Zagrebačka učenica želi postati vrhunska znanstvenica: ‘Želim ostaviti svoj trag na svijetu’
Antonija je maturantica zagrebačkog MIOC-a. Dok je bila mala, roditeljima je zadavala glavobolje zbog eksperimenata koje je provodila u kući. Udžbenike iz Biologije, Fizike i Kemije čitala je čim ih je dobila. Dok se njeni vršnjaci premišljaju oko svoje budućnosti, Antonija je posve sigurna u svoju odluku. Želi studirati medicinu, a jednog dana postati znanstvenica koja će osmisliti nešto što će drugima promijeniti život. Svoju priču nam je poslala u sklopu natječaja za djevojke u znanosti, a osvojila je drugo mjesto.
Znanstvenica | ilustracija: Unsplash
Antonija za sebe kaže kako je uvijek bila znatiželjno dijete s puno ideja o tome kako promijeniti svijet. Njeni prvi znanstveni poduhvati uključivali su biljke iz vrta, kozmetiku i sredstva za čišćenje koje je pronašla u kući.
Dječje snove o stvaranju lijekova koji će drugima pomoći odrastanje nije zaustavilo, samo ih je učinilo malo zrelijima. Antonija je sad maturantica, a njen je cilj postati vrhunska liječnica i znanstvenica.
Iako je od drugih znala čuti kako su “muškarci bolji liječnici, jer su žene previše emotivne”, Antoniju stereotipi ne zaustavljaju. Kad profesori upute pitanje i dodaju “to će prije znati dečki”, najdraže joj je dati točan odgovor, napisala nam je.
Sa svojom je pričom osvojila drugo mjesto na natječaju za djevojke u znanosti kojeg smo organizirali u suradnji s osječkim Fakultetom elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija (FERIT). Osvojila je poklon u vrijednosti od 200 € i godišnju pretplata na portal srednja.hr.
Priču Antonije Vukadin prenosimo u cijelosti.
‘Za mene ne postoji ništa osim studija medicine’
“Zovem se Antonija Vukadin, maturantica sam zagrebačkog MIOC-a i stipendistica za izvrsnost grada u kojemu živim zadnje 4 godine.
Bliže se upisi i svakodnevno slušam svoje vršnjake koji nabrajaju opcije potencijalnih studija i mijenjaju listu prioriteta. Neki nisu ni sigurni žele li nastaviti dalje. Ne znaju što će sa sobom, što raditi niti kamo ići. Počinje mi se činiti kao da svi ljudi oko mene – poznanici, obitelj, profesori, prijatelji – od rujna znaju pitati samo jedno jedino pitanje: „I što namjeravaš studirati?“
Ja sam jedna od onih što znaju. Iako imam tisuću i jedan interes, za mene ne postoji ništa osim studija medicine.
Oduvijek me fascinirala znanost. Moja braća i sestra već su bili u prvim razredima srednje i završnim razredima osnovne škole kada sam se rodila i uvijek su me njihove školske brige zanimale više od vlastitih igračaka. Gledala bih ih kako pišu zadaće i jedva čekala da to jednom budem ja.
Neka od prvih sjećanja koje imam su popodnevne igre sa sestrom kada bi ona napokon došla iz škole. Igrale smo se svačega, ali najdraža mi je uvijek bila igra doktora. Izmjenjivale bi uloge, malo bih se ja žalila na bolno grlo i dobila lijek u obliku najdražeg bombona, a nekad bi ona „slomila“ nogu i ja bih imobilizirala „prijelom“ svojom barbikom i tatinim majicama.
‘Imala sam puno ideja kako promijeniti svijet’
Danas, nekih 15 godina kasnije, najdraži predmeti u školi su mi biologija, kemija i fizika. To nije ništa čudno, jer sam kao jako znatiželjno dijete već do početka škole imala puno ideja kako promijeniti svijet.
Baka mi je uvijek govorila da sok biljke čuvarkuće pomaže kada te „pikne“ komarac. Zato sam ukrala tatinu bočicu losiona za poslije brijanja, izlila ju i krenula u proizvodnju kapi za smirivanje svraba od uboda komarca. Nažalost, u vrtu nisam imala ni blizu dovoljno čuvarkuća, a i upala sam u probleme oko izlijevanja losiona u čemprese i tako je moj prvi znanstveno-poduzetnički pothvat propao.
Onda se mama požalila na višak vrsta sredstava za čišćenje. To mi se činila kao prilika za novi projekt – univerzalno sredstvo za čišćenje. Smiješala sam sve što sam našla u kući: pastu za zube, sredstva za pranje poda, prozora, kamenca, sapun za ruke, gel za tuširanje… Vidjela sam na televiziji da se kada smiješaš puno stvari zna pojaviti dim i dogoditi eksplozija pa sam svoju smjesu iznijela van i čekala reakciju. Ništa se nije dogodilo, a patent nije prošao nikakvo testiranje i tako i dalje čeka plasman na tržište.
Kada sam napokon narasla i kada su me prvi put na prvi dan škole dočekali udžbenici iz biologije, kemije i fizike na klupi, pročitala sam ih sve u prvih nekoliko tjedana nastave. I onda bila tužna jer moram čekati cijelu godinu za nove.
‘Prije sam govorila da želim biti kao doktor Kunić…’
Najbolji dio nastave prirodoslovnih predmeta u mojoj školi su vježbe. Ako si taj mjesec učio o ribama na biologiji, na vježbe trebaš donesti pastrvu i secirati ju. Ako iz kemije računaš množinske koncentracije potrebne za titraciju, na vježbama ćeš dobiti materijale i trebaš titraciju izvesti sam. Na vježbama iz fizike se uvjeriš da sve one formule koje smo izveli na teorijskim satovima i dalje vrijede i pritom se dobro zabaviš gomilom mjerenja i opažanja. I tako je kroz ove četiri godine moja ljubav prema prirodoslovlju samo rasla.
Djeca kojoj postavite pitanje što žele biti kad narastu, daju tipične odgovore – astronaut, doktor, učiteljica… I onda svaki put kada ih naknadno pitate, odgovori se mijenjaju po onom što je najviše cool u tom trenu u razredu ili vrtiću. Moj odgovor se nikada nije promijenio.
Prije sam govorila da želim biti baš kao doktor Kunić ili doktor Slaviček, a danas da želim biti kvalitetan i povjerljiv liječnik koji će moći biti od pomoći ljudima. Imam nekoliko ideja što bih mogla specijalizirati, ali s obzirom na dugih 6 godina ispred mene, želim si ostaviti opcije otvorene. Unatoč tomu, rad s trudnicama i novorođenčadi je nešto što me posebno privlači i interesira.
‘Želim ostaviti svoj trag na svijetu’
Kao što sam nekad željela smisliti kapi za smirivanje iritacije nakon uboda, i sada želim ostaviti svoj trag na svijetu. Dugoročna želja mi je osmisliti nešto što će promijeniti živote, čime ću vratiti dug društvu iz kojega dolazim. Ona bliža i opipljivija želja je nekome olakšati život i omogućiti mu da živi lagodnije i sretnije.
Najsretnija bih bila kada bih dobila priliku dio radnog vijeka provesti u nekoj maloj sredini u kojoj je liječnik prijeko potreban, na primjer na nekomu od udaljenijih hrvatskih otoka. Mislim da je takav rad poseban i neprocjenjiv zbog utiska kojeg možete ostaviti na zajednicu i iskustava koje možete steći.
Za nekoliko godina ću i ja biti žena u znanosti. Često čujem horor priče o lošem ophođenju prema ženama upravo zbog toga što su žene i imala sam prilike iskusiti to na vlastitoj koži. Ne u nekim velikim razmjerima, ali teško je oglušiti se na komentare poput: „Muškarci su puno bolji liječnici, žene su suviše emotivne za taj posao!“, kada kažem što želim studirati.
To me samo još više potiče na trud, a najdraže mi je boriti se protiv toga točnim odgovorom na pitanje koje slijedi nakon one dobre stare ‘to će dečki prije znati…'”
Pročitajte pisma svih dobitnica natječaja:
Nina se zbog kolegija ispisala s faksa, a danas istražuje rak koji je uzeo život njenom djedu
Zagrebačka učenica želi postati vrhunska znanstvenica: ‘Želim ostaviti svoj trag na svijetu’
Tekst je nastao povodom Dana žena u znanosti u suradnji Native studija portala srednja.hr i Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija. Otvorili smo i natječaj za mlade djevojke, učenice i studentice koje zanima znanost, u sklopu kojeg dijelimo i vrijedne nagrade, a više o njemu pročitajte ovdje.
