Bitka kod Sigeta 1566. i Gudhjonson Veličanstveni
A kad već spominjem Australiju sjetio sam se ovako iz rukava još jednog jako dobrog i aktualnog vica. Radi se o Joeu Šimuniću i njegovom nesretnom pokliču nakon utakmice s Islandom koji me, znajući eto iz kakvog podneblja dolazi, nije previše začudio. Vic se naime krije u strastvenim elaboratima onih koji ga brane tvrdeći da nije aludirao na to što je očito već na bitku kod Sigeta vođenu 8. rujna, pazi, 1566., svoju ljubav prema domaćoj operi ili pak bana Josipa Jelačiću – genijalno!
Nije vas mlađe ljude suviše briga za politiku. I bolje, bolje da je tako. Nema tu nikakve pameti, sve je to samo zbirka anegdota redikula koji se igraju politike u našoj državi i oko nje. Zapravo jedan veliki dio naše političke povijesti i stvarnosti je dosta dobar materijal umornim bauštelcima za subotu navečer – uz pivo ako nema neke utakmice. Recimo ima onaj kada Milan Bandić o Trgu bana Jelačića govori kao o ‘ Jelačić platzu’ – baš onako kako su si to nekada pravi purgeri pripovedali, nastojeći okupljenu svitu uvjeriti da je on čisti Zagrebčanec i to plemenita stara kova.
To je otprilike kao da ode u Milano pa svih nastoji uvjeriti da je rođeni Talijan tako što po cesti mahnito uzvikuje: Capuccino! – Pasta! Pa kad smo poslali u Europski parlament onu plavojku koja je sa šalabahtera režala nekakav polufinski začuđenoj sviti koja je molila da im netko hitno doveze prevodioca s mongolskog…
A jak je i onaj kada je Stipe Mesić svojedobno otišao našoj emigraciji u Australiju molit financijsku pomoć za majku Hrvatsku. Dočekala ga tamo delegacija svi redom političke orijentacije k’o, štatijaznam, Joe Šimunić i na početku prigodnog skupa zapjevali oni za svečanog gosta više lijeve orijentacije – tradicionalne ustaške pjesme. A bruke majci, Stipe se zarumenio k’i divojka – nije dvije riječi pjesme znao. I tako je on nešto mumljao sebi kroz usne, tek bi one dijelove koje pozna sigurno naglasio: Mmmmm zore, evo dana..mmmamm JURE I BOBANAAA mmm.
Keneguru Joe
Nije se prije puta dobro informirao jer bi inače garant dva mjeseca proveo u nekom zaseoku u mojoj Dalmatinskoj Zagori. Trusio rakije u birtiji, jebavao majku Titu, Čegevari i Stipi Mesiću to jest – sam sebi i samo čekao kada će krenuti red ustaških pjesama.
Jer nažalost je poznato da dobar dio naše emigracije i dalje naginje ka nesretnom vremenu NDH.
A kad već spominjem Australiju sjetio sam se ovako iz rukava još jednog jako dobrog i aktualnog vica. Radi se o Joeu Šimuniću i njegovom nesretnom pokliču nakon utakmice s Islandom koji me, znajući eto iz kakvog podneblja dolazi, nije previše začudio. Vic se naime krije u strastvenim elaboratima onih koji ga brane tvrdeći da nije aludirao na to što je očito već na bitku kod Sigeta vođenu 8. rujna, pazi, 1566., svoju ljubav prema domaćoj operi ili pak bana Josipa Jelačiću –genijalno!
Mogli su kazati i da je Joe sa onim ‘dom’ aludirao i na vatrogasni dom u Pakracu što se mene tiče jer svaku rečenicu možemo, ako to baš želimo, tumačiti na milijarde načina. Mogao bi’ ja tako kada me netko radi pizdarija koje pišem pošalje – u kurac, to shvatit kao poziv da istome na neki način uniđem u navedeni organ.
Istina Bog koristio se taj izraz, koji je ovaj oblik dobio u doba ustaške emigracije, u sličnim oblicima i ranije no nije stvar u mogućnostima tumačenja već ipak u onome što je autor time želio poručiti.
Strašno dobra zajebancija
Postoje dakle zajebanti prema kojima je kenegeru Đo trenutak pobjede nad Islandom u svojoj glavi povezao sa tužnim porazom vojske Nikole Šubiča Zrinskog kod Sigeta 1566. Neodoljivo su ga, prema njima, podsjetili plavokosi Islanđani na tamnopute osmanlijske osvajače o kojima vjerojatno nema pojma. U Eduiru Gudjhonsonu je možda samog Sulejmana Veličanstvenog prepoznao.
Došlo mu je par puta za utakmice kada su se jadni Turci, ovaj Islanađani čudom približili našim vratima da odma’ sablju isuče i glavu mu tursku sa ramena skine. Čak vjerujem da je kamera uhvatila jedan momenat kada Joe nešto mrmlja prema Eduiru i tek sada, poučen teoriji o bitci kod Sigeta, uviđam da mu to Joe psuje Hurem i malog kneza Mustafu.
A zašto bi i kako pobogu u tim trenutcima nogometne bitke ikome pala na pamet bitka vođena prije petsto godina mislim da ni ovi koji tu teoriju zagovaraju ne mogu objasniti. Valjda od sreće i iscrpljenosti čovjek izgubi doticaj sa razumom, ponesu ga emocije pa mu svašta padne na pamet. Mogao je doduše po toj teoriji Joe uzvikati i ama bilo što drugo recimo: Ide patka preko Save. A publika bi mu jamačno junački odgovorila: Nosi pismo navr’ glave. Jel da?
Opera i ban
Jaka, jaka je zajebancija onih malobrojnih tvrdokornih šaljivdžija koji bi rođenu mater prodali za dobar vic i koji povezuju ovaj poklič i operu teme Nikola Šubić Zrinski. Znači postoji i ta verzija u kojoj je Joe strastveni ljubitelj klasične glazbe – neće da ukliže ako mu bar dva puta za njegov gušt ne puste ‘ Malu noćnu muziku ‘.
Svaki put kada loptu izbije glavom njemu u njoj ne odzvoni onaj poznati tupi ton ‘tonk’ već čitava Scubertova skladba a koliko li je samo treninga propustio jer je noć prije zapeo sa Bečkim dječacima?! I eto pasionirani ljubitelj opere kakav jest očekivao je valjda da će mu na njegov poklič ‘ Za Dom’ publika u jedan glas otpijevati poznate stihove omiljene opere: U boj, u boj mać iz toka braćo, nek dušman zna kako mrijemo mi! Garant je to to, samo što nisu jebiga ovi naši navijači nešto zagriženi za operu. Višu su ovako za izit, popit, zapivat koju ustašku…
Tu je i verzija sa banom Josipom Jelačićem. Ne znam zašto ali siguran sam da Joeu dotični dojaše na konju na jutarnji trening i da pritom u rukama drži veliki transparent ‘Ja sam ban Josip Jelačić’ – da bi mu Joe svejedno uklizao i slomio nogu. Š’a on ima njemu tu trčkarat po šesnaestercu na nekom konju.
Tužna stvarnost vs. dobra zajebancija
Ali i bolje, bolje da je tako jer što bi se dogodilo, što bi nam ostalo kada bi te zazancije nestalo? Kada bi stvari počeli nazivati pravim imenima? Kada bi ‘navijače’ koji za vrijeme utakmice ‘huću’ tamnoputim nesretnicima ( koji su da spase živu glavu od prvog susjeda iz savane – lava potražili sreću na našim nogometnim travnjacima ) nazvali nacistima a ne navijačima? Iste one koji sa visoko uzdignutom desnicom skandiraju ‘ Ubi, ubi Srbina ‘ dok na se na terenu lijeno za loptu bore Slavonac i ovaj nesuđeni lavlji doručak?
Da sada i one što se u ime djece koja nemaju jednog roditelja bore protiv mogućnosti da homoseksualci sklope brak, ( iako bi se jednakom logičkom efikasnošću za to djecu mogli boriti i protiv lemura ili vlage ) nazovemo homofobima ili fašistima? – Idiotima idiote koji uporno glasaju za klepotmansku stoku koja je ovu državu upropastila?
Ne! Ovako je ipak ljepše. Bolje sve izgleda ako odlučimo vjerovati da ušato ‘U’ koje vidimo ispisano po zgradama aludira zapravo na umivaonik ili ušatu sovu. Bolje izgleda kada se lažemo da je Joe i prepun stadion mislio na bitku iz 1566. a ne na ustaški poklič s kojim su nedužne obitelji otpremane u konclogore – u svakom slučaju ovo je puno bolja zajebancija. I eto tako izgleda politička svijest u Hrvatskoj – k’o dobra šala, vic i ništa više.
Tužno je tek što istu mi moramo živjeti ali šta’š? Tako da ako se iz nekog razloga osjećate zakinuti što ne razumijete politička zbivanja oko sebe ne lomite time glavu, sve je to samo jedan dobar vic. – A dobar je i onaj kada Linić govori na teveu a zvuči k’o gladno dojenče, nema veze što govori o otkazima. Ma jeste li čuli onaj o kad je Jadranka Kosor, ni kriva ni dužna, preko noći postala premijerkom ?
