ocjene ravnomjerno raspodijele.

Problem organizacije ističe i studentica biologije koja smatra da većina studenata uči samo za prolaz jer su navikli raditi kampanjski pa ih pred rokove zapljusne ogromna količina gradiva koju moraju usvojiti. Uz to, umor i stres od pada ispita tjeraju učenike i studente da uče za dvojku, a ne da ganjaju prosjek koji žele.

S druge strane, učenik srednje škole u Prelogu za sebe tvrdi da nema problema s redovitim učenjem. No, primjećuje kako srednjoškolci pretjerano odgađaju svoje obaveze do zadnjeg trenutka da bi gradivo iz kojeg jedva dobiju prolaznu ocjenu zaboravili nekoliko dana kasnije.

– Ne vjerujem da se nezainteresiranost učenika događa samo radi letargičnosti profesora. Učenici također tu uzimaju poveći dio kolača jer se zapravo sve i nateže do zadnje sekunde školske godine, pa tako i više ocjene. Smatram da netko tko želi imati višu ocjenu treba biti i entuzijastičan i odlučan u tome, a ne moliti za odgodu odgovaranja za drugi tjedan, znajući da zapravo ništa neće naučiti, tvrdi preloški srednjoškolac.

FOTO: Učionica budućnosti u Karlovcu

FOTO: Učionica budućnosti u Karlovcu

Sustav nas uči da učimo, a ne potiče izvrsnost

Ipak, misli da je za nedostatak motivacije kriva treća osoba, a ne učenici i učitelji. Pitanje „tko nam je ukrao motivaciju?“ se pretvara u „što nam znače ocjene i školovanje?“. Neki mladi će reći da uče za upise na fakultet i siguran željeni posao, dok ostali ne razmišljaju toliko daleko u budućnost, a trenutne nagrade poput stipendija nisu svima jednako dostupne.

Stoga, s jedne strane imamo učenike koji nemaju volje učiti ni za prolaz, a s druge izvrsne učenike koji ne vide razlog zašto bi ostali izvrsni. Ispada li onda da učenici željni znanja zapravo budu potisnuti uslijed količine gradiva koja se mora obraditi pa se stavlja naglasak na površno usvajanje kompletnog znanja jer se jednostavno nema vremena za briljiranje u pojedinom?

Potvrdan odgovor na to pitanje daje bivša učenica zagrebačke XII. gimnazije koja ističe apsurdnost forsiranja prosječnosti u vidu dopunske i naposljetku produžne nastave, nasuprot manjku dodatne nastave za naprednije učenike.

-Davanje vise pažnje onima koji samo žele proći nije neobično s obzirom na to da cijeli naš sustav obrazovanja to forsira, ne pružajući mnogima da prošire svoje spoznaje te da osvijeste svoje potencijale. Ponajviše zbog prenatrpanog plana i programa koji teško, naravno postoje iznimke, dopušta da se izađe iz zadanih okvira, objašnjava učenica i tvrdi da je ipak velika odgovornost na profesorima koji u svemu tome uspiju naći vremena za poticanje izvrsnosti.

Posebno nepravednim smatra što će na kraju školske godine, nakon dva tjedna produžne nastave, učenik kojeg nije bilo briga ni na jednom satu možda imati istu ocjenu (2) kao i neki koji su se za tu ocjenu borili cijele godine.

Ocjene nisu mjerilo znanja, bitna je primjena

Malo drugačiji pogled na demotiviranost ima studentica Odjela za matematiku koja je u srednjoj uvijek bila odlikaš te težila proširivanju svoga znanja. Dolaskom na fakultet, okolnosti su se promijenile pa se osjeća opterećeno količinom posvećenosti koja se od nje traži samo za prolaz, a kamoli za višu ocjenu.

No, budući da joj ocjena ipak jednako ovisi o poznavanju teorije i sposobnosti rješavanja zadataka na kolokvijima, zadovoljna je ako može primijeniti svoje znanje na konkretne probleme.

– Očekivanja su velika i fakultet je zahtjevan, tako da mi nije problem što ne znam dokazati neki teorem za višu ocjenu ako pritom znam iskoristiti iskaz tog teorema pri nekom računu, kaže nam studentica.

S druge strane, primjena znanja može biti otežana lošom opremljenosti škola. Bivši učenik tehničke škole u Slavonskom Brodu upravo to zamjera svojim profesorima i kurikulumu jer su ga rad na zastarjeloj tehnologiji i forsiranje informacija o računalima koja se više aktivno ne koriste demotivirali za učenje i sudjelovanje u natjecateljskom okruženju. Osobno je imao puno veća očekivanja od tehničke škole kao pripreme za studij elektrotehnike u Osijeku, na kojem trenutno studira.

Nisu svi za sve – učenici su izvrsni u onome što vole

Postoji dio školaraca koji unatoč velikom naporu i uloženom trudu, nažalost, ne postižu željene rezultate već se godinama muče za prolaznu ocjenu. Jedna od njih je bivša učenica osječke opće gimnazije koja se oduvijek više pronalazila u društvenim predmetima nego u matematici, fizici i kemiji, koji su joj zadavali najviše glavobolje.

– U srednjoj sam učila neke predmete samo za dvojku, ali ne zbog nemotiviranosti nego jer su mi bili preteški. Učila sam i za više, ali nikad nisam uspjela dobiti više od dva, i to iz prirodnih predmeta, jer mi ne idu, a ostalo sam uvijek učila za više i dobivala više ocjene, poručuje bivša gimnazijalka koja trenutno studira na Filozofskom fakultetu gdje nijednom nije dobila dvojku, upravo zato što uči ono što ju zanima i u čemu je oduvijek bila dobra.

No, studentica zaključuje da neki uče samo za prolaz jer će na kraju studija biti ista diploma studenta koji je imao sve petice i studenta koji je imao dvojke, čega je i sama svjesna, no trudi se imati što bolje ocjene barem radi sebe, ako ne zbog budućeg zaposlenja.

U sličnoj situaciji je i studentica sestrinstva koja se također može pohvaliti visokim ocjenama, ali spominje kolege koji se nisu pronašli u tom pozivu i već na prvoj godini se muče s ispitima. Smatra da su mnogi upisali studij sestrinstva iz koristi jer su svi jako dobro upoznati s potražnjom medicinskih sestara u Hrvatskoj i u inozemstvu.

– Mislim da oni studenti koji su upisali ono što vole imaju dobre ocjene, a oni koji su upisali nešto samo radi studentskih prava jer nisu upali ni na jedan drugi fakultet, takvi jedva prolaze, poručuje studentica.

Što kažu profesori?

Ovo sve je jedna strana priče, komentari učenika kojima je dosta dosadnih profesora, ‘bubanja’ činjenica i opterećenosti gradivom. Za mišljenje o istoj temi smo pitali i dvije gimnazijske profesorice – matematike i etike – koje su se dosad susretale s nemotiviranim učenicima.

Matematika je uvijek među najozloglašenijim predmetima tijekom školovanja, a školarci rijetko pronalaze poveznice sa stvarnim životom nakon što se apsolvira usporedba s brojanjem jabuka i novca.  Profesorica matematike svjesna je tih stavova te kao svoj glavni cilj postavlja osposobljavanje svojih gimnazijalaca za uspješan upis fakulteta, ali i opremanje s dovoljno znanja da ih životna matematika ne prevari.

– Matematika i ocjena dovoljan usko su povezani, a ako još dodamo motivaciju u igru, čovjek bi pomislio kako će sad i Mujo i Haso uletjeti u priču. Uvijek pokušavam učenicima razbiti iluzije o zloglasnoj matematici i objasniti im kako, ako budu radili, neće imati problema s njom. Mislim da neke i uspijem uvjeriti u to, kaže profesorica koja razumije da je u njenom predmetu ocjena dovoljan često vrjednija od ocjene odličan jer neki učenici moraju uložiti puno više truda za nju, nego neki za peticu.

Učenike nije sramota neznanja

No, primjećuje kako mnogim učenicima njihovo nerazumijevanje gradiva ne predstavlja problem te su za to podjednako krivi i profesori i roditelji. Naime, učenici se jako rijetko susreću s posljedicama, bile one pozitivne ili negativne, a roditelji naposljetku ne znaju kako bi ‘podmitili’ djecu da uče. Isto je i s nastavnicima.

– Sjećate se onog osjećaja kada nešto ne znate na nastavi pa gledate u klupu i nadate se da vas nastavnik neće prozvati? Toga više nema. Učenike nije sram neznanja, oni vas gledaju u oči i nije im bitno. Učenici danas ‘ne plaču’ zbog lošeg uspjeha, ne donose odluke da će nagodinu biti bolje, ne postavljaju pitanja kako mogu popraviti ocjenu, nego koliko je dovoljno za dva. Zašto? Čini mi se da je društvu dovoljno postalo odlično i da tako funkcioniraju današnja djeca, poručuje profesorica.

S njom se slaže i profesorica etike čija nastava nerijetko obuhvaća razne oblike prezentacija, YouTube videozapise, filmove i mnoge druge edukativne sadržaje koji pomažu u približavanju tema poput eutanazije, abortusa, globalizacije i GMO-a učenicima te ih potiče na raspravu o pozitivnim i negativnim aspektima svakog problema.

Ipak, susreće se s neodgovornošću učenika koji su, prema njenom mišljenju, navikli da netko drugi misli na njihove obaveze umjesto njih.

– Znam reći učenicima da sve rade u zadnji čas, na što često dobijem odgovor da smo mi profesori već naviknuli na sve to. Tako da svi snosimo krivnju, od roditelja koji odrađuju sve umjesto djece i ne uče ih samostalnosti do nas profesora koji onda koliko god se trudili ne uspijevamo to popraviti i nastavljamo u istom ritmu, dodaje profesorica etike.

Mladi su dezorijentirani

U konačnici imamo generaciju maturanata koja već pred samu državnu maturu ne zna u kojem smjeru želi ići i kakvu karijeru želi stvoriti za sebe. Mnogi učenici su zato izrazito zahvalni samim profesorima koji su ih naučili kako zavoljeti predmet koji planiraju studirati i posvetiti se u životu, a naše profesorice se nadaju da su uspjele utjecati na odluke svojih učenika, čak i onih koji su nezainteresirani za učenje.

– Moramo im pokazati da ono što rade u školi ima neku svrhu. Često me pitaju što će nam ovo ili ono, a prema njihovim mišljenjima ništa im ne treba. Naš je zadatak i moralna obveza razuvjeriti ih da nije tako. Moramo vjerovati u učenike, a bilo bi u redu da oni vjeruju u nas. Nismo babaroge, samo želimo da odrastu u velike ljude, radnike i intelektualce, poručuje profesorica matematike.

Za kraj, profesorica etike zaključuje kako se bez zajedničkog razgovora, ne može doći do nastave koja odgovara svima.

– Svi se trebamo podjednako truditi, ali suludo bi bilo očekivati da su svi učenici zainteresirani za isti predmet ili istu nastavnu jedinicu jer ste svi različiti. I mi profesori konstantno moramo mijenjati svoj način rada i prilagođavati se, zaključuje profesorica etike.

I tko je kriv?

Po svemu sudeći, krivac za takvu situaciju nije jedinstven, već krivnju dijele pasivni učenici, profesori naviknuti na tradicionalni način predavanja (nasuprot informatički orijentiranim učenicima) te čitav obrazovni sustav koji nas naposljetku sve preoptereti mnoštvom nepotrebnih činjenica i manjkom praktičnog znanja.

Bez međusobne suradnje, teško će se doći do kompromisa, a opširnost kurikuluma će tjerati profesore da predaju svoje predmete baš kao da će svi studirati upravo njihov predmet. Učenici će i dalje misliti da profesori u slobodno vrijeme razmišljaju kako im zagorčati život, a ovi će se zbog tog negativnog stava mučiti u dokazivanju kako će im njihov predmet uvelike koristiti u životu. Iako, trigonometrijske jednadžbe, imena ruskih careva i vrste sufiksalne tvorbe u točno ovom trenutku učenicima nemaju previše smisla ni potrebe za spominjanjem.