[NE]LOGIČNO Reakcija odvjetnika Dijane Vican nema argumenata, ali joj ne nedostaje logičkih pogrešaka

U jučerašnjem Jutarnjem listu objavljena je reakcija odvjetnika Dijane Vican na internu analizu Ministarstva znanosti i obrazovanja o njenom radu na čelu Povjerenstva za provedbu strategije znanosti i obrazovanja. Prema toj analizi, Vican je kao predsjednica Povjerenstva previdila brojne nepravilnosti u izboru članova i voditelja Ekspertne radne skupine za Kurikularnu reformu. Iako je svrha ove reakcije bila obrana pozicije i zakonitosti postupaka Dijane Vican, u smislu argumenata, to i nije prošlo baš najbolje. U cjelini, tekst odvjetnika Lea Buljata svodi se na korištenje teških, opterećenih izraza i zamagljivanje problema u vidu skretanja s teme rasprave, dok je pobijanja teza postavljenih u analizi MZO-a bilo tek u tragovima. Osim toga, u oko nam je upalo nekoliko pojedinačnih ‘argumenata’ koje također donosimo u analizi. Za svakodnevne analize nelogičnosti zapratite stranicu Nelogično.

Dijana Vican | Foto: Screenshot Otvoreno HRT, srednja.hr

Iako je svrha reakcije odvjetnika Dijane Vican, koju je jučer objavio Jutarnji list, bila obraniti rektoricu od ‘neistina i objeda’ navedenih u internoj analizi Ministarstva znanosti i obrazovanja, to nije prošlo baš najbolje. Gledamo li tekst u cjelini, radi se o kompilaciji izraza koji ukazuju ne neutemeljenost teza iznesenih u analizi MZO-a, nazivajući ih neistinama, objedama i difamacijama. No, nazvati nešto nekim imenom ne znači i argumentirati u prilog tome. Kako bi se, dakle, nalazi analize MZO-a mogli osporiti, potrebno je dati barem nekoliko razloga za njihovo osporavanje. No, to se u većinskom dijelu navedene reakcije ne događa.

Argumentacija u cjelini: Dva tijeka misli, dvije logičke pogreške

Stav koji zastupa odvjetnik Dijane Vican jest da ona nije odgovorna za bilo kakve nepravilnosti. Gotovo pa jedini razlog koji tome daje u prilog jesu implikacije da se radi o medijskom linču. Počevši od te teze, tijek argumentacije odvjetnika grana se u dva smjera.

Prvi se tiče zamagljivanja teme rasprave (nepravilnosti rada) skretanjem fokusa na nešto drugo (medijski linč). Navodeći irelevantne razloge (podatke o navodnim medijskim neistinama) odvjetnik u biti ne argumentira u prilog tvrdnji da Dijana Vican nije odgovorna za nepravilnosti, već iz tih tvrdnji koje navodi slijedi potpuno drugačiji zaključak (nad rektoricom se provodi medijski linč). No, psihologija zaključivanja je takva da to često ne primijetimo, već dobijemo dojam o uvjerljivosti argumentacije autora, iako njegovi argumenti nimalo ne doprinose raspravi s obzirom na to da skroz zaobilaze temu. To se naziva zamjenom teza, a pošto se radi o odvraćanju pozornosti od onoga bitnog za raspravu, često se naziva i dimnom zavjesom (red herring).

Drugi smjer argumentacije odvjetnika ide otprilike ovako: iz medijskih neistina i objeda slijedi da se nad rektoricom provodi medijski linč. A zato što se provodi medijski linč, u medijima možemo vidjeti mnoštvo neistina i neutemeljenih navoda. Vidite što se dogodilo? Pokušavajući dokazati određenu tezu (provodi se linč), odvjetnik upravo nju koristi kao dokazni materijal, vrteći se s tvrdnjama u krug. Ista se tvrdnja, dakle, koristi kao konkluzija (teza) i kao premisa (razlog za prihvaćanje teze). Taj argument postaje istovjetan onom ‘Dobar je zato što je Bog, a Bog je zato što je dobar’ i naziva se pogreškom kružnog zaključivanja.

Osim nekonzistentnog tijeka misli u cjelini, što se vidi iz priloženog, reakcija odvjetnika Lea Buljata sadrži nekoliko pojedinačnih neispravnih argumenata koji su nam upali u oko. Analizu nelogičnosti u njima donosimo u nastavku.

“Potpuno su neistiniti navodi objavljenog teksta kako izabrana voditeljica ERS-a ne ispunjava uvjete za voditelja s obzirom na to da je izbor voditelja i članova ERS-a provelo peteročlano povjerenstvo sastavljeno od tri člana iz redova Povjerenstva te dva člana iz redova Ministarstva”

Izgleda da se autor ovog argumenta poziva na (ugledne) članove Povjerenstva koji mu služe kao razlog za prihvaćanje neke teze (da nema nepravilnosti). No, mnogo smo puta svjedočili krivim uvjerenjima ili neispravnim postupcima, iako su ih poticali/zastupali ugledni znanstvenici (ili ugledni ljudi općenito). Stoga ne bi bilo baš spretno uzimati to kao razlog za opravdanje istinitosti neke tvrdnje ili postupka. Ovo se inače naziva pogreškom poziva na autoritet, a bazira se na principu da je nešto sigurno istinito zato što u to vjeruje ugledna osoba ili stručnjak.

No, možda se referirao i na broj ljudi (5 članova Povjerenstva) koji su uvjereni u istinitost/ispravnost neke teze ili postupka (pravilnosti rada Povjerenstva) i to iskoristio za njeno prihvaćanje. U tom slučaju valja upozoriti na brojne povijesne situacije u kojima se neko uvjerenje s vremenom pokazalo pogrešnim, iako je većina ljudi vjerovala da je ispravno. To može i ovdje biti slučaj, a radi se o pogrešci ad populum koja se svodi na tvrdnju da je nešto istinito/ispravno samo zato što većina ljudi misli da jest.

Uz dvije navedene neispravne strategije zaključivanja koje su dovele do logičkih pogrešaka, moguće je da se odvjetnik odvažio na još jednu. Pretpostavimo li taj tijek misli, autor je uzeo određenu kvalitetu (ugled članova Povjerenstva) te određenu kvantitetu (činjenicu da Povjerenstvo broji 5 članova) kao razloge za podupiranje malo drugačije konkluzije. Takav argument, u ovom slučaju, sveo bi se na tvrdnju da je nevjerojatno je pomisliti kako postoji nepravilnost u radu Povjerenstva s obzirom na to da ono broji (ugledne) članova iz Ministarstva i struke i to čak njih 5, tako da sigurno nepravilnosti nije bilo. Ako je to bio slučaj, radi se o pogrešci argumenta iz nevjerice (podvrsta argumenta iz neznanja) koja se svodi na tezu da nešto nije istinito jer autor osobno ne može razumjeti kako bi to moglo biti istinito.

Argument odvjetnika koji odbacuje nepravilnosti rada Povjerenstva nastavlja se i dalje, a dobiva i neke nove razloge.

“…kao predsjednica Povjerenstva, poštovala sam odluke članova Povjerenstva za izbor voditelja i članova ERS-a”

Kao jedan od razloga, vjerojatno citirajući riječi Dijane Vican, odvjetnik predstavlja i gore navedeni. Kako bi obranio svoju stranku od odgovornosti za postupke, on argumentira u prilog njene odanosti ili poštovanja prema radu članova Povjerenstva. No, tema rasprave ne tiče se toga, već njene odgovornosti za konkretne nepravilnosti (npr. nezadovoljavanje uvjetima natječaja), što odvjetnik uopće ne adresira. Ovaj se argument navodi kao sredstvo zamagljivanja, a iz njega evidentno slijedi konkluzija da je rektorica Vican slušala i prihvaćala odluke članova Povjerenstva, no nikako ne slijedi konkluzija da nije odgovorna za nepravilnosti – što je u konačnici jedino i bitno za ovu raspravu jer je i reakcija njenog odvjetnika trebala adresirati ‘neistine o nepravilnostima rada’. Čitatelji često ne prepoznaju ovakve pogreške već dobiju dojam vrlo vješte argumentacije, a zapravo je došlo do zamjene teza, odnosno podvrste te logičke pogreške kojom odvraćamo pozornost od bitnog za raspravu. Nazivamo je dimna zavjesa (red herring).

Odvjetnik Buljat u tekstu nastavlja argumentaciju, ovog puta referirajući se na prozivke novinara u vezi Akcijskog plana Jasminke Buljan Culej, voditeljice ERS-a za provedbu Kurikularne reforme, koju je odabralo Povjerenstvo Dijane Vican.

“Akcijski plan kao prezentacijski sadržaj za novinare izrađen je u svrhu javne prezentacije, a ne kao dio natječajne dokumentacije, dakle pogrešni su navodi kako sadržaj Akcijskog plana ne odgovara natječajnoj dokumentaciji”

Uvoda radi, jedini Akcijski plan za koji su novinari znali jest onaj koji autor naziva ‘prezentacijskim sadržajem’. Ako novinari znaju za sadržaj samo jednog Akcijskog plana, te za sadržaj natječajne dokumentacije (koja navodi AP kao uvjet prijave), sasvim je opravdano reći da jedno ne odgovara drugome jer se radi o jedinom raspoloživom iskustvu. A induktivno zaključivanje, ono koje svakodnevno koristimo, temelji se na raspoloživom iskustvu, što je nekako izmaklo autoru ovog (protu)argumenta.

No, i da stavimo neopravdanost opaske na stranu, ovdje je nastupio jedan jako nejasan tijek zaključivanja. Ako je dokument izrađen u svrhu prezentiranja, a ne prijave na natječaj, iz toga se može zaključiti da je bespredmetno dovoditi ga u korelaciju ili ga uspoređivati s natječajem. No, iz toga ne slijedi da su ‘pogrešni navodi kako sadržaj dokumenta ne odgovara natječaju’, kao što to sugerira autor. Činjenica je da postoji i drugi dokument koji je izrađen u svrhu prijave na natječaj i koji bi trebao odgovarati natječajnoj dokumentaciji. No, taj je dokument svima nepoznat pa donijeti zaključak (o pogrešnosti navoda) na temelju ničega, jednostavno nije moguće. Tek kada bismo znali za sadržaj drugog Akcijskog plana (koji je izrađen za prijavu na natječaj), onda bismo mogli raspravljati o tome odgovara li on natječaju ili ne. Autor ovog argumenta nije prezentirao dovoljno dokaza (zapravo nijedan!) kojim bi došao do navedenog zaključka i tako počinio pogrešku ishitrenog zaključivanja (jumping to conclusions).

Za svakodnevne analize nelogičnosti iz javnog prostora zapratite stranicu Nelogično.

Odgovori