Mnogi učenici naše škole stanuju predaleko da bi putovali svaki dan u školu. Za vrijeme svoga školovanja nastanjuju se u domovima i privikavaju na život u domskoj zajednici koji uz svoje nedostatke ima i mnogo prednosti. Ovo je svjedočanstvo maturantice koja se u četiri godine života u učeničkom domu naučila razumijevanju za druge, samostalnosti i stekla jednu od najvećih vrijednosti u životu – prijateljstvo.
Prije četiri godine upisala sam se u Školu za medicinske sestre Vinogradska. Obiteljski dom zamijenila sam učeničkim domom u Klaićevoj ulici. Ne želim razmišljati, a kamoli govoriti što se tada dogodilo sa mnom. Život mi se preko noći okrenuo naopačke. Bilo je tu suza, nespavanja, a najviše želje da sve napustim i vratim se svojoj kući u svoju obitelj. Ovdje je prevladala moja tvrdoglavost, jer sve što u životu zacrtan moram i ostvariti.
Nisam se vratila kući, ostala sam u domu i s vremenom se privikla na suživot s djevojkama u sobi. U svemu mi je je najviše pomogla prijateljica Valentina s kojom sam išla u osnovnu školu i s kojom sada idem u isti razred, a u domu dijelimo istu sobu. Cijelo vrijeme smo bile zajedno i što je najvažnije svaki smo vikend išle kući u Križevce zajedno. To činimo sada kao maturantice, iako je sada odlazak kući nešto sasvim drugo.
Gledajući unatrag, život u domu mi je bio lijep. Tu sam upoznala mnogo dragih ljudi koji su mi uvijek bili spremni pomoći u svemu. Upoznala sam mnogo svojih vršnjakinja s istim i sličnim problemima, pa smo ih zajednički rješavale i lakše se s njima nosile.
S nostalgijom ću se sjećati svoje odgajateljice, svoje domske sobe, kućnog reda, domske hrane, a i sebe kako sam često površno gledala na sve i često bezrazložno kritizirala mnoge stvari. Sada sam starija i zrelije razmišljam o svemu i svjesna sam da je u tolikoj skupini djevojaka teško ugoditi svima. Shvaćam da je kontrola odgajateljica neophodna, iako me to često živciralo.
Sada vidim da dom ima i svoje prednosti. Potpuno sam se osamostalila. Brinem o svemu i sama donosim odluke o tome što ću raditi, dok moje vršnjakinje koje nisu bile u domu o svemu konzultiraju svoje roditelje. Shvatila sam koliku potporu i oslonac pruža obitelj i koliko je ona bitna u razvoju mladog čovjeka. Sretna sam što imam jedno veliko životno iskustvo, a osamnaest mi je godina tek.
Martina Vrhovec piše za Infuziju, školi list medicinske škole Vinogradska
