U jeku ovog štrajka zaposlenih u školama nismo zaboravili na učenike. Jer, vjerovali ili ne, i oni imaju neki stav o tome što se trenutno događa. Proteklih dana, uz nekoliko pisama nastavnika i učitelja, objavili smo i pisma učenika u kojima prenose svoja razmišljanja vezana uz štrajk. Ovoga puta u istom tekstu donosimo pisma dvaju maturantica, Kristine i Anamarije.
Foto: Kaitlyn Baker; Unsplash
Anamarija podržava štrajk i obrazlaže zašto je, po njenom mišljenju, važno ispuniti zahtjeve nastavnika, dok se Kristina pita što će ispunjenje zahtjeva nastavnicima značiti za učenike. Oba pisma u nastavku prenosimo u cijelosti.
Želite nam uzeti praznike i produljiti godinu! Zašto? Recite nam, zašto bismo mi plaćali njihovo štrajkanje? Tužno je to da ćemo morati opravdavati izostanke subotama zato što su oni štrajkali. Što ćemo morati odustati od izvanškolskih aktivnosti jer su oni štrajkali predugo. Je li ispravno rješenje skraćivanje zimskih praznika na koje imamo pravo? I koje bismo proveli s obitelji? Pravda? Ha-ha, ma nema toga kod nas.
Pita li itko od vas učenike što misle o ovome? Naravno da ne! U redu, profesori su dobili povećanje plaće. Pravo pitanje je: jesu li to svi zaslužili ? Svi smo nažalost svjesni da nisu. I opet dobili su što su željeli. Odjednom se našla ogromna količina novca za to. Gdje? Kako? Zašto to niste napravili ranije kada će ionako privatnici njima isplaćivati dodatke na plaću, a učenici svojim praznicima. Je li pošteno da im dani štrajka budu plaćeni? Dok naši roditelji rade i zaslužuju svoju plaću? Recite nam, jer meni stvarno nije jasno. Gdje je tu pravda o kojoj svi pričamo ? Gdje?
Je li pošteno da naše obitelji isplaćuju dodatke nekim profesorima koji nas tretiraju kao manje vrijedne osobe? Ne, to je SRAMOTA. Još jedna stvar. Jesmo li mi učenici povećanjem njihovih plaća dobili kvalitetnije obrazovanje? Profesore koji će se truditi i poštovati nas, a ne kršiti naša prava, profesore kojima će naše obrazovanje biti najvažnije, profesore koji će na nastavu dolaziti dobre volje, a ne profesore koji će nakon štrajka doći u škole i pitati nas kao da štrajka nikad nije ni bilo i reći kako smo u velikom zaostatku (našom krivnjom, naravno).
Nažalost, bojim se reći da je odgovor negativan. Nećemo ništa više dobiti, sve će nažalost ostati ISTO.
Od početka školske godine glavna tema u životu mojih vršnjaka, u školama i u medijima je štrajk profesora. Govori se kako štrajkaju za veće plaće, kako žele više novaca za posao koji obavljaju, tako je barem prikazano u medijima. Prijedlozi vlade za povišenje plaća, zahtjevi profesora za povišenje koeficijenata, prosvjedi, pregovori… Ali žele li profesori samo veće plaće? Radi li se samo o novcu kako je to najčešće prikazano?
Ne radi se o tome. Radi se o poštovanju, o izjednačavanju s drugim zanimanjima jednake stručne spreme, o shvaćanju ljudi što je zapravo posao profesora. Svakodnevno čujemo od učenika izjave kao: „Ja sad kao moram gubit’ praznike jer su oni lijeni i ne da im se radit!“, pokreću se grupe na internetskim mrežama koje potiču učenike da štrajkaju kada će se nadoknađivati jer nisu oni jadni to birali! Još je gore što ih u tome podržavaju roditelji koji govore: „Šta sad oni štrajkaju, moja djeca ispaštaju zbog njih!“, „Neće moja djeca ništa ići u školu preko praznika! Pa nisu oni htjeli ovaj štrajk!“, „Lijenčine, i ovako ništa ne rade! Imaju praznike po tri mjeseca, ne rade vikendima, sad se još žale da su im plaće premale! Sramota!“, „A što će sada bit’ s maturom? Kako će moje dijete upisati željeni fakultet ako ga profesori na to ne pripreme?“, „Jadna djeca ispaštaju zbog vas… nisu oni to tražili…“, i mnoge druge. Kada to čujem iskreno se zapitam jesu li ljudi zbilja toliko glupi kada izjavljuju takve stvari? Vjeruju li stvarno svemu što čuju tako lako? Zar stvarno misle da njihovo srednjoškolsko dijete toliko strašno jako ispašta zbog situacije? Govorim to jer znam iz osobnog iskustva od kakvih učenika i roditelja to najčešće ide. To govore upravo ona djeca koja se žale kada je neki profesor zahtjevniji i moraju se više potruditi za njegov predmet. Ona djeca koja su najsretnija kada je profesor bolestan pa nema nastave, a žale se kada im se za taj sat pronađe zamjena koja će umjesto redovnog profesora obraditi s njima gradivo. Ona djeca kojima su najdraži oni profesori koji ništa ne rade i kod kojih je lako imati 5. Ona djeca koja prigovaraju kada profesor proba gradivo učiniti zanimljivijim raznim radionicama, istraživanjima i zadatcima koji obuhvaćaju možda i nešto što nije u udžbeniku. Ona djeca koja se žale kada im profesor da 1, a činjenica je da ništa nisu znali. A s njima i njihovi roditelji koji imaju primjedbu na svakog profesora, stalno se žale da se djecu previše zatrpava nepotrebnim podatcima u školi, kako ta škola „ništa ne vrijedi i ništa u njoj i ovako ne nauče“, koji se odlaze žaliti u školu kada njihovo dijete koje ništa ne uči dobiva loše ocjene jer, naravno, za to je kriv profesor koji ga nije dobro naučio, a ne njihovo lijeno dijete! Sjetimo se kako su prvih dana štrajka svi bili uz profesore, a kada se počelo govoriti o nadoknadama, odjednom su se raspametili i pobunili!
Tužno je koliko se profesori više ne poštuju. Ljudi ni ne vide koliko su oni važni i kako su upravo oni glavni temelj za budućnost mlađih generacija, a za to su glavni krivci upravo roditelji. Dragi roditelji, sjetite se da uloga profesora nije samo obrazovna, nego i odgojna. Vaša djeca od prvog razreda osnovne škole provode više vremena s učiteljima i profesorima nego nekad s vama. Profesori nas uče kako biti bolje osobe, kako postupati u određenim situacijama, potiču nas da otkrijemo što nas najviše zanima i čime se želimo baviti u životu, izvlače najbolje iz nas. Zaslijepljeni ste s onih 10% profesora koji nisu takvi, koji su lijeni i nezainteresirani, ne vole djecu niti svoj posao. I ja sam susretala takve, svi smo. Ali ne možemo generalizirati i govoriti da su zbog pojedinaca svi profesori takvi.
Također, o njima se govore velike neistine o kojima ljudi uopće i ne razmišljaju. Moja mama je profesorica i iz osobnog iskustva mogu reći neke stvari za koje mi je nestvarno vidjeti koliko ih ljudi ne zna. Profesori nemaju godišnji odmor tri mjeseca kada su nama praznici. Oni ostaju na sjednicama, obavljaju administrativne i druge poslove koji su sastavni dio njihovog zanimanja. Njihovo radno vrijeme ne počinje i ne završava sa školskim zvonom. Kvalitetan profesor (kakva je većina) se priprema za sat, osmišljava načine na koje će učenicima približiti gradivo i učiniti ga zanimljivijim i puno drugih stvari koje mi i ne primjećujemo. I najvažnije, profesori vole nas učenike. Profesori su jer vole rad s djecom, vole podučavati i žele nam najbolje. Vidim i sama na mami i svojim profesorima kako na njih sve ovo utječe. Ne žele da mi ispaštamo zbog njih, žele raditi, žele nas pripremiti za maturu i za život, žele provesti plan koji su osmislili. I zato se igra na kartu da će profesori popustiti i prestati štrajkati jer im je žao djece i ne žele da nam bude teško zbog njih, ali mi ne smijemo dopustiti da do toga dođe. I ne vjerujem da ljudi zbilja govore o maturi kao o najvećem problemu štrajka. Zar stvarno misle da su profesori toliko zli i žele nam najgore da ne bi maturu prilagodili situaciji i stvorili nam najbolje moguće uvjete? Zašto gotovo nitko, kada je već toliko govora o tome kako će se uspjeti obraditi sve za maturu, ne govori o prijedlogu nastavnika da se sve gradivo cijelog drugog polugodišta boduje kao točno svima, što je kao da su ga izbacili s mature?
Profesore se ocrnjuje, ne cijeni ih se i ne poštuje se njihov rad i trud za nas. Tužno je da će i sam profesor učeniku koji je dobar u nekom predmetu reći da ne ide za profesora jer sa svojim znanjem može bolje. Istina je da će dijete koje zanima na primjer biologija proći puno bolje kao liječnik, nego kao profesor biologije. Kako očekujemo da će buduće generacije imati dobro obrazovanje ako se pametne mlade ljude odvlači od ideje da budu profesori? Ne vrijede nam nikakve „škole za život“ i reforme ako mladi ne žele biti profesori, upravo zato što ih se ne poštuje. Plaće za koje se profesori ovim štrajkom bore su samo vidljivi znak obezvređivanja profesora koji rade puno teži posao nego što mislimo. Zbog toga trebamo podržati profesore u štrajku i prekinuti njihovo omalovažavanje.
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka ili Instagrama, ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s načim čitateljima!
Više o štrajku u školama i na fakultetima čitajte na sljedećim poveznicama:
