Nemojte biti debili na ledu

Iako vrijeme možda nije takvo, mi smo usred zime. Dobro, možda zima još niti nije službeno započela, ali ako se mene pita, s početkom adventa počinje i zima. Advent se bližu kraju (tek par dana nam je ostalo do Božića), što znači da smo do sada već prošli sve što se imalo proći na adventu.

Flickr

Jedna od glavnih atrakcija skoro svakog adventa jest klizanje. Radi se o zimskom sportu koji neki prakticiraju i tijekom godine, no mi obični smrtnici koji ne planiramo postati nova Tonya Harding, se ipak zadovoljimo s klizanjem u zimskim mjesecima.

Učenici nam otvorili svoja vrata: Pogledajte neke od najbolje okićenih učionica ovog Božića

Nekad se radi o manje lijepim klizalištima, a nekada imamo priliku otići do Tomislavca i uživati u jednom od najljepših i najromantičnijih klizališta u Lijepoj našoj, a možda i šire. Osim što to tako ne biva.

Ovaj vikend sam bila te sreće da sam uspjela odvojiti jedno poslijepodne za posjet zagrebačkom adventu. Htjela sam doživjeti cijelu stvar kao pravi turist – proći sve lokacije i zakrčiti si mobitel s fotografijama koje ću onda reciklirati tijekom sljedećih par mjeseci. Uspjela sam u tom naumu, mada mi se dogodila još jedna, neočekivana stvar – klizanje.

Opće je poznata stvar da nisam niti na ‘vi’ sa sportom, već da smo kao dva paralelna pravca, nemamo nijednu zajedničku točku. Klizanje, koliko god bilo zanimljiv sport, i dalje je sport. To je nešto na što sam ja zaboravila, kada sam se ovu nedjelju dala nagovoriti na odlazak na led.

Role i ja

Kada sam bila peti razred osnovne, željela sam dobiti role za rođendan. Dobila sam role, no nikada ih nisam naučila baš pravo voziti. Bio je tu period kada sam se svaki dan rolala pa je to ličilo na nešto, ali taj period je završio otprilike u sedmom razredu. Nakon toga najbliže što sam došla rolama jest bilo kada sam ih spremala u podrum.

Rolanje i klizanje su dosta slični pa bi čovjek pomislio da ako se uspijevam snalaziti na rolama, da mi klizanje ne bi trebalo biti preveliki problem, i taj netko bi bio u krivu. Velika razlika između rolanja i klizanja jest ta što kod rolanja se ne nalazim na ledu okružena s pet milijuna drugih ljudi koji također ne znaju klizati i troje ljudi koji su Tonya Harding.

Stvari su to na koje sam ja zaboravila kada sam pristala dati 40 kn za jedan sat klizanja u starim, puknutim klizaljkama. No, sve je u redu ako će iz toga ispasti barem jedna dobra uspomena, smiješan story i puno smijeha, zar ne?

Ali to nije bilo tako. Mojih sat vremena na ledu su bili više poput nekakvih sat vremena u Paklu. Osim što nisam na led kročila već dvije godine pa je moje kretanje bilo zaista ograničeno, termin na koji smo išli je bio rasprodan, što je značilo puno i previše ljudi. Ništa to ne bi bio problem kada bi se ljudi znali ponašati, ali ne znaju.

Pravilo ponašanja

Kada bismo morali u jednoj rečenici opisati kako se treba ponašati na ledu (a i općenito u životu) onda bi to bilo sljedeće: ‘Nemoj ugrožavati sebe ni ostale’. Rečenica je to koja se sastoji od pet riječi i trinaest slogova te nije toliko komplicirana ni na kojoj razini, a pogotovo ne na semantičkoj.

Ipak, čini se da ljudi imaju veliki problem s razumijevanjem te rečenice, a još veći s primjenjivanjem u stvarnosti. Naime, klizanje je samo po sebi recept za katastrofu. Dodajte u to hrpu ljudi, činjenicu da većina nije toliko spretna i gotovo je pa sigurno da će doći do milijun malih incidenata i barem jednog većeg. I to sve uz pretpostavku da ljudi nisu debili. Ali ljudi jesu debili.

Znate kada vidimo da ljudi voze na autocesti u suprotnom smjeru pa se čudimo kako ne vide da svi idu u drugom smjeru? Jednako čuđenje kod mene izazivaju svi oni koji na klizanju idu u suprotnom smjeru.

Na Tomislavcu konkretno postoje dva dijela klizališta: jedno gdje se svi vrtimo u krug te staza koja sama po sebi ide u nekakav oblik kruga. Tamo gdje je staza, doslovno postoje znakovi kretanja, isti kao što su u prometu, dok u krugu se računa na zdrav razum ljudi.

Manjak zdravog razuma

Zdravog razuma nema, a ni znakovi ne pomažu, pa se tako (pre)često nađe par, skupina ili pojedinac koji odluče prkositi većini i idu u suprotnom smjeru. Ja sam sva za kršenje normi, ALI NE NA KLIZALIŠTU.

Ako se vozite u suprotnom smjeru, šanse su da ćete naići na mene kako se grčevito držim za prijateljicu i ne puštam joj ruku, a vi idete kao da ćete proći između nas. E pa ja neću pustiti ruku, pa vi igrajte limbo na klizaljkama, ako baš želite. Da ne govorimo o slučajevima zabijanja i samo stvaranja opće konfuzije.

Da, ako se ovu nedjelju netko izderao na vas da idete u suprotnom smjeru, šanse su da sam to bila ja. I ne, nije mi žao i neću se ispričavati, već ću vam samo jednom ponoviti, ako do sada niste shvatili – vi ste debil.

Vi ste debil

Ako odlučite juriti klizalištem i skoro se zabijati u ljude koji nisu spretni na klizaljkama, vi ste debil. Ako se odlučite hvatati za nekoga koga ne znate zato što počinjete padati, vi ste debil. Ako sjedite na ogradi i vidite da netko dolazi prema vama, držeći se za ogradu te se ne mičete, vi ste debil. Ako sjedite na onom pomoćnom čudu za djecu, raširenih nogu smetajući apsolutno svima oko vas, vi ste debil. Ako se krenete gurati među hrpom ljudi i ODGURIVATI IH kako biste prošli, vi ste debil.

Možda sve te situacije djeluju kao da nisu moguće, ali moguće se i sve su se dogodile upravo meni, najvećem antitalentu ikada, ovu nedjelju. Stoga, ako se osjećate prozvanima, drago mi je. Netko mora stati na kraj teroru koji vlada na našim klizalištima.

Isto tako, nadam se da je ovo svima dobro došlo kao mali podsjetnik na zašto se ne isplati ići na klizanje za vrijeme adventa. Jednostavno si spremite ovaj članak i poštedite buduće muke, znam da ja hoću.

 

Odgovori