Unatoč zakonu, za gluhe mlade u praksi nema sluha: Ne razumiju nastavnike, prevoditelja ni vršnjake

Proljetos smo u glavnom gradu SAD-a posjetili Gallaudet, jedino sveučilište na kojem se obrazuju isključivo gluhe osobe. Kako ondje studenti nemaju nikakvih barijera u komuniciranju jer im je sve podređeno arhitehtonskim rješenjima i dvojezičnim (američki znakovni i engleski jezik) izvođenjem nastave, zanimalo nas je kakav je u praksi položaj hrvatskih gluhih i nagluhih učenika i studenata. Obratili smo se stoga studentici RIT-a Ivoni Mlakar, koja nam je iz prve ruke govorila o uskraćenim pravima, najčešćim predrasudama o gluhoći, ali i svom obrazovnom putu. Konkretne prepreke koje je navela jasno kazuju da, unatoč davno usvojenoj Konvenciji i novom Pravilniku o stručnim komunikacijskim posrednicima Ministarstva znanosti i obrazovanja, resor obrazovanja s ostalim sferama društva za Gluhe i dalje nema dovoljno sluha.

Kadar iz odjela za istraživanja Gallaudet Universityja / foto: Ivan Božić|srednja.hr

Prema statističkim podatcima koje nam je ustupio Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba, u Hrvatskom registru osoba s invaliditetom upisano je preko 13 tisuća osoba s oštećenjem sluha, no prema nekim neslužbenim saznanjima u Hrvatskoj živi više od 80 tisuća takvih osoba.

Pa iako je Vlada prije 12 godina među prvim zemljama potpisala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, praksa nju, kao ni Zakone i Pravilnik o asistentima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima, baš i ne prati.

Gluhi zakinuti za osnovno pravo pristupa informacijama

Bili smo na jedinom sveučilištu na svijetu na kojemu studiraju isključivo gluhe osobe

Predstavnici Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih osoba stoga, kako su nam kazali prije nekoliko mjeseci, rade na unaprjeđenju života osoba oštećena sluha, senzibilizaciji društva te zaštiti prava takvih osoba, od kojih je najvažnije ravnopravan pristup informacijama.

Onima koji nisu upoznati s potrebama zajednice gluhih i nagluhih osoba, koja mnogima manje poznato, ima svoju kulturu i jezični identitet, moglo bi se činiti da je pristup informacijama pravo za koje su se takve osobe odavno izborile. No, upravo su za to osnovno pravo gluhe osobe svakodnevno zakinute. Objasnila nam je to Ivona Mlakar, studentica studija međunarodnog poslovanja na RIT-u Croatia.

Odrasla u čujućoj obitelji kao jedina s urođenom stopostom gluhoćom, Ivona je svjesna da je pravo na komunikaciju bez barijera u svakodnevici – daleko od izborenog. Tek kad ono u potpunosti bude ostvareno možemo, kaže nam Ivona, raspravljati o arhitektonskim rješenjima kakvima je studentima američkog Gallaudet Universityja olakšano funkcioniranje, a time i studiranje.

– Nažalost, Gallaudet je jedini fakultet u cijelom svijetu koji je u potpunosti prilagođen gluhim osobama. Koliko znam, u Hrvatskoj ni jedan fakultet ni škola nisu arhitektonski prilagođeni gluhima. Iz vlastite perspektive, nije nam toliko bitna arhitektonska prilagodba, već najosnovnija potreba svakog čovjeka koja je svakodnevno zakinuta gluhim osobama, a to je pristup informacijama. Kad govorimo o prilagodbi gluhima, misli se na potpuni pristup informacijama i komunikaciju bez barijera, započinje naša sugovornica.

Njihov zaseban jezik tek nedavno ozakonjen, no u svakodnevici im nije dostupan

Dobili smo priznanje za promicanje pozitivne percepcije o osobama s invaliditetom: Pročitajte naše najznačajnije tekstove na tu temu

Jer unatoč tome što je Hrvatski znakovni jezik službeno priznat, pomalo sramotno, tek 2015., Gluhima ta regulativa ne znači puno. Znakovni jezik im je i dalje nedostupan u bezbroj situacija – gledanju televizije, u bolnicama, sudovima, pa i obrazovnom sustavu.

– Činjenica da je znakovni jezik ozakonjen nama ništa ne znači dok nam se ne priznaju u potpunosti naša prava, kao što su prava na titlovane emisije i domaće filmove, pravo na korištenje usluge prevoditelja, pravo na adekvatno obrazovanje, pravo na informacije na znakovnom jeziku u državnim institucijama…, ističe Ivona.

Rješenje problema nedostupnosti informacija na znakovnom jeziku vidi u poboljšavanju radnih uvjeta i edukacija prevoditelja.

Premalo prevoditelja, a previše potreba korisnika

Svih 13.000 osoba oštećena sluha u svim državnim institucijama imaju pravo na besplatnog prevoditelja. No, profesionalnih prevoditelja ima premalo da bi zadovoljili potrebe za prevođenjem. Uz to, budući da u Hrvatskoj ne postoji formalno obrazovanje prevoditelja, mnogi komunikacijski posrednici završavaju kraće edukacije s nedovoljno prakse. Sve to utječe na status slabo plaćene profesije, koja se čak i u prošlogodišnjem novom Pravilniku o asistentima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima, poistovjećuje s asistiranjem u nastavi.

Koliko su prevoditelji, pogotovo mladima u školskim klupama presudni, objašnjava nam naša sugovornica. Iako smatra da je napredak u području uključivanja gluhih u sustav redovnog obrazovanja vidljiv, ocijenjuje ga nedostatnim.

Nedostupnost znakovnog jezika u sustavu odgoja i obrazovanja: Potrebe mnoge djece se i dalje ignoriraju

Nakon tri godine čekanja, konačno donesen Pravilnik o pomoćnicima u nastavi

– Gluha djeca u školama trebaju imati pristup informacijama na vlastitom, znakovnom jeziku, što je rijedak slučaj kod nas. Forsira se oralna metoda – da dijete nauči očitavati s usana i slušati sugovornika preko aparatića (kohlearnog implantata). Na taj način, osim nekih iznimaka, odnosno
pozitivnih primjera, većina gluhe djece doživljava jezičnu deprivaciju – nerazvijenost jezika. Isto tako, dijete u školi može dobiti prevoditelja, no što ako ga ne razumije?, pita Ivona.

Dijete koje raste u čujućim obiteljima, poput Ivonine, dolaskom u školu često nije usvojilo nijedan jezik. Znakovnom ga nitko nije učio, a govorni nije savladalo. Potom se nerijetko javlja problem nerazumijevanja prevoditelja, koji je spomenula naša sugovornica.

U tom smislu treba napomenuti da je hrvatski znakovni jezik zaseban jezik, a ne hrvatski jezik sa znakovnim prijevodom. Time Gluhi imaju svoj materinji jezik, a prevoditelj zato mora biti kompetentan prevoditi s jednog jezika na drugi te surađivati s učiteljima i nastavnicima.

– Odrasla sam u čujućoj obitelji, gluha kao top od rođenja, prva gluha osoba u povijesti naše obitelji i sporazumijevam se sa svojima pomoću govora i očitavanjem s usana. Znakovni jezik sam krenula učiti tek s 13 ili 14 godina. U srednjoj sam školi koristila daktilografa jer tad još nisam dobro poznavala znakovni jezik, započinje Ivona o svom obrazovnom putu.

Potom nam navodi jednu od konkretnih prepreka s kojom se susretala tijekom obrazovanja – drugi određuju što Gluha osoba može čuti, a što ne.

– Jedna situacija u srednjoj školi mi se urezala u pamćenje. Tad sam koristila daktilografa, jer u to vrijeme još nisam dovoljno dobro poznavala znakovni jezik. Nisam imala problem s većinom profesora, bili su jako ljubazni, no uvijek se nađu neki „specijalci“. Jedna profesorica je predavala redovno po kurikulumu, a zatim je u jednom trenutku rekla daktilografkinji „Ovo nemojte zapisivati“. Gdje je tu poštenost? Ako su sva djeca u razredu to mogla čuti, zašto ja, samo jer sam gluha, nisam mogla dobiti te informacije?, pita se ona.

No, problemi s pristupom informacijama Gluhima počnu, kaže nam, puno ranije – još od vrtića djeca nemaju adekvatnog prevoditelja. Rješenje je, još uvijek, polaziti zagrebački SUVAG, gdje djeca uče komunicirati.

Osim nepristupačnosti znakovnog jezika u školama, prilikom odabira srednjoškolskog obrazovanja nerijetko ih se ograničava. To nipošto ne smije biti tako, naglašava ova studentica.

Diskriminacija pri upisu škole, ali i u njoj: ‘Mnogi nisu znali kako se postaviti’

531 osoba s invaliditetom zbog nemara Ministarstva ostaje bez asistenta!

– Meni se nije dogodilo, no svim mojim Gluhim prijateljima, kad su se upisivali u srednju školu, nadležni su govorili da upišu nešto malo „lakše“, da ne idu u gimnaziju ili slično. Ako je netko Gluh, ne znači da je i glup. Nama nije potrebna prilagodba u težini gradiva, već nam je samo potreban kvalitetan pristup informacijama i osjećaj prihvaćenosti, kaže i nastavlja.

– Osjećala sam se neprihvaćeno u školi, ali ne od profesora, svi su bili ljubazni i znali su me pitati je li sve u redu i trebaju li mi se još nekako prilagoditi. Tijekom obrazovanja najveći problem mi je bila vršnjačka neprihvaćenost. Škola nije samo mjesto gdje se obrazuje, tu se također uče socijalne interakcije i socijalna osjetljivost. Dok su se moji kolege u razredu često nalazili nakon škole ili za vrijeme pauze, zbijali šale, ja sam uvijek bila sa strane. Hvala pojedincima koji su me prihvatili takvu kakva jesam, veli Ivona.

Za osjećaj neprihvaćenosti ona ipak ne krivi učenike jer djeca jednostavno, kako kaže, ne znaju kako postupiti. Dodaje da nažalost ne znaju ni mnogi prosvjetni djelatnici. I to je veliki problem. Kako bi se povećala socijalna osjetljivost prema Gluhima, u škole bi se, smatra Ivona, trebalo uvesti učenje znakovnog jezika i približiti kulturu Gluhih.

Ustaljene predrasude o gluhima najčešće potpuno netočne

Reci to humorom: Egzotični HendiCappo s FPZG-a ruši sve predrasude o invaliditetu

U tom slučaju, riješilo bi se većine ustaljenih predrasuda o gluhim osoba, od kojih su mnoge netočne ili se krivo interpretiraju. Upitali smo zato sugovornicu s kojim se najčešće susreće.

– Jedna od najčešćih predrasuda je ta da se gluhe osobe naziva gluhonijemima, što je U POTPUNOSTI KRIVO. Ako je osoba gluha, zašto to automatski znači da nije sposobna govoriti? Ovo vam govorim kao gluha osoba, sve nas jako vrijeđa kad nas nazivaju „nijemima“, jer mi to nismo, poručuje Ivona.

Potkrijepljuje to činjenicom da se tijekom djetetova odrastanja naglašava već spomenuta oralna metoda, kojom gluho dijete uči govoriti. Čak i ako vidite da osoba pri komuniciranju znakovnim jezikom ne ispušta zvukove, to ne znači da se ona inače ne može oglasiti ili komunicirati. Zanimljivo, postotak gluhonijemih osoba u stvarnosti iznosi jedva 0.01%.

Pogrešno se znakovni jezik smatra gestikuliranjem. On zaista jest jezik te je ravnopravan s govornim jezicima, a ima i svoja gramatička načela. No, nikako nije univerzalan u svim zemljama.

Posljednja predrasuda koje se naša sugovornica dotaknula tiče se mišljenja prema kojemu gluhe osobe nisu kompetentne za brojna strukovna zanimanja ili vještine poput upravljanja automobilom.

U prilog njenim riječima ide i slučaj spornog akta o upisu u srednje škole iz 2014. godine. Kako je godinu kasnije pisao Novi list, prema tumačenju tog dokumenta, gluhim i slijepim učenicima zbog navodnih je kontraidikacija bilo onemogućeno školovanje za niz zanimanja; slastičara, zidara ili fotografa.

‘Gluhi učenici nisu ravnopravni s ostalima’:  Napredak vidljiv, no nedostatan

Vlada donijela zaključak o prijevozu otočke djece s teškoćama: 'To je samo polovično rješenje'

– Ne mogu reći da se stanje u području pružanja jednakih mogućnosti u obrazovanju, ali i drugim segmentima života nije nimalo popravilo, ali ne mogu niti reći da smo u praksi ravnopravni s ostatkom društva. Tako je i u sustavu obrazovanja. Prije je upisivanje Gluhe osobe na fakultet bila nemoguća misija, jer se smatralo da Gluhi nisu sposobni za viša zvanja. Danas je bolja situacija, povećava se broj gluhih studenata, no mislim da su mnogi i dalje „zakinuti“, jer dosta nas i dalje nema u vrtiću ili osnovnoj školi omogućenu komunikaciju na znakovnom jeziku, baš u vrijeme kad se dijete najviše razvija, tvrdi Ivona.

Usput nam priznaje da osim fakultetskih obaveza uz pomoć prevoditelja, uspješno obavlja praksu u jednoj tvrtki. Veseli je što ju ne smatraju isključivo gluhom osobom nego prvenstveno – osobom.

– Gluhi mogu sve, osim čuti. I iskreno se nadam da će se sve veći broj poslodavaca, profesora, ali i različitih članova društva prilagoditi gluhima i dati im priliku da se dokažu i pokažu svoje kompetencije. Nemojte im uskraćivati priliku samo zbog gluhoće!, kratko i jasno poručuje Ivona Mlakar.

Odgovori