‘Češće tiha nego glasna’: Pričali smo s prijateljima Olge Tokarczuk, nove dobitnice Nobela za književnost

Za “narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života” Olga Tokarczuk nagrađena je Nobelovom nagradom za književnost. Poljska književnica nekoliko je puta bila u Hrvatskoj, čak je ljetovala na Visu, a ljudi koji su je upoznali opisuju nam je kao sjajnu osobu. O njoj bi mogli puno pričati, ali, kako kažu, prijateljstvo je važnije od Nobelove nagrade.

Olga Tokarczuk | screenshot: YouTube

Olga je sjajna autorica, ali i sjajna osoba. Lijepo je kad se te dvije stavri spoje, kaže pisac Roman Simić, utemeljitelj i direktor Festivala europske kratke priče.

Budući da je prošle godine nisu dodijelili, Nobelovu nagradu za književnost za 2018. godinu Švedska akademija dodjelila je s nagradom za ovu godinu, koju je dobio Peter Handke. Nobel za 2018. pripao je Olgi Tokarczuk, poljskoj književnici koja je nekoliko puta bila u Hrvatskoj.

‘Draga i pristupačna’

Greta Thunberg nije osvojila Nobelovu nagradu za mir: Dobio ju je etiopski premijer

– Tko god ju je upoznao, zna da je draga i pristupačna. Uz to, Olga beskompromisno pokriva cijeli niz tema – kaže Simić.

Dodaje kako je hrvatska publika izvrsno prihvatila Tokarczuk i njezina djela. Inače, na hrvatskom je objavljeno nekoliko njezinih knjiga:  ‘Knjige Jakubove’, ‘Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju’, ‘Pravijek i ostala vremena’ te ‘Dom danji dom noćni’ i ‘Ormar’.

– Olgu sam prvi put čula u Poljskoj, njezinu prozu mi je preporučila prijateljica pa sam roman Prawiek i inne czasy, koji je na hrvatski preveo Pero Mioč, a 2001. objavio Nakladni zavod Matice hrvatske, najprije pročitala u originalu – kaže profesorica Ivana Vidović Bolt sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

‘Mislila je da sam starija’

Pri prvim kontaktima s budućom Nobelovkom polonistica se ponašala vrlo službeno pa je Tokarczuk pomislila da je Vidović Bolt puno starija nego što je.

– Olga i ja smo se najprije dopisivale od jeseni 2002. jer sam htjela da gostuje na Festivalu europske kratke priče 2003. Ti su mailovi bili vrlo službeni, obraćala sam joj se naravno sa – Szanowna Pani Tokarczuk (hrv. poštovana gospođo Tokarczuk), nismo se poznavale, ja sam bila vrlo mlada, a ona isto mlada, ali već poznata i priznata književnica. Manja je bila vjerojatnost da će Olga doći na FEKP-u 2003., nego da će dobiti Nobelovu nagradu. FEKP je bio festival u povojima, Olga često pozivana na različita čitanja i festivale s malim brojem slobodnih dana. Trudila sam se da ni u jednom mailu ne napravim neku pogrešku bilo koje naravi koja bi je mogla odgovoriti od dolaska u Hrvatsku, vagala svaku riječ, provjeravala svaku rečenicu od uvodne do završne pisala u skladu s naučenim na jezičnim vježbama. Do te mjere da je Olga zaključila da je na Festival poziva neka postarija gospođa, vrlo distancirana, najmanje dvadesetak godina starija od nje, pripadnica stare škole – prisjeća se profesorica Vidović Bolt.

Novel za književnost

Toj se anegdoti, kaže, redovito vraćaju kad god se vide, a tako je bilo i lani kad je gostovala na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu.

Vijesti iz Stockholma - dodijeljena je Nobelova nagrada za medicinu!

– Upoznale smo se 20. svibnja 2003., kad smo je na željezničkom kolodvoru u Zagrebu Đurđica Čilić i ja nestrpljivo iščekivale.  Susret s Olgom je nama dvjema vrlo važan, razgovori s njom i svojevrsna prekretnica u promatranju života i književnosti, a tako je ostalo do danas neovisno o tome što je od četvrtka Olga Tokarczuk dobitnica Nobelove nagrade. Uostalom, o dojmljivosti prvoga susreta s Olgom svjedoči i tekst koji je Đurđica Čilić objavila na Facebooku [na kraju teksta, op. a.] čim je objavljena vijest da je Olga Tokarczuk dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 2018. – ističe polonistica.

Na pitanje koja joj je najdraža Olgina knjiga, odgovara protupitanjem:

– Može li neko lakše pitanje?  

No ipak nam je ponudila nekoliko odgovara.

– Uz knjigu priča “Ormar” vežu me posebne emocije vezane uz ključne ljudske vrline i neke samo nekolicini meni dragih ljudi znane i važne uspomene. Szafa (polj. Ormar) mi je draga jer imam uokvirenu naslovnicu poljskoga izdanja s posvetom “Dragoj Ivani hrvatskoj sestri prijateljski. Olga Tokarczuk 10. 10. 2003.” Biegune redovito preporučujem svima koji znaju poljski pa se posebno veselim prijevodu gospodina Mladena Martića jer će se sigurno naći na popisu darova za drage mi ljude – kaže Vidović Bolt.

Preporučuje i Ksiegi Jakubowe – knjigu na kojoj brusite poljski jezik, čitateljsku strpljivost i upornost.

Knjige su nalik na nju

Od stručnjakinje za poljsku književnost željeli smo čuti i u čemu je posebnost djela Olge Tokarczuk.

– Drukčija su jer je i ona drukčija od svih spisateljica i pisaca koje sam upoznala i koje poznajem, ne samo poljskih, ne samo hrvatskih. Nedavno je izjavila da teme traže nju, a ja bih dodala da publika traži najprije nju u njezinoj prozi, a tek onda u toj prozi neke zanimljivu im potku -objašnjava profesorica.

Uvjerava nas da je još 2003. znala da će Olga Tokarczuk dobiti Nobelovu nagradu.

– Štoviše, imam i svjedoke koji mogu potvrditi da sam još te 2003. godine to najavila. Čitajući švedske portale uoči proglašenja zaključila sam da je ovaj put Olga vrlo izvjesna dobitnica iako će joj uručiti Nobelovu nagradu za 2018. godinu. Čak sam i sama primala čestitke od ljudi koji znaju za naše dugogodišnje prijateljstvo. Lijep je to osjećaj, ne može se svatko pohvaliti da poznaje dobitnicu Nobelove nagrade. Uostalom, jedina hrvatska polonistika je odmah u četvrtak proslavila taj veliki dan i to zajedno sa svojim studentima – kaže Vidović Bolt.

Brzo osvaja i cijeni prijateljstva

Zanimalo nas je i kakva je Nobelovka privatno.

– Topla, mila, skromna, samozatajna, češće tiha nego glasna, katkad i sramežljiva. Osoba koja brzo osvaja i cijeni prijateljstva – opisuje nam Vidović Bolt ukratko svoju prijateljicu.

Ističe da je ujedno je i posve jednostavna te vrlo suradljiva.

Djela pretočili u strip: Doživite književnost kao nikada do sada

– Primjerice, na tom drugom FEKP-u 2003. gostovali smo u Osijeku i Belom Manastiru i već je na samom dolasku bilo jasno da bismo sljedećega dana mogle zakasniti na zagrebačko čitanje jer su domaćini pripremili program i za drugi dan. Olga je bez ikakvih problema pristala da se same vratimo vlakom i izravno zaputila u Kaptol Centar na čitanje i susret s publikom – prisjetila se profesorica.

Imala je Olga, kaže, i razumijevanje za novinare.

– Pamtim i neke uporne novinare (znam, prepoznat će se ☺) koji je, ipak umornu od puta, ipak nisu štedjeli s pitanjima, ali Olga je vrlo strpljivo, srdačno i opširno odgovarala na sva pitanja. Usto, vrlo je odlučna u ostvarenju svojih planova. Npr. 2003. je najavila je da će u Poljskoj pokrenuti Festival europske kratke priče i već sljedeće godine organiziran je prvi sestrinski festival u Vroclavu – prisjetila se Vidović Bolt.

Prijateljstvo vrijedi više

O Nobelovki bi, tvrdi, mogla još puno toga ispričati, ali “prijateljstvo vrijedi više od Nobelove nagrade”! 

– Dodala bih još da je Olga sjajan sugovornik i besprijekoran slušač. Kad sluša sugovornika, ona ga gleda u oči, imate dojam da u tom trenutku za nju ne postoji nitko drugi i da ste zajedno u nekoj drugoj dimenziji. Ne mislim da je za to zaslužna profesija (posljednjih se dana često spominje kako je diplomirala psihologiju na Sveučilištu u Varšavi), nego je takva fokusiranost na sugovornika odraz njezina karaktera, topline i zainteresiranosti za svijet i one koji u njemu obitavaju.

Nakon prvoga dolaska u Hrvatsku u svibnju 2003., Tokarczuk je iste godine u rujnu ponovno posjetila Zagreb. Bila je to, kaže zagrebačka profesorica, najveća potvrda festivalske atmosfere, ali i relacija i neočekivano rođene povezanosti zagrebačkih polonista s njom. 

– No, nezaobilazni su bili Split i Vis, točnije Komiža i Mola Trovna gdje je boravila sa sinom i mužem kao gošća Senka Karuze. Bieguni su dijelom i pisani trag o nekim dragim joj mjestima i ljudima iz toga doba  – priča Vidović Bolt.

Nobelovka u tri natuknice

I na samom kraju, Olgu Tokarczuk opisala je u tri natuknice:

  • vegetarijanka
  • voli viško vino
  • odlično kuha (njezina je kulinarska umijeća hvalio i Różewicz)

Docentica Đurđica Čilić, koja također radi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prevodila je Olgin ‘Ormar’. Za Nobelovku kaže da je izvrsna autorica i osoba. Susreta s njom prisjetila se postom na svom Facebooku, koji je ranije spomenula i profesorica Vidović Bolt. Uz njezuno dopuštenje, prenosimo ga u cijelosti.

Prepoznala ih po blejenju u nju

Bilo je kasno proljeće 2003. i moj sin, moje prvo dijete, već mi je bio u trbuhu. Izgledala sam kao glista koja je progutala nesažvakanu trešnju. Ivana Vidović Bolt i ja smo na Glavnom kolodvoru čekale Olgu Tokarczuk, našu gošću na književnom festivalu. Olga je već tad u svojoj domovini bila književna zvijezda. Kad je izašla iz vlaka prepoznala nas je po netreptanju i nasmijanom blejanju u nju, iako nas nikad ranije nije vidjela. Obratila nam se prisnošću kao da nastavlja neko ranije uspostavljeno prijateljstvo i grlila nas kao da dovršava neki razgovor dodirom koji smo nekad prije započele. Odmah smo se, i Ivana i ja, zaljubile u nju. Kako i ne bismo. Ta nikad nas, pogotovo ne nas obje odjednom, nitko nije volio apriori.

Poljska studentica o Hrvatima: 'Sve vam je na pas mater i miješate pića'

Prva i zasad jedina prozna knjiga koju sam prevela s poljskog bila je Olgina; prve priče koje sam prevodila i objavljivala po časopisima, bile su Olgine; Olga je prva književnica, a neka bude i jedina, koja je moje, baš moje ime, ali polonizirano – Dziurdzica – unijela u poljsku literaturu, dodijelivši ga jednoj junakinji. Posve marginalnoj, ali who cares. Neke su knjige tako velike i važne da je osobni uspjeh ako je i samo zarez u njima nastao motiviran našim postojanjem.

U međuvremenu je Olga napisala desetak sjajnih knjiga, koje su prevedene na mnoge jezike. Dobila je dva puta najprestižniju poljsku književnu nagradu Nike, a sad i Man Bookera. Zvijezda je koju zovu na festivale po cijelom svijetu, koja gostuje na svim važnim književnim događajima, koju se pita za mišljenje o svakoj relevantnoj društvenoj, kulturnoj i književnoj temi. I svi su joj odgovori dobri.

‘Pitala nas za djecu’

Kad nas je ugledala večeras, Ivanu i mene, uoči svog gostovanja na otvorenju još jednog književnog festivala, prišla nam je, obratila nam se izgovarajući naša imena, pitala nas za djecu, grlila nas kao onda, kao da je sve isto: i mi, i ona, i povjerenje koje imamo u ljude, i razlozi da to povjerenje nikad ne izgubimo, i nada da su ljudi dobri i vrijedni naše naklonosti, čak i ako nas život raznosi pa se ne stižemo uvijek uvjeriti u to.

Moj sin, moja nesažvakana trešnja, sutra kreće u prvi razred gimnazije. Nekako me manje strah svijeta odraslih u koji on kroči kad znam da u njemu živi Olga, njezina ljudska toplina i njezine knjige, koje će moj sin jednom pročitati, ne zvala se ja Dziurdzica.

 

Odgovori