Pretraga

Godinama pratimo njihove uspjehe, a sad imamo insajdersku priču: Svjetsko debatno prvenstvo iz perspektive jedne natjecateljice

Trajni grč u želucu uzrokovan tremom, neprospavane noći i preispitivanje svih životnih odluka s jedne strane, a neizmjeran ponos, brojne navale adrenalina i suze radosnice s druge. Ovakvi emocionalni rollercoasteri najbolji su sažetak iskustva sudjelovanja na velikom međunarodnom natjecanju iz debate, a više o toj kataklizmi priča vam jedna iskusna (sad već bivša) hrvatska debatna reprezentativka. Upozorenje: debatanti su skloni pretjeranoj dramatičnosti, sarkazmu i cendranju. Čitajte s oprezom.

Ovogodišnja debatna repka na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu | Foto: Facebook WSDC Croatia and Slovenia 2018.

World Schools Debating Championship (ili kako ga češće nazivamo, WSDC) svjetsko je natjecanje u debati namijenjeno srednjoškolcima. Već punih 30 godina svake se godine sastajemo u različitim zemljama diljem svijeta kako bismo odmjerili snage u argumentiranoj raspravi i pokazali tko razumije i zna više o gorućim svjetskim i društvenim problemima. Naravno, natječemo se i u tome tko je u stanju uvjerljivije prezentirati svoje znanje. Ako ste pratili srednja.hr, već znate da je ove godine Zagreb uskočio u ulogu domaćina, a prošle smo godine okušali sreću na egzotičnom Baliju. S obzirom na to da je debata kod nas još uvijek relativno nepoznata disciplina, bilo bi zgodno odmah na početku razbiti nekoliko mitova.

Ne, debata nije puko svađanje i ne nalikuje ni približno onome što vidite kada se političari sučeljavaju uoči izbora. Glavne su razlike to što mi ne koristimo ad hominem napade i ne oslanjamo se na traljavu i nepreciznu argumentaciju nepotkrijepljenu primjerima. Naravno, tu i tamo netko pokuša primijeniti i tu strategiju, ali to ga uglavnom ne dovede daleko. Da, često moramo zastupati stavove koji su potpuno suprotni našem osobnom mišljenju i pritom nećemo trepnuti okom niti imati ikakve moralne dileme, nego će nam samo biti stalo do toga da nadmudrimo suprotnu ekipu. I posljednje, zaboravite na holivudski klišej koji kaže da se debatom bave samo štreberi i autsajderi – garantiram da znamo biti dosta smiješni, zanimljivi i karizmatični.

Učenje na greškama, ali s vojskom svjedoka

Jednom kad tamo negdje na proljeće stigne poziv jednog od trenera reprezentacije koji otprilike glasi: ‘E, hoćeš na svjetsko?’, debatni reprezentativci znaju da se moraju odreći prve polovice ljetnih praznika u korist cjelodnevnih priprema u skučenom uredu Hrvatskog debatnog društva (za potrebe ovog teksta Ured™). Naravno, od maturanata se ne očekuje puni angažman sve dok traje državna matura, ali spavanje do podne, svakodnevni izlasci, brčkanje u moru – na sve to možemo zaboraviti.

Pomoć pri vizualizaciji: Ured™ se sastoji od dvije prostorije koje svojom veličinom nisu dovoljne za sve ljude koji tamo trebaju provoditi dane i pritom biti produktivni. Kad ste prisiljeni na takav (su)život, zagarantirano je da će biti smiješnih scena. Naime, s obzirom na to da ne znamo za pojam “privatni radni prostor”, svaka glupa greška koju napravimo tijekom neke debate ili vježbe postaje javna sramota. Samo jedna od istinitih priča: zadatak namijenjen vježbanju stila je pogledati ulomak iz govora Martina Luthera Kinga i iznijeti ga, pokušavajući glasom, gestikulacijom i mimikom potaknuti iste emocije kod slušatelja.

Taj zadatak postaje eksponencijalno teži svakom od ludih distrakcija na koje nailazimo. Skrenem pogled udesno i vidim kartonskog Supermana u prirodnoj veličini kojemu je netko nekada iz nepoznatih razloga umjesto glave nalijepio lice Franje Tuđmana. Naravno, gledaju nas i naše trenerice. Jedna ima suzdržan izraz lica, ali evidentno se trudi da ne počne plakati od smijeha, a druga nas otvoreno osuđuje i planira kako će pobjeći. Osoblje našeg internetskog operatera koje nam pokušava vratiti WiFi, vidi sve ovo bez ikakvog konteksta i vjerojatno jedva čeka prepričati kolegama na kakve su budale naišli. Bivši debatanti koji su donedavno bili u istoj poziciji sad se vesele i smiju novim žrtvama. Je li ikome iznenađujuće što nam, u takvim okolnostima, baš i nije išlo poistovjećivanje s najvećim borcem za ljudska prava 20. stoljeća zbog čega je ‘I Have a Dream’ zvučao više kao čitanje referata o životnom ciklusu metilja pred polupraznom učionicom u 8 ujutro?

Nekad poželimo odustati od debate i života, no stvar spašavaju trenerice ‘crnom magijom’

Stilske vježbe nisu jedino čime se bavimo tijekom cjelodnevnih priprema. Oko mjesec dana prije samog natjecanja dobijemo popis od četiri pripremljene teze koje ćemo debatirati na turniru, od čega za dvije znamo unaprijed koja smo strana, a za dvije ne. Radi se o iznimno kompleksnim problemima, temama koje naš obrazovni sustav ni u snu ne bi taknuo i o kojima ni mnogo stariji i obrazovaniji ljudi ne bi znali ništa reći ‘iz glave’. Tad nam, naravno, u pomoć priskače Google.

U bespućima interneta mogu se pronaći gotovo sve informacije kojima čovječanstvo raspolaže, osim baš one koja vam je nužna kako biste potkrijepili svoj argument i dobili debatu. Pokušat ćemo utipkati cijelu rečenicu u tražilicu, pokušat ćemo broken English metodom, pokušat ćemo pročitati svaki članak na koji naiđemo koji sadrži barem jednu ključnu riječ o onome što tražimo… I na kraju ćemo zaključiti da te informacije jednostavno nema, poželjeti odustati od debate i života i priopćit ćemo trenericama da toga nema i da tražimo novi argument. Redovito, za koji sat od trenerica dobivamo link na točno ono što nam treba i ne znamo kakvom su se crnom magijom koristile.

Osim naših trenerica, najveću emocionalnu podršku pružali su nam naši najmiliji četveronošci. Uredski ljubimci Ingo, Molly i Heidi vraćali su osmijeh na lice i kad smo bili u potpunosti “na rubu živaca”. Teško je biti nervozan kad vidite kako Ingo entuzijastično tamani lubenicu dok jedan od naših bivših reprezentativaca Igor nasmijava sve prisutne svojim komentarima iz Ingove životne perspektive. S njima u igri, i Ured™ dobio je svoj šarm.

Domaći teren – velika prednost ili prokletstvo?

Nakon mjesec dana priprema u Uredu™, koji se istovremeno čine dugi kao vječnost i ni približno dovoljni da biste se osjećali spremno suočiti se s najboljim ekipama svijeta, dolazi vrijeme za početak WSDC-a! Jedna od većih razlika između prošle godine i ove bila je to što smo prošle godine putovali na Bali dvadesetak sati, dok nam je ove godine bilo dovoljno tek dvadesetak minuta – samo do hotela Panorama na Trešnjevci.

Prednost debatiranja na drugom kontinentu leži u tome što daleko putovanje svakako predstavlja dodatnu motivaciju. Čak i kad se zapitate što vam je sve ovo trebalo i koji vrag vas je tjerao da se uopće prijavite u repku, znate da radite prema tome da odete vidjeti mjesto koje mnogima predstavlja destinaciju iz snova. I zaista, osim što smo 2017. na Baliju ostvarili izvrstan rezultat prolazom u eliminacijska kola, dobili smo i priliku držati u ruci tek izlegle male kornjače, posjetiti impozantne hramove, vidjeti kako izgledaju rižina polja i još mnoge druge stvari koje bi zahtijevale zaseban tekst. S druge strane, dalek put nosi sa sobom i stres, i to financijske prirode. Pomalo je depresivno što, iako živimo u “zemlji znanja”, do posljednjeg trenutka nismo znali hoćemo li skupiti dovoljno novca od različitih institucija kojima smo se obraćali i privatnih donatora čiju smo pomoć tražili kako bismo otišli odmjeriti snage s ostalim reprezentacijama.

Prošlogodišnji sastav debatne repke na prvenstvu na Baliju – Igor Fras, Alma Džafić, Maja Roglić, Marija Jarnjak, Hrvoje Kožić | Foto: Privatna arhivaFoto: Privatna arhiva

Što se tiče velike ovogodišnje avanture u Panorami, iako smo bili skeptični na prvu, debatiranje ‘od doma’ također je imalo svojih čari. Bili smo jedina repka koja je imala tu privilegiju da u najtežim trenucima može pozvati najbolju frendicu na kavu i histerizirati oko ishoda zadnje runde ili pak otići mami na ručak te eventualno namjestiti puppy eyes i nažicati još 100 kn ‘za utjehu’. I uz sve to, dodatnu potporu imali smo u obliku volontera HDD-a, nama poznatih sudaca i debatanata koji su uz danonoćni rad osiguravali da sve teče glatko, ali i našli vremena da navijaju za nas, popričaju s nama nakon svake runde i ohrabre nas prije svake sljedeće.

Kasnonoćni izljevi ljubavi i iznenadni grupni zagrljaji

Moja sudebatantica Nika rekla mi je da je upravo podrška od članova tima i voditelja ključna za zdravu atmosferu na WSDC-u. Važnost timskog rada i uvažavanje svih članova tima nešto je na čemu se definitivno isprva treba raditi, pogotovo ako ne poznajete dobro sve članove. I najjači karakteri nakon petnaestog isprobavanja istog govora u danu, treće neprospavane noći u nizu ili bolnog poraza mogu postati živčani i tada se dogodi da se iskalimo na onima koji su nam najbliži u tome trenutku.

Budući da dva tjedna doslovno živimo zajedno dok traje svjetsko, bitno je da jedni drugima budemo potpora umjesto da stvaramo dodatni pritisak. Strpljenje i razumijevanje koje smo istrenirali pritom jedna su od najvažnijih životnih vještina koje vam timska natjecanja, ali i debata općenito mogu dati. Srećom, timska dinamika kod nas je ostala uglavnom neoštećena i na kraju naše desetodnevne ekspedicije u Panorami, gotovo da se nitko nije ni želio konačno otisnuti na more sa svojim društvom i bezbrižno provesti ostatak ljeta. Kasnonoćni izljevi ljubavi i iznenadni grupni zagrljaji postali su naša rutina i tad smo znali da su naše teambuilding aktivnosti – od gledanja utakmica zajedno do odlaska u escape room – urodile plodom.

Iako WSDC teče nešto ležernijim tempom od drugih međunarodnih turnira na kojima sudjelujemo, ipak sa sobom nosi veći pritisak. Svatko od nas ima velika očekivanja od sebe i daje sve od sebe da ih ispuni, usputno se noseći s tremom, popravljanjem argumenata, traženjem primjera do 2 ujutro i prilagođavanjem na različite načine debatiranja i suđenja. Svi koji sudjeluju na WSDC-u reći će vam da su gotovo svake godine favoriti – isti.

Alma i njena sudebatantica na ovogodišnjem Svjetskom debatnom prvenstvu u Zagrebu | Foto: Facebook WSDC Croatia and Slovenia 2018

Rupe u znanju koje nam je priuštio naš obrazovni sustav

Najčešće su to ekipe s izuzetno velikom debatnom infrastrukturom i dugom debatnom tradicijom, primjerice Kanada, SAD, Engleska i Australija. Naravno, to su ujedno i ekipe kojima je engleski materinji jezik, što im znatno olakšava stvari. Moj sudebatant Marko misli da im se povremeno čak zna progledati kroz prste ako naprave greške u argumentaciji zbog njihovog izvrsnog stila. Stoga, ne čudi da su debate protiv tih ekipa ujedno i bile najstresnije. Nije lako ući u učionicu i znati da mi moramo biti ne jednako dobri, već mnogo, mnogo bolji od suparnika kako bismo uopće imali šanse. Ipak, nastojimo to promatrati kao važnu životnu lekciju. Bez obzira na to jesu li okolnosti protiv nas, maksimalno se trudimo u svakoj debati i iz svakog poraza pokušavamo nešto naučiti i krenuti dalje. Također, naučili smo da nisu uvijek rezultati jedino što je bitno. Najljepši je osjećaj nakon natjecanja dobiti poruku od trenerica koja kaže da su ponosne na nas, da smo ih iznenadili svojim napretkom i svime što smo pokazali. Tada znamo da zaista možemo biti ponosni na sebe.

Mi kao tim i naši treneri u radu s nama ulažemo veliku količinu truda i rada kako bismo ostvarili što bolje rezultate. Ipak, možemo se samo pitati koliko bi nam lakši bio put da, kao i najuspješnije zemlje na WSDC-u, Hrvatska ulaže više u debatni program i da imamo financijskih mogućnosti sudjelovati na više od jednog do dva međunarodna turnira godišnje. Kad bi naš obrazovni sustav obrađivao neke bazične pojmove o politici, državi i međunarodnim odnosima (i to po mogućnosti prije 4. srednje), na pripremama bismo gubili puno manje vremena na osnove. Ne bi nam se događalo da nas iznenađuju teze o djelovanju NATO-a u istočnoj Europi ili o utjecaju pokreta #MeToo. Bez obzira na vrijeme koje ulažemo kako bismo se što više informirali o svemu što ne učimo u školi, rupe u znanju koje nam je priuštio obrazovni sustav toliko su velike da često teško držimo korak s “jačim” ekipama. Stoga, bez obzira na izgubljene debate protiv Kanade i Australije, još uvijek je izuzetno veliki uspjeh što smo dobivali komentare da smo ih gubili na najmanju moguću bodovnu razliku.

A di sad?

Dva tjedna za koje smo se spremali cijelu godinu proletila su u tren oka, egzistencijalne krize udaraju nas sto na sat, odjednom više nismo u svakom trenutku okruženi stotinama ljudi i moramo se prisjetiti što je život prije debate. Iako se svatko od nas veselio nadoknađivanju sna, ipak nije bilo baš lako oprostiti se znajući da se sad jedno vrijeme nećemo ni vidjeti, a da u istom sastavu više nikad nećemo debatirati jer eto, netko mora i maturirati.

Na kraju dana, koliko god to izlizano zvučalo, nitko od nas neće pamtiti osvojena mjesta i medalje, već ljude koji su s nama prošli kroz sve to. Oba sastava u kojima sam debatirala pamtit ću samo po dobrome – prošle godine su me Marija, Igor, Hrvoje i Maja te tadašnji treneri Bojan i Anastazija spremno dočekali kao najmanje iskusnu u ekipi i pomogli mi da se od početka osjećam “kao doma”. Tek smo se upoznavali, a nisam mogli sakriti neke od najgorih elemenata svoje osobnosti koje izlaze na vidjelo kad ste pod tolikim stresom. I nismo se poklali, već su se samo smijali mojim ciničnim provalama i nasmijavali me vlastitima.

Ove godine, kao jedina maturantica u ekipi, mogu bez zadrške reći da mi je puno lakše napustiti repku znajući u čijim ju rukama ostavljam. Maja, Nika, Loren i Marko pokazali su da se mogu nositi s najboljim ekipama svijeta, pritom ne pokazati da su prestrašeni, kao i da mogu biti kreativni i pod enormnim pritiskom, da mogu obrisati suze nakon teškog poraza, jednom otpjevati refren “Nije u šoldima sve” i sutra se ponovno boriti kao da ništa nije bilo… Sljedeće godine čeka ih Šri Lanka – i ne mogu ni zamisliti kakav će kaos tek tamo napraviti kad budu još godinu dana bolji, pametniji i iskusniji nego sada.

Hrvatsku su na ovogodišnjem Svjetskom debatnom prvenstvu predstavljali zagrebački učenici: Marko Kasun i Loren
Serdarević iz XV. gimnazije, Nika Ćavar iz XVI. gimnazije, Maja Roglić iz V. gimnazije te Alma Džafić iz II. gimnazije | Foto: Facebook WSDC Croatia and Slovenia 2018