Lajk naš svakdašnji: Zašto neću u studentske prosvjede

I sada, kako se voda približava u vidu poskupljenja u menzama, dižu se sirene na uzbunu, na spas naše mladosti! Ali takvu mladost neće spasiti sniženje cijena u menzama, takve mladosti niti nema pa je nije niti potrebno spašavati! Onoga dana kada smo ostali u kućama i okrenuli glavu od radnika na ulicama, siromaha u prolazu, tada je i naša mladost strunula. A ovi najavljivani prosvjedi nisu stoga za spas mladosti već za spas, ionako debelih, mladih guzica.

Ali neka poskupljenja, neka se gladuje, neka se guzice stanje, možda nam tada iz njih konačno dođe u glavu.

Kod nas ozbiljni studentski prosvjedi dođu nešto kao Halleyev komet, jednom u sedamdeset ili slično godina. Zadnji puta su se ukazali u doba Hrvatskog proljeća. Riskirali su tada mladi i kuštravi studenti karijere, glave, sve samo za ideju boljeg sutra. Ustali protiv mnogo represivnijeg režima i iz razloga koji su se mnogo manje ticali njih osobno.

Plan studentskih prosvjeda: Odlučni studenti spremni blokirati i fakultete

Ustali su zbog ljudi oko sebe i obranili postulat mladosti kao buntovnog i nepokolebljivog nosioca promjena.
Danas se navelike bruji o novim velikim studentskim ustancima. Ovog puta iz razloga koji se mnogo više tiče nas samih i gotovo uopće ne tiče nikakve veće ili šire ideje, a taj razlog je poskupljenje hrane u menzama.

A nije da u vremenu između te dvije parade kometa po nebu nije bilo razloga da studenti ustanu, obranu postulate nosioca promjene. Svakim danom prosvjeduju radnici i naši roditelji, jer silom prilika postaju neradnici, svakim danom netko nas na putu za fakultet zamoli koju kunu, lipu, za pivo, ali mi šutimo.

Utoliko se nešto u našoj svijesti promjenilo u vremenu da smo od baštinika ideje boljeg sutra, postali baštinici ideje vlastitih guzica.

Studenti sa Save najavili prosvjed, a tražene odgovore o cijenama nisu dobili

Redovan revolucionar i vanredan student

Sjećam se, manje više, svih javnih prosvjeda u gradu Splitu i bližoj okolici u prethodnih par godina s radničkim predznakom. Sjećam se izraza lica jedne radnice Dalmatinke Nove dok mi je tamo negdje pred Božić 2010. govorila kako već zna da za Božićno jutro neće na stolu imati ništa što bi bilo primjereno jednom božićnom jutru.Tada nas je molila, nas petero, šestero uvijek istih mulaca, koji bi po snazi stava jamačno izgledali kao bradati i nepokolebljivi revolucionari samo da nam je, kojim čudom, brada bila nikla, da nikako ne odustajemo od blokade fakulteta jer ona zna da nema novca da svom sinu priušti upis na takvu egzibiciju.

Spočitavali su nam mnogi, uglavnom kolege studenti, da smo jedni komunisti, bagra koja prosvjeduje jer im je to način života, da nemamo boljeg posla i da načelno ne izgledamo lijepo. Međutim, to nikako nije moglo biti točno, kao prvo jer sam i ja tada provjedovao i bio, kao i sada, van prosječno lijep te znatno svima dizao prosjek, a kao drugo jer smo suosjećali s tim ženama čija su djeca zaslužila iste mogućnosti koje sam i ja imao. Suosjećanje je bio taj razlog koji mnogima tako često promakne.

Lajk naš svagdašnji: Smrt studentima!

I nismo popustili! Sjećam se zatim prosvjeda protiv bezobraznih lupeža iz tadašnje vlade u gradu Splitu. Stupali smo opet tu, sada sam malo gušćom bradom, nas uvijek istih pet, šest mulaca, ponosno rame uz rame sa svojim junakinjama iz Dalmatinke Nove koje su san o svojoj osiguranoj budućnosti već odavno pustile da potone, ali tu su ovaj put bile zbog drugih.

I nas, uvijek istih, pet, šest studenata marširalo je tvrdo zbog njih, stoljećima istom Marmamontovom ulicom, ali nekim drugim putem – putem kojeg smo možda samo mi vidjeli. Svaki naš korak naprijed bio je protest i svaka kuštrava glava oko mene bila je nada – nada da ova zemlja može biti bolja.

Sanacijski upravitelj zagrebačkog SC-a otkrio zašto se cijene u menzama nisu postepeno dizale

Bolje da nosim kratku bradu

Danas sam posve obrastao u bradu. Radnice Dalmatinke Nove pridružile su se ostalim fasciklima na polici kojima netko evidentira povijest uništenih fabrika i ljudi u novijoj hrvatskoj povijesti, ako netko takav postoji. Kako ta moja brada biva gušća to mi se nada čini sve daljom točkom na horizontu u predvečerje, tamo negdje kroz bračka vrata, no ja ne žalim za ičim.
Ipak i dan danas redovito sretnem nekog od te nekolicine mladih vjernika u bolje nešto, bolje sve. Pogledamo se tada na ulici, kratko i s razumijevanjem, kao suborci iz nekih starih i svima osim nama, zaboravljenih bitki. Popričamo i informiramo se o predstojećim prosvjednim eventima za sljedeći tjedan, tko i zbog čega i zašto je bitno da budemo tamo.

Razmijenimo saznanja o najnovijim tehnikama u prosvjedima, inovacijama iz Grčke i odemo svaki za svojim prosvjedom. Eto taman je neki dan jedna, inače posve liberalna djevojka, prosvjedovala protiv ćirilice u Vukovaru. Kada sam je upitao zbog čega je to uradila, kazala mi je da je bitno održavati se u formi, ionako već predugo nije bilo nekih zaista bitnih radničkih prosvjeda, borbe za opće dobro. Samo nas mržnja motivira na prosvjede, a ona si, kao jedan profesionalni revoucionar ne smije dopustiti da ispadne iz forme zbog te sveopće pasivnosti našeg dezorijetniranog naroda.

Najbolji komentari studenata na poskupljenje hrane u menzama i najavljeni prosvjed

Nemoć i frustracija

Svi radnici su danas ipak otpušteni, svi poznanici nas onako bradate gledaju kao redikule, romantičare željne besmislenih revolucija dok jure svoje gore sutra i lažne nade po zavodima za zapošljavanje. Priče o porazu priče su o našoj revolucionarnoj mladosti.
No ponavljam, ne žalim za ičim, samo sam eto malo frustrairan nad svojom nemoći. Frustriran sam jer znam da smo, isto tako, mogli biti pobjednici. Da smo mogli poboljšati Hrvatsku – mogli smo, ali bilo nas je premalo! Nas samo pet, šest profesionalnih i vječitih prosvjednika, vazda istih redikula koji se bune za svaku sitnicu. Da je više studenata pustilo brade ili te prve dlake koje bi trebale predstavljati bradu i koje izgledaju baš smiješno, prošetalo s nama tih dana po zamišljenom putu kroz uvijek istu Marmontovu ulicu, mogli smo! Pitam se stoga gdje su bili studenti, na kojim ulicama, kada su našim roditeljima uručivani masovni otkazi? Gdje smo bili onog jutra na Božić dvijeidesete kada je bivša zaposlenica Dalmatinke Nove svojoj obitelji spremila – ništa?

Pitam Vas kakvog smo sutra to mi nositelji kada već danas brinemo samo o svojim guzicama? Guzičarskog sutra? E pa za to se ne treba boriti. U takvom svijetu već živimo!

Lajk naš svakdašnji: Nije lako biti muško

I zato neću u studentske prosvjede

Neću u studentske prosvjede kada se u salati pojavi buha. Neću biti jedan od onih koji kao drogirani čekaju da voda i njima dođe do grla, a čitavo vrijeme su u istoj vodi. Mladost mora biti nositelj boljeg vremena, žilava, tvrdoglava i nepokolebljiva. Takva mladost prva mora stupiti na ulice u borbu, makar donkihotovska, protiv otkaza radnicama eto baš Dalmatinke Nove! Takva mladost mora nositi društvenu svijest, a ne onesviještena čamiti u sjeni svoje guzičetine sve dok voda i njima napokon ne dođe do grla.

I sada, kako se voda približava u vidu poskupljenja u menzama, dižu se sirene na uzbunu, na spas naše mladosti! Ali takvu mladost neće spasiti sniženje cijena u menzama, takve mladosti niti nema pa je nije niti potrebno spašavati! Onoga dana kada smo ostali u kućama i okrenuli glavu od radnika na ulicama, siromaha u prolazu, tada je i naša mladost strunula. A ovi najavljivani prosvjedi nisu stoga za spas mladosti već za spas, ionako debelih, mladih guzica.

Ali neka poskupljenja, neka se gladuje, neka se guzice stanje, možda nam tada iz njih konačno dođe u glavu.

Odgovori