Pretraga

Božanstvena komedija: ‘Naš je kafić idealno mjesto u kojem normalno razgovaraju vjernik i ateist’

A- A+

“Napustite svaku nadu, vi koji ulazite” – stih je to iz Danteove Božanstvene komedije, ali i uvod na YouTube kanal istoimene emisije hrvatske produkcije. Ne brinite, u emisiji ne govore u stihovima i ustvari se rijetko kada dotaknu Dantea, a neće vas nitko ni tjerati da gledate njihove epizode pred državnu maturu.

foto: Božanstvena Komedija | privatna arhiva

Na YouTube kanalu imaju više od 18 tisuća pretplatnika, na Instagramu više od osam tisuća, a na Facebooku čak 50 tisuća ljudi prati njihove objave. Zvuči kao da je u najmanju ruku riječ o ekstra popularnim YouTuberima ili TikTokerima, no ustvari je samo u pitanju ekipa koja se u slobodno vrijeme bavi – vjerom. Riječ je o emisiji koja se redovito emitira na Laudato TV-u, ali je isto tako dosta popularna na društvenim mrežama, ponajviše zahvaljujući raznim skečevima.

Vjerojatno ste već čuli za njih, ili barem vidjeli videe u kojima Ante Cash glumi Isusa, ali tko su zapravo ti ljudi? Sjede li u njihovom kafiću zaista katolički fanatik i ateist? Imali smo jako puno pitanja, a oni su nam uzvratili… s jako puno odgovora. Kad kažemo oni, mislimo na Marina Periša i Antu Vlašića, dio ove božanstvene ekipe.

Izdvojeni članak

[VIDEO] Šokantna ispovijest roditelja čiji sin nije upisao faks: ‘Ništa nije upućivalo na to’

Krenimo od samoga početka – što je  Božanstvena komedija i kakve veze ima s Danteovom?

Marin: Božanstvena komedija je jedna wanna-be humoristična emisija, pomalo satirična i u isto vrijeme topla, koja želi uzdrmati ustajale televizijske formate na našim televizijama… Dosta šale, ideja je bila da napravimo emisiju koja će progovarati o svim temama: i crkvenim i ne-crkvenim, ali koja će se koristiti i humorom. Zato smo je i nazvali Božanstvena komedija, jer ima veze s Bogom, vjerom i komedijom. Poveznica s Danteom je to što i Dante komentira društvenu zbilju svoga vremena iz jedne kršćanske perspektive, kao i mi. Nije nam humor prvotni cilj, kao što nije ni Danteu, ali i on u svojoj komediji ima jako humorističnih i satiričnih dijelova. Željeli smo pokazati da mladi katolici znaju razmišljati i nasmijati se. Željeli smo započeti dijalog s onima koji nisu u vjeri. Dijelom smo u tome uspjeli, ali može to biti i bolje. Imamo još motiva za rad.

Dante je bio katolik, ali se u BK dobro obrušio i na Crkvu i na pape, doslovno je neke od njih stavio u zadnje krugove pakla. I dalje ima sličnosti?

Marin: Dantea se treba razumjeti u kontekstu vremena. U njegovoj se kritici različitih papa može prepoznati velika ljubav prema Crkvi, prema nauku i prema papinstvu kakvo bi trebalo biti. Mi ni nemamo takve pape (neki se neće složiti ha-ha), ali svakako to nije naš stil. Ali poveznica je s nama taj njegov žar, ta strast za vjeru, ljubav prema Crkvi. Sadržimo i element samokritičnosti, koji je po mom sudu, ono što ljudi van Crkve cijene u Božanstvenoj komediji.

Kad smo već kod elementa samokritičnosti – u vašem kafiću sjede zanimljivi likovi: između ostalog i ekstremni, kao što su katolički fanatik i ateist. Mislite li da se u stvarnosti ta dva lika susreću?

Ante: U komentarima portala su svakodnevno upravo ta dva lika. Čitajući komentare ispod vjerskih članaka, upravo se nailazi na ta dva prototipa kako ratuju sa svima.

Marin: Da, bilo gdje da ima više od deset komentara, nalaze se oni – vjerojatno su se zakačili. Naš kafić je jedno zamišljeno idealno mjesto hrvatskog društva gdje ti ljudi mogu normalno razgovarati. Iako se i tamo nekad zakačimo, uvijek ostane na razini prijateljske prepirke. I ja tako osobno zamišljam hrvatsko društvo. Ali mislim da ima toliko malo prostora za dijalog da mi ne znamo uopće raspravljati, susresti se ni argumentirati – mislim i na ateiste, i na neke katolike. Mislim da i mi katolici moramo puno raditi na svom pristupu drugima: ne demonizirati, niti dolaziti s pripremljenim odgovorima. Treba naučiti slušati drugoga, prići mu s prihvaćanjem. Možemo se ne slagati i može netko griješiti, ali ja kao katolik ne bih trebao stavljati čovjeka odmah u pakao…kao Dante (i tu se ne slažemo s njim!). Osim društvenih mreža, vrlo su rijetke situacije, gdje se ta dva lika mogu sresti. Čak i kad se sretnu, ne mogu razgovarati, već vrlo često svaki ostane na svom monologu. Naš kafić je pokušaj vizualiziranja tog idealnog svijeta u Hrvatskoj gdje smo različiti, no reći ćemo svoja mišljenja i raspravljati, ali na kraju ostati frendovi.

S jedne strane vidimo da je Crkva u krizi, no s druge, svjedočimo velikim okupljanjima mladih u vjeri. Hoće li te nove generacije (p)ostati netko tko nije spreman na dijalog, ili će imati više razumijevanja?

Ante: Teško je ovako generalizirati, što se to dogodilo u duši jednog čovjeka koji je griješio i u jednom trenu tražio pokajanje, da u sljedećem trenutku postane netko tko šiba. Mislim da ako pričamo o ljudima koji nisu spremni na dijalog, da su to ljudi koji su se toliko prepali grijeha, da su u grču kako ne bi sagriješili, postali užasno uskog gledanja. Mislim da to otprilike tako funkcionira. Netko tko je obraćenik i tražio je oprost i kajanje, u jednom trećem trenutku nakon što je to dobio, više ne može razgovarati ni sjesti u kožu nekoga tko tek treba doći.

Marin: Slažem se da to može biti objašnjenje. Ne mislim da su to loši ljudi. Ima onih koji su mrvicu tvrđi u svojim stajalištima i nisu za dijalog, ali ima puno ljudi s dobrim namjerama koji su upoznali nešto lijepo. Možda su se i promijenili i sad bi to najradije nekome na silu pokazali, pozvali ga u to, pa onda ne znaju poštovati duhovnu razinu drugoga. No, ja se ipak nadam da će te generacije ipak naučiti nešto više razgovarati, iz dva razloga: prvi je taj što su starije generacije i ljudi iznad 40 osjetili onaj totalitarni sistem gdje su granice bile jako oštre. I kad nije bio rat, bio je rat idejama i vrijednosti – tu nije bilo dijaloga. Mlađe generacije nemaju to, nisu opterećene toliko time. Drugi je razlog taj što ljudi imaju više doticaja s ljudima drugačijeg razmišljanja – ne možemo se na svakodnevnoj razini tući. Imaš u razredu ateiste – prije su ljudi barem deklarativno bili katolici, a danas katolici među mladima nisu u većinskom društvu onih koji prakticiraju svoju vjeru, već se uče biti prijatelji s onima koji nisu katolici. To uči mlađe generacije da ipak nauče prihvatiti osobu, ali ne i ideje, da ne bi ispalo pogrešno. Dijalog ne znači odricanje od svoga, to je onda već relativizam. To ni nije naš cilj u Božanstvenoj, želimo samo govoriti da početni stav treba biti prihvaćanje i slušanje. Imam vjeru da će mlade generacije biti spremnije za dijalog.

Društvene mreže

Igraju li društvene mreže veliku ulogu u tome? Razni komentari, grupe. Pomažu li ili odmažu? Skrivanje iza imena online, bilo pravog ili ne, svakako utječe na ishod situacije.

Ante: Ja svakako mislim da samo odmažu. To je baš najveći talog, najveće smeće u komentarima. Kad upalim Fejs, sve luđe od luđega. Kao da je wc mozga – kad je netko frustriran dođe tamo i krene pisati. Meni se dogodi da proskrolam i da su apsolutno svi statusi nenormalni. Ako ne izlaziš iz kuće i ne družiš se ni s kime van virtualnog svijeta, ti začas zapadneš u neko polu-stanje. Što se tiče rata stavova, ne mislim da pomažu. Drukčije je gledati čovjeka oči u oči i razgovarati s njim – čovjek si, uspostavit će se obostrana empatija, a komentari se začas pretvore u rat.

Marin: Da, iz iskustva mogu reći da sam upao par puta u zamku raspravljanja preko komentara. I vrlo rijetko se dogodi da postignem nešto, samo izgubim cijelo popodne. U virtualnom svijetu kao da su svi u gledalištu – ne piše se toj osobi, već da bi se skupili lajkovi. Stvara se navijačka atmosfera i fali iskrenost prema osobi. Nemam u vidu tebe kojemu odgovaram, već to da moram dobiti lajk i da te moram satrati. Čak i za unutarcrkveni dijalog, mislim da bi uživo bio ugodan razgovor, iako se ne bi složili. Na fejsu sve ispadne hladno jer se prenose samo argumenti, a ne i emocije. Mislim da te rasprave treba izbjegavati – gube se živci i vrijeme, a ništa se ne postigne.

Ante: Za sljedeću korizmu, najbolji savjet: odreknite se Facebooka i Instagrama. Tako je lijepo živjeti bez toga.

Marin: Čak i da se vratiš, lijepo je to učiniti barem kao vježbu. Čisto da se vidi što ti to radi, a da nisi toga ni svjestan.

Jeste li vi ikad imali rat u komentarima na vaše objave?

Ante: Zna se dogoditi, a znali smo se i mi zakačiti. Znam da sam ja jednom bio sročio dinosaurski odgovor, a onda smo na kraju odustali od objave. Pišući smo se ohladili, baš vodeći se tom logikom „ne treba se obazirati“. Ali naljuti te kad u nečijem obraćanju slutiš nešto bezobrazno i zloćudno. Nije bilo često, ali dogodilo se.

Marin: Mogu se samo sjetiti jedne situacije kada je jedan čovjek, zaposlen na jednoj hrvatskoj televiziji, ostavljao uvredljive komentar: vi nemate pojma i slično. Nije to dobronamjerni komentar, tipa pozitivna kritika, nego samo vrijeđanje, iako bi trebao biti intelektualac po opisu svog radnog mjesta. Mi smo samo bili odgovorili da ne mislimo da smo neki vrhunac humora niti ičega općenito, ali da ne kužimo komentare i blaćenje.

Ante: Netko nas je bio intervjuirao s pričom da smo jedini kanal ispod kojeg se ne pljuje. Valjda zato što nismo gledani (smijeh)… Nema se tko svađati kad nas ne gledaju.

Marin: Preko 50 tisuća ljudi nas prati na Facebook-u, a čudi me što je naša ocjena jošu uvijek 5.0 – slobodno ostavite druge ocjene, pozivam vas na to (smijeh). Pozivamo sve one koji su u Crkvi i misle da mogu bolje, neka krenu. Ili neka nam se priključe…

Ante: Mislim da pomažemo u evangelizaciji i da donosimo Krista ljudima, ali stvarno je i zabavno. Ne mogu reći da to radim samo radi evangelizacije. Mislim, možda bih radio i da nije tako, ali stvarno je lijepo podmazano s ogromnom količinom smijeha nas unutar ekipe dok radimo i družimo se. Uvijek imamo opravdanje za otići – gledaj ženo, posao… Odemo raditi emisiju, a završimo na dva dana malog nogometa. No, tamo i nastanu sve ideje.

Tko se ustvari krije iza Božanstvene, tko sudjeluje u malom nogometu? Je li vam to glavni posao ili?

Marin: Počela je kao posao trojici idejnih začetnika. Matej Sunara, Stanko Stojić i ja smo dobili ponudu da napravimo emisiju. Govorilo se o talk showu, ali htjeli smo nešto malo zabavnije. Kasnije smo tražili financijsku sigurnost i to nam više nije bio primarni izvor zarade. Stanko i Matej su se bili odlučili vratiti u Split, a ekipa se širila – došao je Josip Kežić, a kasnije i Mario Pandžić, Zoran Kolobara, Ivan Lovrić i Drago Barać. Božanstvenu smo svi počeli raditi u slobodno vrijeme. Ono što nas je zadržalo da radimo jest to što nam je to anti-stres i zabavljamo se, ali i to što evangeliziramo. To nas drži da radimo, iako je sve teže. U zadnje vrijeme smo samo odlučili smanjiti broj emisija, kako bi bile kvalitetnije. Da nije entuzijazma, ne znam kako bi to radili.

Ante: Kako sam radio s bendovima, meni je to baš dokaz da je Krist umiješan. Toliko je teško, ali ekipa se ne raspada. Stoji i kad je najteže, i tu smo i ploviš. U tom svijetu, ako nije došao mega uspjeh, brzo su ljudi fluktuirali iz benda u bend i iz ekipe u ekipu. Lani je bila pandemija pa proljetni dio nismo izbacili i onda smo morali poduplati jesenski, zbog broja emisija. Bio sam uvjeren da nema šanse da uspijemo, da ćemo se posvađati i raspasti. To je knjazovska klasa emisije, a sada ih moraš napraviti 13 u tri mjeseca. Svi smo pokrepali, ali sve je dobro ispalo i završilo.

Niste se raspali, ali posvađate li se kada?

Ante: Da. Kežić i ja oko svega, a ostali kako tko, oko čega. Stavovi su generalno isti, to nas i drži skupa. Ali dođe rasprava oko toga, na primjer, gdje završiti foru. I sad ako su obojica nervozni na kraju radnog dana, netko će reći nešto što ne smije i to je to, bit će paljba. Tako Kežić i ja… Ali pomirimo se odmah dan nakon, on mi je kao brat. Ali nas dvoje se najviše kačimo. Marin je…aparat za gašenje požara.

Marin: Posvađamo se nekad i oko pristupa temama. Imamo zahtjevne teme (jer si ih sami sebi damo). Na primjer Crkva i homoseksualnost – tu smo raspravljali i krvili se oko pristupa, no mislim da je emisija baš dobro ispala (bacite oko!). Ali oko nedostatka vremena i rokova se najviše kačimo. Pa onda ovi odgovorniji i savjesniji pucaju na one koji su nešto manje odgovorni i savjesni…ali radimo na tome.

Humor i vjera?

Malo prije ste spominjali i evangelizacijski dio – na koga mislite da najviše djelujete, tko vas zapravo najviše gleda?

Marin: Masu nas baka gleda (smijeh)… Stvarno je velik raspon dobi koja nas gleda. Bake nas gledaju i zaustavljaju na ulici. Gledaju Ivana K. (Stanka Stojića) pa su ljute na njega (što on radi u crkvi?!), a darkerice i ateistice ga dodaju na Fejsu. No, mislim da nas najviše gleda ekipa od 25 do 40 godina, barem na Fejsu. A znam da ima i masu ljudi koji nisu bliski Crkvi i da nas gledaju, čak i ateista.

Ante: Rijetki smo. Možemo biti bolji ili gori, ali rijetki smo. Kod nas nitko nije imao humorističan pristup Crkvi. Kao da je humor strano tijelo u Crkvi, kao da im je u glavama to nespojivo: humor i Crkva. Crkva je, kao, mjesto gdje moraš biti skrušen i namrgođen, a kako to sad spojiti? Mislim da smo mi dobro spojili, a i neke brojke nam idu u korist.

Marin: Da, nikad nismo boostali nijedan video, a ima videa, sigurno dvadesetak, da su postali baš viralni. Imaju tisuće i tisuće pregleda i reakcija, a sve više se događa da se ti videi dijele po WhatsAppu. Skečevi s Isusom su ljudima malo ‘na rubu’, ali kad je Uskrs, onda se uvijek šera kao čestitka taj video kad Isus dođe u nebo. Ili, nedavno su bili izbori, i naš video od prošlih lokalnih izbora, kada smo kandidirali Jozu, se šerao među ljudima iz Zagreba. Tek je sada došao do ljudi jer tada nismo imali toliko pratitelja. Ili Isus u prometu, kada se Jozo vozi i prekrsti i dođe Isus, a ovaj vozi, psuje…taj video se jako šera. Reach je velik, a bez ijedne kune.

Kad smo već kod videa, u jednoj epizodi ste se bili posvetili i školstvu, konkretno Školi za život i digitalizaciji koja je tada bila pokrenuta. Niste bili pretjerano oduševljeni…

Marin: Osobno me smeta pretjerani govor oko digitalizacije, kao da je to glavni problem. I sam sam radio kao vjeroučitelj u školstvu pet godina. Svakako je glavni problem to što se nedovoljno daje pažnje i vrijednosti onima koji su glavni u procesu, a to su profesori. Profesori se osjećaju zapostavljenima, neshvaćenima, pravila im donose ljudi koji nisu nikad ušli u škole, a da ne govorim o plaćama. Često se spominje da imaju cijelo ljeto slobodno, ali se ne govori o tome što tijekom godine proživljavaju s učenicima. Glavni problem nije digitalizacija, ali možemo reći da bi u ovim okolnostima digitalizacija pomogla. Zanimljivo je da u drugim državama i odustaju od pretjerane digitalizacije, čak i države koje su ju prve uvele. Drugi problem je to što kod nas digitalizacija nije bila dobro provedena: tableti koji ne mogu učitati stvari koje su trebali, ubrzana provedba bez plana i slično.

Ante: Svaka vrsta digitalizacije mi je iritantna, ali stvarno je. Mislim da uništava čovjeka.

Posljednjih mjeseci smo se zbog pandemije svi nekako povukli u svoje kuće i zapravo okrenuli tom digitalnom svijetu. Što mislite, kakve će to posljedice ostaviti? Vidjeli smo čak i online mise…

Marin: Mislim da je masu ljudi vidjelo kolika je vrijednost stvarnog susreta. Pokazalo se i koliko je problema donijela virtualizacija – ljudi usamljeni, sami doma, sve više psihičkih problema. Tako da s te strane, mislim da nam je to pokazalo da je susret potreban. Što se tiče Crkve, bila je to neobična situacija –teško je donositi odluke kada si suočen s nečim novim, i kad imaš odgovornost prema tolikim ljudima. Čini mi se da su neki prebrzo počeli osuđivati Crkvu zbog nekih odluka. Crkva je možda i pogriješila u nekim stvarima, ali sa stajališta vjernika koji voli Crkvu, neću ju osuđivati, već ću je pokušati shvatiti.

Ante: Postojale su dvije struje – jedna je kritizirala Crkvu da je premlaka (makla se sveta voda, pričest nije bila moguća na usta nego na ruku), ali mislim da osnova svakog vjernika mora biti poniznost prema Crkvi. Sve ono gdje misliš da si u pravu u odnosu na Crkvu, mislim da si samo ohol. Barem sam ja takav i trudim se biti takav, jer duhovnost Crkve je stara 2000 tisuće godina, i to puta broj svetaca, broj ljudi. Ti sada, koliko god bio u vjeri, tvoj život je kratak. Što se tiče druge struje, to su ljudi van svijeta, koji su govorili da kako se može ići na misu… Mislim da tko god je bio u Crkvi, da je prvenstveno po tim parametrima ugrozio svoje zdravlje i to je onaj moment gdje katolik može nekome biti nenormalan. Meni je misa važnija od zdravlja, a kako to sad objasniti nekom ateistu, stvarno ne znam… Nije dovoljan ovaj razgovor za to objasniti i prepričati. Što se tiče Crkve i dvostrukih mjera, neke službene mjere su bile kontradiktorne. U jednom momentu, bila je situacija, mani me se. U drugom – ja sam prebolio koronavirus, najlakša prehlada u životu, a moj brat je jedva preživio. Poštuješ mjere donekle, ali ne može život stati.

Da život ne može stati su pokazale i ovogodišnje norijade. Iako nisu bile organizirane, održale su se diljem Hrvatske, i to uz odobravanje velikog dijela javnosti.

Marin: Baš sam danas razmišljao i mi u Splitu nemamo norijadu, ne takvu. Ne sliči ovome što vidim u Zagrebu… Iskreno, imam neki otpor prema tome. Baš mi je prošlo kroz glavu da norijada označava uspješan dovršetak jednog obrazovnog procesa, ali i pokazuje da je odgojni proces negdje zapeo putem, a najmanje su tu krivi maturanti. Ne mogu razumjeti taj neki razbijački impuls – slavljenički mogu. S druge strane, neki ljudi koji bi crkveno okupljanje osudili, norijadu ne bi osudili. To samo govori o nekakvoj reakciji ljudi koji nisu dio Crkve, a prisutni su u javnosti, pa napadaju Crkvu s dvostrukim mjerilima.

Biti maturant, kao ni brucoš ili srednjoškolaca, nije lako. Za kraj, imate li kakav savjet za upravo njih? Kakve ste vi bili u srednjoj?

Marin: Sigurno sam bio donekle izgubljen i tražio se. Dat ću im savjet koji im je dao blaženi Carlo Acutis: svi se rađaju kao originali, a mnogi umiru kao kopije. Neka se paze da budu originali, a ne kopije. Neka razmišljaju o tome za kim se povode i koga smatraju idolima, neka budu iskreni prema sebi. I neka ne zaborave ostaviti vrijeme za tišinu, bez mobitela, buke i slušalica, jer će tek u tišini vidjeti istinu o sebi i shvatiti jesu li sretni i ispunjeni. Kad smo s drugima, uvijek ćemo naći neki razlog za nasmijati se i biti dobro, ali tek u tišini ćemo vidjeti stvarno kako smo. Pascal je rekao još u svoje vrijeme da je najveći čovjekov problem to što ne može sat vremena biti sam sa sobom u svojoj sobi. Mislim da je to i danas jedan dobar izazov koji nam daje.

Ante: Da, zaglušujuća tišina. Iz današnje perspektive vidim da su najveće face sveci. Želiš biti faca, želiš biti netko, pa čak i na krivi način, ali meni se kroz život pokazalo da su sveci najveće face. Sad, kako da to katolik prenese, a da ispadne normalan…

Božanstvena komedija: ‘Naš je kafić idealno mjesto u kojem normalno razgovaraju vjernik i ateist’
Share via
Copy link
Powered by Social Snap