Država kaže da djeca mogu dobiti besplatne naočale: HZZO vam za to daje, ne šalimo se, 83 kune
Djeca imaju pravo na besplatne naočale preko HZZO-a, no iznos koji država odobrava je, ne šalimo se, 83 kune. Takve naočale s plastičnim lećama nitko ne želi, pa roditelji u optikama troše i po nekoliko stotina kuna godišnje samo kako bi svojim mališanima omogućili pomagalo za vid.
Ilustracija: Unsplash
Imaju li djeca pravo na besplatne naočale, na račun zdravstvenog osiguranja? HZZO kaže da imaju, roditelji, pak, da novac koji se nudi nije realan. Novi list donosi priču o još jednoj zavrzlami unutar našeg zdravstva koja građane zna poprilično koštati.
Okvir za naočale za 21 kunu
Kako piše Novi list, HZZO kaže da njihovo zdravstveno osiguranje djeci u cijelosti pokriva trošak nabavke naočala. No, roditelji kažu da je to daleko od istine. Iznos unutar kojeg osiguranje pokriva naočale djeci je 83 kuna. Roditelji, ali i optičari kažu, to nije ni blizu dovoljnog iznosa.
Za naočale im okvirno, kažu za Novi list, treba oko sto eura, a to potvrđuju i lokalne optike. Jedini besplatni okvir koji se nudi u optikama koje imaju ugovor s HZZO-om je onaj ‘socijalni’ koji stoji 21 kunu. Taj okvir i najjeftinije plastične leće, kažu optičari, nitko ne uzima.
Glavni problem je u tome, podcrtava Novi list, što je ista veličina propisana za dijete od godinu dana, kao i za tinejdžera od 17 godina. Roditelji se, kako novinarima kažu optičari, u pravilu odlučuj uza silikonske okvire koji mogu padati bez da se razbiju. No, takav okvir košta oko 400 kuna, odnosno dvadeset puta više od iznosa koji odobren po HZZO-u. Slično je i sa staklima.
Kome je to u interesu?
No, kako ističe novinarka Novog lista, nije svugdje tako. U susjednoj Sloveniji zdravstveno osiguranje djeci s poteškoćama vida osigurava između 50 i 100 eura godišnje. Koristeći tu subvenciju roditelji svojoj djeci mogu nabaviti solidne i funkcionalne naočale. Kod nas, odobreni iznosi baš i nemaju doticaja sa stvarnošću.
Kako piše Novi list, dobar dio optika ni nema, niti ne nudi ‘socijalne’ okvire i stakla jer ih nitko ne uzima. Koliko je to točno, a koliko to rade iz vlastitog interesa, da prodaju svoj, skuplji proizvod, moguće je samo spekulirati. Činjenica stoji da je iznos koji država pokriva toliko minoran i zanemariv da većini roditelja ne predstavlja stvarnu pomoć pri kupnju dioptrijskih naočala za djecu.
