Student koji je glumio s Potočnjakom: ‘Na naše predstave je dolazio s bocom kisika’
Legendarni glumac Žarko Potočnjak iza sebe je ostavio veliko glumačko nasljedstvo, a kod studenata kojima je predavao na Akademiji i Libertasu ostat će u posebnom sjećanju. Kakav je bio kao profesor, ali i koliko je požrtvovnosti dao za studente time riskirajući svoje zdravlje, donosimo u intervjuu s njegovim bivšim studentom s kojim je čak glumio u predstavi.
Foto: Miro Čabraja
Prošlog tjedna napustio nas je legendarni glumac Žarko Potočnjak u 76. godini. On je posljednjih sedam godina predavao na fakultetu Libertas i na Akademiji dramske umjetnosti gdje je studente podučavao glumi. Jedan od tih studenata bio je i Miro Čabraja s kojim je Potočnjak i glumio u njegovoj predstavi za djecu. Razgovarali smo s bivšim studentom koji je ispričao kakve je sve zgode i nezgode doživio sa Žarkom.
– Otvorio sam privatno kazalište La La Land na drugoj godini akademije, iako je to kao redovitom studentu nemoguća misija, ja sam u isto vrijeme bio poduzetnik i redoviti student akademije. Pisao sam tekstove svojih predstava, a kroz rad s profesorima na akademiji, posebno sam se zbližio sa profesorom Žarkom Potočnjakom, započeo je Miro.
‘Pozvao sam profesora na piće i dogovorili smo predstavu’
Objasnio je kako mu je glumac bio velika podrška u njegovim naumima što mu je puno značilo.
– U jednom trenutku sam odlučio da želim raditi nešto s njim. Zašto? Zato što su me često nakon ispita na akademiji uspoređivali s njim, govoreći da smo sličan kalibar glumca, što je meni uvijek bila draga usporedba, jer sve uloge koje je Žarko odigrao, bih si negdje i sam poželio. Tako sam ja napisao predstavu i pozvao profesora na piće, priča nam Miro.
Na piću mu je predložio suradnju u predstavi što je Žarko bez puno razmišljanja prihvatio.
– Dogodio se jedan veliki angažman i krenuli smo u proces stvaranja jedne kazališne predstave za djecu što je Žarku bio veliki izazov jer preko 30 godina nije igrao za najmlađe, rekao je Miro.
‘Žarko bi nakon svake naše predstave jednu maketu broda nosio kući’
Nije svaki student imao priliku glumiti na istim daskama sa svojim profesorom ili profesoricom, a Potočnjak je Miri pomogao i u osmišljavanju scenografije.
– Prije akademije, Žarko je studirao brodogradnju, pa nam je za potrebe predstave izradio nekoliko maketa broda. I ono što me uvijek čudilo je to što bi Žarko jedan brod nakon predstave uvijek nosio kući. Bio je jako duhovit, iako je razlika u godinama velika, njega su nove generacije jako dobro prihvatile, izjavio je Miro.
Dodao je i kako ih je spoj duhovitog, istinskog i šašavog bilo nešto što ih je na sceni dobro povezivalo.
– Moram spomenuti da je to stara garda glumaca i da sam izrazito ponosan što sam imao profesora i kolegu kao što je Žarko Potočnjak. Uvijek bi dolazio prije dogovorenog vremena, uvijek bi pomogao u slaganju scenografije, davao je maksimalne napore za izvedbe i u trenucima kad više nije bio zdravstveno dobro. Al ja se i dalje prisjećam smijeha kojeg je Žarkec znao proizazvati od publike i to sjećanje mi je nešto najdraže, objasnio je Miro.
‘Znali smo sjesti na Coca Colu i jednostavno razgovarati o svemu’
Miro opisuje Žarka kao razumnog i strpljivog profesora koji je znao slušati svoje studente, bilo da su imali pitanja vezano za studiranje ili su tražili savjet za svoje probleme.
– Znalo se dogoditi da imam predstavu za vrijeme predavanja i to kod njega nikad nije predstavljalo problem. Znao je reći da ću više naučiti igrajući predstavu, nego na akademiji. Kada nismo glumili, kada nismo bili u službi profesora i studenta, ja sam njega gledao kao djeda koji mi je ujedno i prijatelj. Doza poštovanja, doza strpljenja, doza prijateljstva. Znali smo sjesti na Coca Colu i razgovarati o akademiji, kazalištu, kolegama. Stvarao je prilike mladim naraštajima glume, a to je danas rijetkost da se profesor bori za svoje studente, ispričao je Miro.
Galerija 7 Fotografija
Otvori
‘Na predstave je znao doći s bocom kisika’
U trenutku kada je izabrao Potočnjaka za svog kolegu u predstavi, Miro nije razmišljao previše o njegovom zdravstvenom stanju jer se Žarko nikada nije žalio i uvijek je bio pun pozitivne energije.
– Ono što je mene u daljnjim izvedbama fasciniralo, jest činjenica da se unatoč lošem zdravstvenom stanju, Žarko borio i igrao predstave. Nevjerojatno je to što tih 45 minuta koliko traje predstava ja kao kolega glumac ne bih dobio dojam da je Žarko nešto slabiji ili bolestan. Nakon predstave bi bio u jednako lošem, ako ne i gorem stanju, ali teško je Žarku bilo reći ne. I to je ono što zaslužuje veliki naklon do poda. Prednost kazalištu, predanost radu i kolegama. To sam od njega naučio. Jer on je glumčina koja je na predstave znala doći s bocom kisika, odigrati predstavu kao zmaj i otići kući s Višnjom i bocom kisika, rekao je Miro.
Na pitanje kako će ga se sjećati, Miro odgovara:
– Sjećati ću ga se prvenstveno kao izvanrednog pedagoga koji je imao razumijevanja za svaku moju bubicu. Sjećati ću ga se kao velikog borca, koji se nije borio samo za sebe, nego za kolektiv. Sjećati ću ga se po brojnim ulogama koje je maestralno odigrao i koje sumnjam da će itko tako odigrati. Sjećati ću ga se kroz sve zgode i nezgode prije i poslije naših predstava. Sjećati ću ga se kao dobrog prijatelja i kroz rečenice koje mi je znao uputiti: Čovjek zna da je živ po tome što se kreće, ako ne mijenja prostor i vrijeme oko sebe ne zna da je živ!, zaključio je Miro.
