Pretraga

Logopedice bez granica – Katarina i Nela otkrivaju kako izgleda svijet logopedije nakon diplome

Dvije prijateljice, jedna struka i dva različita radna mjesta – Katarina Minarik i Nela Balog mlade su magistrice logopedije. Premda je riječ o deficitarnom zanimanju s kojime je relativno lako pronaći posao, za njih je stjecanje fakultetske diplome bio tek početak. Obrazovni put vodi(o) ih je do daleke Engleske i još dalje Australije. Na tome putu skupile su nešto iskustva, a kojega su rado pristale podijeliti s nama i svima onima koji će jednoga dana krenuti njihovim stopama.

Foto: Nela Balog i Katarina Minarik

U prvome dijelu teksta razgovaramo s Katarinom Minarik koja je prvo radno iskustvo stekla u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora u Osijeku, nakon čega odlazi u Australiju. Ondje je imala priliku usavršavati se na Sveučilištu Sydney i raditi sa vrhunskim liječnicima. Ipak, odlučila je stečeno iskustvo ‘vratiti kući’ i u Našicama osnovati vlastiti obrt. Više o proceduri osnivanja obrta i prvim koracima njezinoga rada čitajte u nastavku teksta.

U drugome dijelu razgovaramo s Nelom Balog koja nam je ispričala svoja iskustva u radu s djecom u školi. Ondje joj je bilo ugodno i zabavno. No, bila je premlada za comfort zonu i – spremna za nove avanture. Stoga je odlučila preseliti u London. O njezinim motivima i iskustvima čitajte u nastavku.

Katarina, pored toga što je logopedija deficitarno zanimanje, zašto je ona važna i zašto se njome treba baviti?

Ono što nas, ljude, čini jedinstvenima je sposobnost razmišljanja i govorenja. Ako samo navedemo da je logoped taj koji se bavi teškoćama komunikacije, razumijevanja i produkcije govora/jezika, oštećenjima sluha, poremećajima izgovora, poremećajima glasa i gutanja i to kod svih dobnih uzrasta, mislim da je odmah jasno zašto je logopedija važna i zašto se njome treba baviti. Od samog rođenja komuniciramo, s vremenom sve više razumijemo govor oko sebe, kasnije se izražavamo govorom, putem jezika usvajamo nove informacije, čitamo, pišemo, učimo.  Teškoće s jezikom i govorom, pa i glasom i gutanjem, prodiru u gotovo sve sfere života one osobe ili djeteta s tom teškoćom, a mi smo ti koji zajedno s njima otklanjamo ili umanjujemo te teškoće ili  pronalazimo strategije nošenja s istom.

Jesi li radila negdje prije negoli si osnovala vlastiti obrt?

Vrlo brzo nakon završetka studija zaposlila sam se u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Osijek. Tamo sam radila kao logoped u dislociranoj jedinici pri Domu zdravlja Donji Miholjac gdje sam obavljala logopedske procjene, terapije i savjetovanja za sve dobne skupine.

Spletom životnih okolnosti nakon godinu dana odlučujem se napustiti taj posao i odlazim u daleku nam Australiju s nekoliko ciljeva u glavi. Tamo sam između ostaloga imala priliku naučiti mnogo toga s područja poremećaja glasa od jednog liječnika, ORL specijalista,, koji me je velikodušno primio kao promatrača u svoju privatnu kliniku Sydney Voice and Swallowing koja se bavi problematikom glasa i gutanja. Također sam prisustvovala njegovom radu i u North Shore Private Hospital, Hunters Hill Private Hospital i Laboratoriju za istraživanje glasa pri Sveučilištu u Sydneyu.

Iako je plan bio dugoročnije se zadržati na toplom kontinentu, kako život uvijek piše neke lude stihove, odluka je pala na povratak kući i pokušaj osnivanja vlastitog posla.

Je li proces osnivanja obrta bio kompleksan i dugotrajan? Kako se on odvijao i što je sve bilo potrebno?

Ne mogu reći da je sam proces bio pretjerano kompleksan pa ni dugotrajan. Puno toga ovisi o sposobnostima planiranja i koliko tko s lakoćom donosi odluke. Moja situacija je zahtijevala više dokumentacije, prema tome i više vremena, iz razloga što sam zatražila potporu za samozapošljavanje od HZZ-a čijim sam sredstvima i opremila prostor za rad, kupila nešto dijagnostičkog materijala te ostalih sredstava za rad.

No, samo otvaranje obrta zapravo je vrlo jednostavno i sve se može riješiti kroz nekoliko dana. Prvo se odabere djelatnost koja će se obavljati, prikupe se osnovni dokumenti potrebni za obavljanje te djelatnosti, u ovom slučaju sveučilišna diploma, zatim se popunjava obrazac za prijavu u obrtnički registar pri nadležnom uredu, plate se pristojbe, izradi pečat i eto, čas posla! Ipak, u pozadini svega toga ima još barem stotinu manjih i većih stvari za odlučiti i obaviti (naziv obrta, logo, usluge i cjenik, najam prostora, uređenje prostora, oglašavanje, web stranica itd.).

Nalaziš se u relativno malome gradu. Ima li ondje dovoljno posla? Imaš li zaposlenika? Koliko klijenata?

Stvar je kod logopedije, kao što je na početku spomenuto, ogromna deficitarnost, a budući da su liste čekanja u zdravstvenim ustanovama duge i do godinu dana, zapravo dovodi u pitanje je li broj stanovnika uopće od presudne važnosti za opstanak ovakvog tipa posla u nekom manjem gradu. Opseg posla logopeda, odnosno broj poremećaja kojima se bavimo je zaista velik. Uz to radimo i sa svim dobnim skupinama. Sigurno je veći protok klijenata u većim gradovima, no kada osoba ili nečije dijete ima teškoću koja zahtijeva sustavnu rehabilitaciju ljudi su spremni dolaziti i iz udaljenijih mjesta.

Teško je govoriti o broju klijenata jer uvijek ima onih koji su stalni, koji su povremeni i onih koji dolaze samo radi savjetovanja ili logopedske dijagnostike. Prema tome, možda bi bolja mjera bila broj termina po tjednu, a kojih sada imam između 20 i 25. S obzirom na tu količinu zaposlenik mi još nije potreban, no kabinet postoji tek 6 mjeseci, stoga ćemo vidjeti što budućnost donosi. Moj trenutni cilj je do svibnja 2020. doći do 35 termina tjedno.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Velika prednost kod vođenja vlastitog posla je fleksibilnost što je meni osobno od velike važnosti s obzirom na broj hobija kojima se trudim posvetiti, a i radi toga što mi vrlo teško pada živjeti unutar okvira koji čvrsto određuju kako će moj svaki dan izgledati. Tako da su moji radni dani dosta raznoliki. Ponekada sam na poslu više ujutro, ponekad popodne, a nekada i višekratno, ovisno o mojim drugim obavezama te o tome što klijentima više odgovara. U kabinetu sam u prosjeku 5 sati na dan za sada.

U danu ponekad odradim 2 do 3 terapije, a nekada 6 ili 7 te uzimam dodatno vrijeme za pisanje nalaza, pripreme materijala i izvršavanje administrativnih obaveza koje dolaze s posjedovanjem obrta. Najvažnije mi je da sam odmorna, da sam popila svoju prvu kavu, odradila tjelovježbu ujutro i da klijente dočekam nasmijana i spremna za rad.

Kako se posao razvija i jesi li za sada zadovoljna?

Moram priznati da jesam zadovoljna kako se stvari polagano odvijaju. Razgovarala sam prije pokretanja kabineta s nekoliko njih koji su učinili isti pothvat, stoga sam otprilike znala što i kada očekivati po pitanju razvoja posla.

Jako je važno ne imati nerealna očekivanja na samom početku i pustiti da jedan dio ipak odradi i samo vrijeme. Za bilo koji oblik posla potrebno je proći kroz taj početni period gdje se ljudi još privikavaju na neku novinu u gradu, na tvoje ime, način rada i slično. Pogotovo kada je u pitanju naša struka koja još uvijek nije prodrijela dovoljno duboko u svijest ljudi o tome tko je logoped i koja je njegova uloga. U onom trenu kada se skupi dovoljan broj zadovoljnih klijenata tada sve brže kreće. Kada imaš zadovoljne klijente i kada su rezultati vidljivi, onda moraš i ti biti zadovoljan.

Što bi istaknula kao najvrjedije što si ponijela s faksa i služi ti u današnjem radu?

Zaista mislim da je nemoguće izdvojiti samo jedno. Kao i na svakom studiju, uvijek ima onoga što ti više i onoga što ti manje koristi za daljnji rad. Nekako bez obzira na sve ono što naučiš u teoriji i misliš da si isprobao kroz praksu tijekom faxa često pada u vodu kada kreneš uistinu raditi na pravim slučajevima. Ipak, mislim da je jedno od najvrijednijeg što sam s faxa ponijela svijest o tome koliko je potrebno prilagođavati se individualnim potrebama svakog korisnika i uvijek, ali baš uvijek imati u glavi terapijski cilj i biti fleksibilan te sposoban mijenjati metode rada na licu mjesta kako bi se ti ciljevi postigli.

Što bi poručila studentima logopedije koji žele jednoga dana biti sami svoji šefovi?

Ako imaju osjećaj da je to ono što iz zove, imaju puno strpljenja, još više volje i najviše od svega ustrajnosti u svojim naumima, onda je to, to. Da je to lako, nije, ali da daje osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti, to definitivno. Zasigurno nije najbolja opcija za svakoga. Netko se osjeća zadovoljnije i sigurnije radeći za nekog drugog i to je u potpunosti u redu. Ja sam išla za svojim unutarnjim osjećajem koji me nije puštao na miru i znala sam da moram pokušati i to bolje prije, nego kasnije jer sam bila svjesna da je potrebno određeno razdoblje kako bi sve sjelo na svoje i sav se  trud na kraju i isplatio.

Nema boljega nego gledati u budućnost s pozitivom i vidjeti se uspješnom u svom poslu uz činjenicu da ljudima pružaš usluge koje su trenutno teško dostupne, a iznimno potrebne.

U nastavku teksta prenosimo razgovor s Nelom Balog koja je posao lopedice pronašla u školi no, brzo se odlučila otisnuti u inozemstvo u potragu za novim avanturama.

Nela, otkuda ljubav prema logopediji, jesi li već u srednjoj školi znala da se time želiš baviti?

Znala sam da želim studirati nešto iz područja društvenih znanosti. Želja za upisom logopedije javila se u trećem razredu srednje škole. Tada mi se logopedija činila kao idealan spoj predmeta koji su me zanimali, biologije i psihologije. Upisom fakulteta dobila sam jasnu sliku što je logopedija zapravo. Ljubav prema logopediji, koju si spomenuo, javila se negdje na trećoj, četvrtoj godini faksa. Logopedija je zanimljiva znanost i otvara mnoge mogućnosti. Logoped nije samo stručnjak za ispravljanje dječjeg govora nego i za komunikacijske, jezično-govorne poremećaje koji radi i s djecom i s odraslima.

Nakon diplome, dobila si posao u školi, kakvi su bili dojmovi nakon prvoga dana na poslu?

Prvi je radni dan bio specifičan jer nisam ni znala da će mi taj ponedjeljak biti prvi radni dan dok me ravnateljica nije nazvala i rekla da nakon potpisivanja ugovora ostajem raditi. Tada sam ostala iznenađena, tako da sam odradila popodnevnu smjenu blago šokirana. Poslije prvotnog šoka, stigao je osjećaj uzbuđenja. Taj osjećaj je trajao sigurno dva tjedna. Uz njega sam osjećala i blagi strah jer sam ušla u novi sustav. U sustavu obrazovanja sam od šeste godine, ali ovaj put se moja uloga promijenila. Poslije lijepog akademskog život  ulazak u “svijet odraslih”, tj. poslovni život, nimalo nije lagan.

Na sreću, imala sam odlične kolegice koje su mi olakšale proces tranzicije i uvijek sam ih mogla pitati za savjet i tražiti pomoć. Nakon početnog uzbuđenja i uhodavanja, ozbiljno sam pristupila ulozi logopedice pripravnice i pronalaskom mentorice krenulo je pravo pripravničko iskustvo koje je ispunilo moja očekivanja.

Djeca su strašno nepredvidljiva. Ispričaj nam najsmješnije/najsmješnija iskustva koja si s njima imala?

Bilo je puno smiješnih situacija, ali izdvojila bih jednu “najsvježiju”. Početkom školske godine bila sam u jednom prvom razredu, predstavila sam se učenicima i pitala ih znaju li što radi logoped. Jedan učenik je rekao: “Ja mislim da ste vi učiteljica za eksperimentiranje, za eksperimente..”, na što sam ih pitala šta su to eksperimenti i dobila sam odgovor da je eksperiment nekakav hokus pokus. Tako da sam u očima djece bila hokus pokus učiteljica za eksperimentiranje. Rekla sam im da su u pravu. Mi logopedi puno “hokusa i pokusa” izvedemo u individualnom radu s djecom, tako da stvarno nisu pogriješili. Ili kada učenici s artikulacijsko-fonološkim teškoćama zamjenjuju glasove, često riječi krivo izgovore. Tako mi je jedan učenik rekao: ja ne učim, ja Snam.

Jesi li imala negativnih iskustava?

U radu s učenicima? Ne. Bude lakših i težih dana, ali ne bih teže dane svrstala u kategoriju negativnih iskustava. To su djeca i kada se pristupa s jasnim ciljem i pozitivno, napredak je vidljiv. A kada je napredak vidljiv, svi to slavimo. I generalno nisam imala negativnih iskustava, više nekih neobičnih situacija. Kao na primjer, moja bivša učiteljica mi je postala kolegica. Uvijek sam se osjećala malo sramežljivo i neugodno kada sam razgovarala s njom ili kada bih ju savjetovala, jer ona me naučila čitati i pisati, a sada ja njoj dajem savjete. Neobično mi je to bilo. Zapravo bila sam i među najmlađima u kolektivu, tako da su se na to uvijek izbijale šale.

Također, radila sam u školi u kojoj je radio i moj otac prije umirovljenja, tako da su me kolege znali kao njegovu i moram reći da mi je on dao puno dobrih savjeta i, ako će ovo čitati: tata, hvala na podršci! (Moram malo medijske pažnje iskoristiti za želje i pozdrave).

Ima li nešto čemu te rad u školi naučio, a o čemu na faksu nije bilo riječi?

Kroz rad u školi stekla sam niz novih znanja i vještina koje sam kao stručni suradnik trebala znati a na fakultetu se samo spominju. Npr. različiti zakoni, pravilnici, planovi i programi, savjetodavni rad i slično. Izdvojila bih savjetodavni rad kao najteži dio koji sam trebala savladati jer uz akademsko znanje zahtjeva i druge kompetencije i dosta vježbe i prakse.

Umjesto da si se, kao prosječna Hrvatica, zaposlila kod prijateljice u firmi, ti odlaziš u englesku u potragu za novim iskustvima. Zašto si odlučila ostaviti siguran posao i poći u nepoznato, otkuda ta ideja?

Kao prvo, Katarini, za sada, ne treba novi zaposlenik. Razmjenjujemo materijale i znanje. Ponekad joj dođem kao viša vanjska savjetnica. Dobro dođe kada se nađemo i razmijenimo iskustva i nedoumice jer se stručno razumijemo. Iako radimo u različitim okruženjima, srž naših razgovora je uvijek ista. Međutim, previše razgovora o poslu isto nije dobro. Nas dvije prvenstveno njegujemo prijateljski odnos i dobru zezanciju.

Kao drugo, nisam imala siguran posao. Bila sam na pripravništvu zaposlena na određeno. Privlačio me put u nepoznato. Imala sam želju do tridesete se okušati u životu ‘vani’, što sam već i napravila u studentskim danima sa Ceepus razmjenom u Beogradu. Međutim, posao u Engleskoj došao mi je kao ostvarenje želje i kao odlična prilika za usavršavanje, rad i život van standardnih kalupa i normi. Privlači me nekonvencionalan način života, pogotovo u dvadesetima. Želja za novim iskustvom prevagnula je nad željom ostajanja u comfor zoni.

Savjetovala bih mladima neka idu van, EU nudi pregršt projekata, razmjena i praksi. I to ne samoza studente, nego i za mlade do 30 godina. Puno je mogućnosti, šteta je to ne iskoristiti. Treba se dosta potruditi, sam tražiti, slati e-mailove i ispunjavati papirologiju, ali takvo iskustvo je nezamjenjivo. Nema veze što mediji i političari stvaraju zbunjujuću sliku o radu vani. Barem mi Slavonci dobro kotiramo u Irskoj

Planiraš li se vratiti u Hrvatsku i možda osnovati svoju firmu? Kakvi su planovi za budućnost?

Takvih velikih planova još nemam. Za sada radim kratkoročne planove. Prvi plan mi je priviknuti se na život u Londonu. Moram priznati da prilagodba nije lagana, doduše, nisam ni očekivala da će mi teći med i mlijeko. Pogotovo ne sada kada su novim izborima podržali Borisa i izlaze iz EU. Moji planovi za budućnost ne uključuju konkretne ciljeve i liste. Imam dosta općenitu viziju što želim od života. Naučena iskustvom znam da se nikada ne zna što život nosi i da su planovi tu da se krše. Moja budućnost je dosta neizvjesna. U globalu, planiram živjeti avanturistički i cjeloživotno se obrazovati.

 

Foto: Nela i Katarina