Prije četiri godine Sveučilište je moglo bolje, a nije: Neće ni sada biti drugačije

A- A+

28. veljače 2022.

Faks

Duje Kovačević

A- A+

Sveučilište je prije četiri godine moglo bolje. Ali nije. Izabralo je ostati gdje jest, toliko unisono, suglasno, a tiho. Njih pedeset i četiri od sedamdeset. Zadržali su Damira, ali i sveučilište na njegovu sliku, jedan mentalitet i akademsku politiku. A to se ne mijenja baš lako. Sutra će opet birati, a sada više, da to baš onako žele, ne mogu glasati za bolje. Nemaju za koga.

Foto: srednja.hr

Četiri godine. Toliko je prošlo od posljednjih izbora za rektora zagrebačkog sveučilišta. Jednih od najiščekivanijih u novijoj akademskoj povijesti i, kako će se kasnije ispostaviti, jedno od većih razočaranja za sve iole bolje poznavatelje sveučilišnih prilika. Damir Boras, notorni rektor, onaj koji drži žezlo, sebi daje novac za znanstveni rad i time se, štoviše, ponosi. Onaj koji vrijeđa novinarku, koji tuži vlastitog studenta. Onaj koji kolegice, studentice generacije, nositeljice stipendija i prestižnih nagrada ‘plaši’ pričama o neudanim znanstvenicama iz dijaspore. Dobio je suparnika.

Damira Bakića. Sveučilišnog profesora matematike, onoga koji je, kada su svi šutjeli, dizao glas na Senatu. Onoga koji je postavljao pitanja rektoru i kada su svi drugi samo dizali ruke. Onoga koji se protivio transformacijama i razaranju zagrebačkih fakulteta. Onoga koji je razgovarao, a ne tužio studente. Onoga koji medije nikada nije ni pomislio susresti na sudu. Onoga koji je utjelovio suštu suprotnost akademije koju smo s gnušanjem pratili prethodnih godina. Izgubio je.

Sveučilište je moglo bolje. Imalo je gotov recept za povrat ugleda, za, ako ništa od toga osobito i ne proizađe, barem iskren pokušaj promjene, modernizacije, internacionalizacije. Napuštanja prizemnih interesa, sasvim jasan odmak od kokošara kojima se oči cakle za par tisuća kuna, a jezici oblizuju na spomen kiseliša koji, prigodnije no išta u ovoj priči, nosi to prestižno ime rektorata. Mogli su bolje, ali nisu. Izabrali su ostati gdje jesu, toliko unisono, suglasno, a tiho. Njih pedeset i četiri od sedamdeset.

Za one iste tisuće kuna, mizogine komentare u prolazu, priče o ‘neostvarenim’ ženama, za ono isto šikaniranje studenata, obračunavanje s novinarima. Možda puno slikovitije, postavili su se protiv rasprave, postavljanja pitanja i propitivanja, oduprli su se razgovoru i razumijevanju, otvorenosti prema novinarima. Ukratko, glasali su protiv akademije. U nevjerojatnoj većini, pedesetak intelektualaca, dekana, profesora i studenata, odabralo je vrijednosti koje će rektorat obilježiti još naredne četiri godine. I dobili su baš ono što su zaslužili.

Sutra će opet birati. Sada imaju četvero kandidata. Onu koja se sjetila da je moralna nakon šest godina prorektorskog aplaudiranja. Onoga koji hladno okreće glavu na pitanje o uznemiravanim i zlostavljanim studenticama. Onoga koji je dao sve od sebe da diskriminira studente stručnih studija kojima bi sad bio rektor. I onoga koji se oportuno uvalio u priču o obnovi doslovno razrušenog sveučilišta. Sada, i da žele bolje – iako realno znamo da nikome od ovih sedamdeset srce ne zaigra na to – ne mogu baš bolje. Nemaju za koga. Do toga su se, zapravo, i sami doveli još prije četiri godine. Nisu zadržali samo Damira, već i sveučilište na njegovu sliku, jedan mentalitet i akademsku politiku. A to se ne mijenja baš lako.

*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr