Studentski odlazak doma: Putovanje je najgori dio

U vrijeme rokova, svi studenti se tješe jednom mišlju: uskoro je vrijeme za odlazak doma. Naravno, tada ne mislimo na sam čin putovanja već na konačnu destinaciju gdje će nas dočekati naša soba, najudobniji krevet i mamina kuhinja.

Foto: Pixabay

Ta nas misao drži da preživimo rokove, ali kao i uvijek kada maštamo o nečemu, izostavimo ono što je ružno. A u ovom slučaju, ono što je ružno jest samo putovanje do doma, strah i trepet svakog studenta.

Putovanja prilagođena studentskom džepu

Većina studenata se i dalje oslanja na javni prijevoz (autobusi i vlakovi), no postoje i oni koji testiraju svoju sreću dijeleći vožnju sa strancima, a oni koji imaju svoj auto su jednostavno isključeni iz ovoga, njima je sve super i ne želimo se prisjećati toga da postoje studenti koji imaju vlastiti auto, dok je većina ipak smještena u skromne studentske sobe.

Ovisno o tome koliko vam treba do vašeg rodnog mjesta, toliko će vam put biti teži ili lakši. Znam da su meni već i moja dva i pol sata previše te sam već nakon petnaest minuta spremna izaći iz busa, ne mogu ni zamisliti kako je to kada vas čeka put koji traje deset sati ili više, ako dođe do nekakvog zastoja (a uvijek dođe).

Kratke horor priče

Vožnja autom je gotovo pa uvijek ugodnija od vožnje autobusom, no kad je riječ o ulasku u auto s potpunim strancem, šanse za razne neugodnosti se odjednom povećaju za 300%. Oni koji su dovoljno hrabri da se upuste u takve stvari, ili bude skroz zadovoljni, dožive horor priču. Čula sam nekoliko nezgodnih stvari, no dvije priče apsolutno prednjače po tome koliko su katastrofalne.

Prva je ta da se vozač uopće nije pojavio na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme i osoba je skroz izvisila. Druga priča za koju sam čula jest da je niti 30 sekundi nakon početka vožnje došlo do sudara u kojem je vozač bio apsolutno kriv, no inzistirao je na tome da se put odmah nastavi… Auto je bio pun ljudi i naravno da su svi cijelo vrijeme bili u grču. I onda kada je vozaču ostavljena loša recenzija, privatno im se javio da ih napadne. Ukratko, jedna topla ljudska priča.

I koliko god takve stvari zvučale nadrealno i nešto do čega sigurno ne dolazi kada se putuje autobusom ili vlakom, sjetimo se da živimo u Hrvatskoj i da je naravno da postoje još i gore horor priče od ovih gore navedenih.

Crna kronika

Na svu sreću, o onim pričama koje su materijali za crnu kroniku nisam imala prilike slušati iz prve ruke, ali dogodilo se da zbog ponašanja pojedinca dođem u napast da sam postanem netko o kome ćete čitati u crnoj kronici. Naslov bi vjerojatno izgledao ovako: Studentica (21) počinila ubojstvo u autobusu nakon što je osoba kraj nje usred vožnje izvadila sendvič od tune. I mislim da bi dobar dio javnosti suosjećao sa mnom i imao apsolutno razumijevanje za moje postupke.

Uz to što je lutrija života tko će sjediti kraj vas, bitno je tko sjedi ispred vas, ali i iza. Ne znam je li gore kada ispred vas sjedi netko tko želi spustiti sjedalo pa vam staviti svoju glavu u krilo, ili kada je iza vas netko tko voli udarati po sjedalu i cijelo vrijeme vas tresti? Moram priznati da nikada nisam baš shvatila koja je zabava u tome, tj koja je zabava u tome ako imate više od četiri godine i roditelje koji se ne brinu o vama.

Super mi je i kako većina ljudi, iako ima kartu s točnim brojem sjedala, redovito bira sjesti na mjesto koje nije njihovo. I onda se naravno dogodi da osobi čije to je mjesto bude neugodno, pa odluči sjesti na mjesto nekoga drugoga. i tako u krug dok ne dođe netko kome nije problem dignuti pola busa da bi sjeo na svoje mjesto, pa se onda svi poredaju kako treba. I u takvim situacijama, ne znam jesu li mi gori ovi što odbijaju sjesti odmah na svoje mjesto, ili ovi koji inzistiraju na svojem sjedalu.

‘Slatke’ muke

A naravno, postoje i situacija kada vi imate svoju rezervaciju, no došli ste nakon nekoga tko nema rezervaciju, a sjeo je i zauzima mjesto. Ljude koji nemaju rezervaciju na linijama za koje se zna da su opterećene zaista neću nikada shvatiti.

Uz sve te prekrasne čari putovanja, ne smijemo zaboraviti na ono najvažnije, a to je sam dolazak do kolodvora. Osim ako se ne odlučite za taxi (što vjerojatno nećete, osim ako useljavate ili iseljavate), morat ćete vući svoj kofer težak 231 tone vjerojatno preko pola grada, moleći se da dođe niski tramvaj. I doći će visoki tramvaj, ne brinite.

No, na kraju dana, kada napokon dođete doma, i dočeka vas vaše omiljeno jelo i mekani krevet poput oblaka, sve muke su zaboravljene. Dok ne prođe par dana i onda je vrijeme za ponoviti cijelo to iskustvo…

Odgovori