Sretan vam Dan žena uz priče o seksualnom uznemiravanju u osnovnim školama
Šlatanje, štipkanje, pipkanje, dobacivanje, zavirivanje pod suknju… Ako zvuči poznato, vjerojatno ste to i doživjeli. S takvim se seksualnim uznemiravanjem žene prvi put susreću još u osnovnoj školi. Ususret Danu žena, kada su svima usta puna čestitanja, mi smo pitali naše pratitelje na društvenim mrežama događa li se seksualno uznemiravanje u njihovim školama? Čak 64 posto naših pratitelja na Instagramu odgovara potvrdno, a neke su djevojke svoja iskustva podijelile s nama.
76 posto djevojčica seksualno uznemiravanje doživi još u osnovnoj školi | Foto: srednja.hr
Prije dva dana smo na Instagram profilu srednja.hr pitali naše pratitelje događa li se seksualno uznemiravanje u njihovim školama? U anketi je sudjelovala 471 osoba, a njih 63 posto je odgovorilo potvrdno. Osim što se u komentarima objave odvila rasprava, naše su pratiteljice s nama podijelile uznemirujuća iskustva koja su doživjele u školi, neke u dobi od samo devet godina.
Koliko je seksualno uznemiravanje prisutno u školama?
Vlada je prošle godine objavila Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja za razdoblje do 2027. godine u kojem stoji da čak 56 posto mladih seksualno uznemiravanje doživljava već u osnovnoj škola, od čega 76 posto djevojčica i 18 posto dječaka.
U tom dokumentu je prezentiran i Akcijski plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja do 2024. godine. Cilj tih planova je bio stvoriti sigurno okruženje u školama i fakultetima, oslobođeno seksualnog uznemiravanja koje, ne isključivo, ali primarno doživljavaju djevojčice, djevojke i žene.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Mali je korak između zadirkivanja i silovanja
Prvi korak u suzbijanju nasilja bilo koje vrste je adresiranje da problem postoji. Pa, usprkos mogućem dojmu da smo ga istrijebili, seksualno uznemiravanje je još uvijek vrlo stvaran problem u našim školama.
– Još u osnovnoj školi bila sam predmet ismijavanja. Bila sam u 3. razredu osnovne škole i dečki iz razreda smatrali su me predmetom njihove mašte. Zadirkivali bi me i gledali, naravno roditelji su rekli to su samo djeca, to je igra. No jednog dana na svim obližnjim zgradama, pa i zidovima okolice, osvanulo je moje ime s nazivom ‘sex baba’, ‘xy sex beba 12-24’, ‘sex cura xy’, ‘xy gola sex igračka’ na što se roditelji tih dječaka naravno nisu obazirali. Bila je to, kako oni tvrde, samo dječja igra, napisala nam je Karolina.
Druga čitateljica, nazovimo je Ivana, piše kako su njezina prva iskustva vezana za seksualno uznemiravanje također počela u trećem razredu osnovne škole.
– Osnovna škola, treći razred. Grupa dječaka me je zaskočila, gurnula na pod i prijetila mi silovanjem, a u sedmom osnovne se, dodaje, uznemiravanje nastavilo pipkanjem grudi i stražnjice.
Takvo nasilje najčešće počinje među vršnjacima, ali nije isključivo. Marija nam je opisala svoje neugodne situacije s djelatnikom školske knjižnice.
– Imala sam knjižničara koji je kad sam bila u višim razredima stalno radio ful čudne komentare. Na primjer, kako mu je lijepo gledati kako odrastam u lijepu djevojku. Svima je to bilo dosta creepy, napisala nam je na Instagramu.
‘To su samo djeca’, ‘To su samo hormoni’…
Drugi korak nakon prihvaćanja da problem postoji je na taj problem reagirati. Uvijek se žrtvama nasilja savjetuje da se obrate stručnoj osobi, a kada se radi o djeci, onda i roditeljima. Međutim, kada se radi o seksualnom uznemiravanju u školama, čini se da su veće šanse da će se s druge strane naći osoba koja će takvo nasilje opravdati, nego na njega adekvatno reagirati.
Jedna nam djevojka, ‘ajmo reći da se zove Anita, piše kako je seksualno uznemiravanje počelo u 4. razredu osnovne škole i zapravo nikada nije prestalo. Danas ona ima 20 godina, a odgovor koji je dobila kada je sve nekoliko puta prijavila ravnatelju, pedagoginji i razrednici bio je da je to normalno ponašanje za dječake te dobi i da treba samo istrpjeti.
– Rastužuje me to što taj ravnatelj još uvijek radi na istome položaju u istoj školi. Pedagoginja i nastavnica, naravno, nisu ni reagirale, napisala nam je.
Ivana, koju smo već spomenuli, je također pomoć potražila od odraslih. Kaže da se obratila svojim roditeljima, koji su bili na njezinoj strani, ali nisu mogli puno toga poduzeti, a kasnije se sa svojom prijateljicom obratila i razredniku. No, kada su ona i prijateljice pokušavale razgovarati sa razrednikom, on je, navodi, branio dječake i govorio kako moraju istrpjeti jer im rade hormoni i u pubertetu su. Počiniteljima nikada nije izrečena neka pedagoška mjera, poput opomene.
Posljedice ‘dječje igre’
– Uznemiravajuća je činjenica da je takvo ponašanje među maloljetnom djecom prihvaćeno kao normalno te da se podupire izjavama poput Sigurno mu se sviđaš, zaključuje Anita naš razgovor.
Za sebe kaže da je prihvatila takvo ponašanje kao nešto što je normalno i da sebe smatra krivom ako joj se ponovi. Karolina se nakon svog iskustva s devet godina počela još više povlačiti u sebe i još uvijek izbjegava kontakte muških osoba i pogleda.
– Svaki put se prisjetim toga sa željom da se djecu od najranije dobi uči da nasilje, verbalno ili fizičko, nije dječja igra, piše nam Karolina.
Ni malo ne iznenađuje što savjetovanjem djevojčicama da svoje nasilnike ignoriraju to nasilje ne prestaje, a ne brišu se ni njihove traume. Dapače, ove je djevojke to iskustvo obilježilo; ne samo iskustvo proživljenog nasilja već i neadekvatne reakcije onih koji su ih trebali zaštititi. Jer, škola je mjesto nulte tolerancije na nasilje, ili bi to barem trebala biti. Pa dok se danas svi ufamo u žene i dijelimo karanfile, naša je želja da sve djevojčice imaju sretan Dan žena, ali i siguran.
