Pretraga

Kako se mi brucoši nosimo s noćnom morom zvanom ispitni rokovi

Budući da imam stariju braću, sjećam se kako sam im uvijek zavidjela kad bi došli doma tamo negdje krajem veljače prije početka drugog semestra. Kakva je to nepravda, mislila sam, oni imaju praznike, a mi ostali smrtnici moramo u školu, blago njima… A sad kad sam i sama dio te privilegirane ekipe koja iščekuje “slobodu” u veljači… Uh, sad više i nisam sigurna smije li se to uopće nazvati ferijem. (Kako mi je dosadašnje iskustvo pokazalo, kad jednom upišeš fakultet – pojam ferija postane nepoznanica.)

Andrew Neel, Unsplash

Zapravo nitko od nas još ne razmišlja o završetku semestra jer do toga prvo treba doći. A to znači pisanje kolokvija, seminara i, ono najgore od svega, polaganje završnih ispita. Sve je još strašnije zbog toga što smo prvi put ovdje i nemamo pojma koliko zapravo trebamo učiti, koliko su ispiti detaljni, profesori zahtjevni, itd.

Znam, maturanti, znam, i vama je stanje trenutno katastrofalno. (Ako vas tješi, uvjeravam vas da matura nije takva noćna mora kakva vam se sad čini. Jednako kao što to naši prijatelji s viših godina bezuspješno nas uvjeravaju za završne ispite. ) Ali čini mi se da se mi brucoši sad osjećamo kao da smo došli u prvi srednje prije dva mjeseca, a maturu pišemo za tri tjedna.  Sve to zato što je gradiva za samo jedan ispit puno više nego u srednjoj, a taj nam jedan ispit određuje ocjenu.

Strah, nesanica i gledanje serija

Postoji jedan dobar dio nas koje polako počinje mučiti nesanica zbog misli poput “kako ću ja to sve stići”, “ja ne znam ni odabrati temu za seminar”, “od sutra bih zbilja trebala početi učiti, budim se odmah u 8 ujutro”… Ali, naravno, teško je takve ideje o produktivnosti ostvariti, pogotovo kad panika igra veliku ulogu. I tako se 8 ujutro nekim čudom pretvori u 11, a sutra uvijek ostaje upravo to – sutra.

Ipak, većina mojih kolega akademskih građana u ovom trenutku još uvijek se pretvara da nešto što se zove “ispit” ili “seminar” uopće ne postoji. Oni se ne žele još zamarati jer vrlo dobro znaju da će početi učiti u zadnji čas pa – iako njih nesanica ne muči – bez problema ostaju budni do 5 ujutro. Obično zato što “zapnu” na Instagramu ili YouTubeu ili, ako su još hrabriji, počnu gledati neku seriju baš u ovo vrijeme (a to je rupa iz koje nema povratka).

Kolokviji ili ispiti – zašto ne oboje?

Ovisno o tome na kojem ste fakultetu, možda imate mogućnost sve kolokvirati – što se zapravo čini prekrasno. Vi ste ti sretnici koji će zbilja imati malo duže praznike od nas ostalih. No, samo dok se sjetim kako su me neki moji prijatelji gledali noć prije kolokvija dok sam se ja bezbrižno spremala spavati, shvatim da ni to nije bajka.

Drugu grupu čine studenti koji ne pišu kolokvije, ali zato moraju izaći na završne ispite koji obuhvaćaju gradivo cijelog semestra. Takvima zabava tek slijedi.

A postoji i ona treća grupa najsretnijih ljudi koji moraju pisati i kolokvije i ispite (ubaci se tu i neki usmeni, jer zašto ne). Moram priznati da takve rijetko viđam vani.

Kava, “kafenisanje” i osjećaj krivnje

Znaš da bi trebao raditi nešto korisno, bilo što. Koliko god se čini teško sad početi, ne privlači te pomisao na to da ćeš sve gradivo za sve kolegije morati naučiti u tjedan dana. Taman počneš polako vaditi knjige iz ruksaka kad ti dođe poruka: “jesi za kavu?” Vani je sunčano (baš za inat, a trebao bi kao biti siječanj), iscrpljen si (zbog već spomenute nesanice ili gledanja memeova) i kava bi ti baš dobro došla… Ma, možeš otići i ostati samo pola sata, nije to neka velika razlika… Da, možda nije, ali problem nastaje kad se “kava” pretvori u “kafenisanje” (stručan pojam). Dakle, kad na kavi ostaneš dva sata umjesto trideset minuta ili kad se kave s različitim ljudima spoje u jedan veliki lanac… I evo opet, nema povratka.

Ne trebam ni spominjati cimere i cimerice, uvijek treba odvojiti malo vremena i za razgovor s njima – pa makar se taj razgovor na kraju pretvorio u zajedničko buljenje u prazninu i dubokoumna pitanja/traženje savjeta tipa: “a da se ja jednostavno zaposlim u slastičarnici?”

Egzistencijalna kriza

Postavljanje pitanja poput gore navedenog očiti je simptom krize. U ovom trenutku dobar dio nas više uopće nije siguran jesmo li dobro odabrali. Čak i ako smo upisali ono što nas zbilja zanima i što volimo, čak i ako već sad puno i kontinuirano radimo, pitamo se  jesmo li dosta sposobni, marljivi, entuzijastični za odabrani fakultet. Ili ikoji fakultet, zapravo.

No to je sve rezultat panike i stresa zbog velike promjene. I sami se uvjerimo u to čim zaista počnemo učiti/ponavljati/pisati. Na kraju nam postane jasno da zbilja možemo i hoćemo sve stići, a da je jedino što nas zadržava osjećaj panike. No, ili ovisnost o kofeinu (koji tu paniku još više potiče!)

Dakle, počnimo što prije. I sretno nam svima s maturama, testovima, kolokvijima i ispitima!